Za “Sindrom nestajanja pčela” nema još etiološke dijagnoze ali se posljednjih petnaestak godina dovodi u vezu sa gubicima u pčelarstvu i to na internacionalnom nivou.
Piše: prof. dr. Tarik Bajrović
Pčele su insekti koje, zahvaljujući sposobnosti letenja, orijentaciji, instinktivnom pronalaženju i donošenju hrane značajno participiraju u ekonomskom i ekološkom pogledu drugim domaćim životinjama u koje i same spadaju prema važećem zakonu.
Prilično sezonalne, u rano proljeće i kasno ljeto aktivnije reprodukciono, u rano ljeto produktivno a u kasnu jesen i zimi su u sanducima gotovo neaktivne uz veoma racionalnu eksploataciju mednih zaliha na kojima preživljavaju do proljeća.
Favorizirajući faktori razvoja pčelinjih zajednica su povoljne klimatske prilike i pašna ponuda, a nepovoljne, prisustvo infektivnih bolesti tipa nozemoze (crijevno i reprodukciono važne), Američka kuga pčelinjeg legla, ili varoe (slabljenje pčela i legla sve do uginuća).
Za “Sindrom nestajanja pčela” nema još etiološke dijagnoze ali se posljednjih petnaestak godina dovodi u vezu sa gubicima u pčelarstvu i to na internacionalnom nivou.
Interesantno je napomenuti da su preventivne mjere u vezi sa važnijim infekcijama pčela ujedno i terapijske s obzirom na stalno prisustvo uzročnih agenasa u domaćinu.
Pravilnici, enormni uvozi vještačkog meda ili povremene pojedinačne i skupe laboratorijske analize još više nas udaljavaju od ove problematike sa kojom se danima suočavaju pčelari i njihove porodice na prostoru cijele Bosne i Hercegovine, ali i u drugim dijelovima svijeta.
Pčelarstvu u BiH se mora odmah pristupiti, i to pažljivo, i ne kao važnoj privrednoj grani nego kao “posrnulom biću” ukoliko ga želimo sačuvati od dalje propasti. I puno manje educiranim ljudima iz domena pčelarstva je jasno da se danas nešto dešava u pčelarstvu iako je za takve ljude jedini kriterij stanja organoleptički sumnjiv med čija komercijalna ponuda raste, a zamisli apsurda, broj pčelinjih zajednica iz godine u godinu je sve manji. Nekada na zdravim i produktivnim pčelinjacima nije bilo potrebe za intervencijama da bi pčelari posljednjih tridesetak godina pooštrili “nadzor” radi veće profitabilnosti kroz produkciju matica, vještačkih rojeva, redukciju trutova, upotrebu pesticida zanemarujući biološke zakonitosti. U svemu je najviše favoriziran rafinirani šećer koji je najveći generator nestabilnosti pčelinjih zajednica a nažalost za većinu pčelara i spasonosan u vrijeme kada biljke ne mede, kako vole reći pčelari.
Rigoroznim stavom nekih pčelara uključujući među obaveznu pčelarsku opremu mlin za mljevenje šećera i gotovo dnevnu i agresivnu upotrebu ljekovitih pripravaka i biljnih pesticida koji se koriste inače u suzbijanju biljnih bolesti. Ovakva nekontrolirana i nikad dozirana i niotkog odobrena upotreba ljekovitih pripravaka mogla bi dovesti u pitanje harmonizirane biološke procese i možda projicirati “genetske zahtjeve” koji bi mogli biti i samoubilački.
Ponuđenu i sumnjivo “probavljenu” hranu koju pčelari daju pčelama u nedostatku meda pčelari tokom vrcanja preuzimaju za vlastitu upotrebu ili komercijalizaciju čime se zatvara trougao u koju smo svi upali ali se odgađaju javna mišljenja ili oglašavanja na zajedničku nam štetu. Bivši tzv. zimski gubici, danas su svakodnevni, iznenadni i nepoznati a u slučaju kompletnog gubitka pčelinjaka sa 40 ili više društava (vlastita iskustva) osuđuju se nevaljale komšije i namjerna trovanja zbog nacionalne mržnje.
Bilo kako bilo, pred preduzimanje preventivnih mjera na pčelinjacima ili davanja premija, morali bi spoznati i objelodaniti štete kroz ekonomske pokazatelje koje do sada nikada niko nije objelodanio.
Forsirano tretiranje biljaka pesticidima s jedne strane a posezanje za uvozom “meda” zbog gubitaka među pčelama s druge strane je život na dva kolosijeka koja vode u nepoznate pravce.
Na kraju da rezimiram, nikakvi Pravilnici koje mnogi zagovaraju godinama i u vezi tehnologije, niti bilo kakvim laboratorijima, ne može se unijeti reda u posrnulo pčelarstvo.Trebalo bi pokušati zaštiti one pčelare i one pčelinjake gdje su vlasnici svjesni situacije i koji se rijetko pojavljuju sa zahtjevima za nadoknadama jer se nemaju praktično kome žaliti.
Napuštanje zajednica odnosno svih članova pčelinje zajednice pri hladnom vremenu je neuobičajeno i liči samoubistvu koliko god to zvučalo morbidno. Pčele više ne mogu podnositi trovanja niti imaju rješenja u datom trenutku na nekom terenu a naravno da bi trebalo poraditi i na Sindromu nestajanja pčela o čemu do danas nema pomaka.
Napominjem da vještački med koliko god imao primjesa meda ne može zamijeniti med izuzev da sve pčele izumru pa budemo na to prinuđeni a čini se da upravo idemo u tom smjeru.