Najnovija analiza Goldman Sachsa je precizno objasnila pojam i suštinu farmaceutskog biznisa. Farmaceutskim kompanijama koje slučajno razviju terapiju za brzo i efikasno liječenje bolesti prijeti propast, jer profit ne dolazi od zdravih ljudi već od onih kojima se terapija može prodavati tokom čitavog života. San farmaceuta i bankara je društvo u kome su svi hronično bolesni, i imaju para da plate liječenje. Oni bez para mogu dati svoj doprinos profitabilnosti pogrebnih društava.
Početkom aprila američka banka Goldman Sachs u svojoj analizi, „Genome revolucija“, namijenjenoj klijentima iz oblasti bio-tehnologije, izrazila je najdublju moguću zabrinutost zbog neželjenih posljedica koje nove efikasne terapije koje rezultiraju izliječenjem pacijenata imaju na profite kompanija. Ukratko, izlječenje pacijenata je loše za biznis jer smanjuje broj bolesnih a time i profit, te je tako nešto dugoročno neodrživo. Kao primjer, navedena je američka kompanija Gilead Sciences, koja je razvila tretman za hepatitis C čija je efikasnost oko 90 posto. U 2015. kompanija je imala prihod od 12,5 milijardi dolara, dok se ovogodišnji prihod procjenjuje na manje od četiri milijarde dolara.
„Krivca“ za ovaj drastičan pad prihoda, a time i profita, analitičari Goldman Sachsa su nepogrešivo identifikovali: kako se broj izliječenih pacijenata povećavao, time se smanjio i broj inficiranih koji mogu dalje širiti bolest, te se iz godine u godinu smanjuje potražnja za ovim tretmanom, a samim tim i profit.
Bankari su duboko zabrinuti, pogotovu zbog razvoja genetske terapije, gdje se se jednokratnom modifikacijom gena pacijenata organizam osposobljava da sam pobijedi bolest. Time se priča završava, pacijent je izliječen, ne širi se bolest dalje i svi su sretni. Osim bankara i farmaceutske industrije.
Lešinari s kravatom
Ono što je odavno poznato, ali javno niko nije želio reći – da zarada nije u izliječenju pacijenata nego u doživotnom liječenju – samo je ovog puta brutalno iskreno stavljeno na papir. Odavno je u farmaceutskoj industriji profit stavljen daleko iznad zdravlja i života, iako je u teoriji osnovna svrha proizvodnje lijekova upravo suprotno, iskorjenjivanje bolesti i poboljšanje zdravstvenog stanja bolesnika. Činjenica da bolestan čovjek ne pita za cijenu kada se radi o liječenju, među menadžerima i akcionarima u farmaceutskoj industriji shvaćena je kao glavna komparativna prednost u beskrajnoj trci za konstantnim povećanjem profita po svaku cijenu.
U igru su se aktivno uključili i beskrupulozni investitori koji su otkrili jednostavan način da preko noći ostvare enormne zarade, bez puno ulaganja i rada. Princip je jednostavan – kako velike farmaceutske kompanije imaju na hiljade lijekova u svom proizvodnom asortimanu, među njima su i stotine lijekova koji se koriste za liječenje rijetkih oboljenja. Ulaganja u razvoj ovih lijekova obično su se otplatila još prije nekoliko decenija, a ukupan obim njihove prodaje je relativno mali. Tu na scenu stupaju investitori i špekulanti: oni otkupe prava na proizvodnju specifičnog lijeka od velikih farmaceutskih kompanija kojima ovi „mali“ lijekovi ionako nisu previše bitni i jednostavno povećaju cijenu lijeka često i za 50 do 100 puta.
Među takvim primjerima je i Doxycycline, antibiotik, koji je do oktobra 2013. godine koštao 20 dolara za bočicu. Kada je ovaj lijek kupila nova firma, šest mjeseci kasnije cijena je skočila na 1.849 dolara. Lijek Cycloserine, koji se koristi za liječenje najtežih oblika tuberkuloze, otporne na ostale klasične antibiotike, nakon što je dobio novog vlasnika njegova cijena je, takođe preko noći, skočila sa 500 dolara za bočicu na 10.800 dolara.
Primjer koji je izazvao najviše zgražavanja u javnosti SAD i dobio najviše medijske pažnje je Daraprin, lijek koji se proizvodi duže od 60 godina. Nakon što ga je kupila kompanija koju je osnovao kontraverzni biznismen Martin Škrelj, u septembru 2015. godine podigao je cijenu sa 13,5 dolara za tabletu na 750 dolara. Iako se lijek rijetko koristio, povećanje cijene za 55 puta je bilo previše i za američke bolnice. Nije ovo bio prvi ovakav slučaj, ali je ovog puta dobio izuzetnu medijsku pažnju i poput šumskog požara proširio se i na socijalne mreže.
Škrelj je vrlo brzo osvojio titulu „najomraženije osobe u Americi“, navlačeći bijes javnosti ne samo na sebe nego i na farmaceutsku industriju u cjelini.
Nešto se moralo uraditi, ali kako je napumpavanje cijena starih lijekova postala standardna praksa i time se ne krši niti jedan američki zakon, Škrelj je uhapšen u decembru 2015. godine zbog manipulacija i zloupotrebe novca u svojim prethodnim kompanijama. U februaru ove godine konačno je osuđen na sedam godina zatvora, neuobičajeno visoku kaznu za finansijski kriminal.
Marketing skuplji od istraživanja
„Slučaj Škrelj“ skrenuo je pažnju javnosti na generalni problem višestrukog povećavanja cijene lijekova, kako novih tako i onih starih. Farmaceutske kuće, kao ključni argument protiv bilo kakvog ograničenja cijena lijekova navode da bi to smanjilo ulaganja u istraživanje i razvoj novih lijekova, jer je proces razvoja svakog novog lijeka ekstremno skup.
Zagovornici postavljanja limita pohlepi farmaceuta, ne prihvataju ove tvrdnje farmaceutskih kuća „zdravo za gotovo“, pogotovu slabo prikrivenu prijetnju „ako ne prihvatite nove cijene za stare lijekove, neće biti ni novih lijekova“, ističući da su brojni lijekovi razvijeni u univerzitetskim laboratorijama koje se finansiraju iz budžeta, te da su u tom slučaju porezni obveznici investitori koji trebaju uživati blagodeti svojih ulaganja kroz niže cijene lijekova.
Malo detaljnija analiza finansijskih izvještaja vodećih farmaceutskih kuća u 2013. godini, otkrila je još jednu neugodnu istinu: od 10 najvećih farmaceutskih kompanija, njih devet ulaže više u marketing nego u istraživanje, čime pada u vodu tvrdnja da su lijekovi skupi zbog ulaganja u razvoj. Jedini izuzetak je kompanija Roche, koja je u razvoj u 2013. godini uložila 9,3 milijardi dolara, a u marketing devet milijardi dolara. S druge strane, kompanija Johnson & Johnson, u istom periodu je u razvoj uložila 8,2 milijarde dolara, a u marketing više nego duplo – 17,5 milijardi dolara.
Ono što je još zanimljivije jeste da oko 80 posto marketinškog budžeta odlazi na „prosvjetljivanje“ ljekara, koji su na kraju ti koji propisuju lijekove, a koje direktno ili indirektno plaća pacijent, dok profit ubiru akcionari farmaceutskih kompanija i menadžment. Koliko god se javnost povremeno zgražavala nad primjerima neograničene farmaceutske pohlepe i odsustva bilo kakve ljudskosti i humanosti, situacija se neće sama od sebe bitno promijeniti jer je u igri preveliki novac, koji nađe svoj put i do zakonodavaca.
Ko ima nek se liječi
Stoga ne čudi da se u svim pregovorima oko regionalnih sporazuma o slobodnoj trgovini, posebno SAD toliko insistira na „zaštiti intelektualnog vlasništva“, što je u praksi sinonim i za sve duži period važenja patenata u farmaceutskoj industriji. Pri tome je nebitno da li se radi o rijetko korištenim lijekovima ili lijekovima koji mogu spasiti milione života, pogotovu u siromašnim zemljama. Cijena je ista za sve – i za Amerikance i za Bangladešane i niko nema pravo da isti takav lijek proizvodi eventualno jeftinije, sve dok je patent na snazi. Ko ima para nek se liječi, ko nema neka krepa. Od sirotinje ionako nema velikog profita, pa nije neka šteta kada odu sa lica zemlje.
Za one kojima do sada nije bilo jasno, analiza Goldman Sachsa je precizno objasnila pojam i suštinu farmaceutskog biznisa. Bolesti su tu da generišu profit po svaku cijenu, što veći to bolji, a lijekovi koji slučajno brzo i efikasno izliječe bolesnog, i ne daj bože, još sve to po pristupačnoj cijeni – e to je greška koja se ne smije ponoviti, jer slobodno tržište tako nešto ne može tolerisati.
Dražen Simić