Hrvatska je u posljednjih nekoliko godina od 350.000 nezaposlenih došla do rasprava o uvozu radne snage kao moguće, no ne i jedine strategije. Velike ekonomske migracije otkrivaju strukturna proturječja ovdašnjeg tržišta rada.
Nezaposleni u Hrvatskoj sve teže prihvaćaju čak i razmjerno dobro plaćene poslove na području svoje domovine, no zato sve radije odlaze u prekograničnu pečalbu na sjeverozapadu EU-a. Ovdašnji poslodavci, pak, stalno se bune zbog navodne podkvalificiranosti domaćih radnika s biroa za zapošljavanje, a s druge strane uporno forsiraju uvoz strane radne snage bez ikakvih posebnih kriterija. U kome i čemu je onda problem? Ili možda kroničnih problema s hrvatskom radnom politikom i praksom više niti nema, sudeći prema vijestima s početka ovog mjeseca.
Jer, odavno stopa registrirane nezaposlenosti u ovoj zemlji nije pala do sadašnjih oko 10 posto; iskazano u apsolutnom iznosu, radi se o 50 tisuća nezaposlenih manje negoli u istom periodu prošle godine. Nema tajne, rješenje se nalazi u prvoj rečenici ovog teksta. Iseljavanje hrvatskog radništva nezaustavljivo hvata maha iz godine u godinu, sve intenzivnije od 2013. i ulaska RH u europsko-unijsko članstvo. Još par godina u ovom trendu, pa ćemo zabilježiti i negativnu statističku vrijednost, tj. realni višak radnih mjesta koja nema tko popuniti.
I to uopće nije šala, nažalost, budući da se sve ilustracije i kvantifikacije neizostavno prilagođavaju tek jednom ekonomskom i političkom rezonu, onom kapitala. Dok je broj nezaposlenih u doba samog pristupanja kontinentalnoj asocijaciji probijao cifru od 350 tisuća – duplo više nego sad – inzistiralo se na takozvanoj fleksibilizaciji i takozvanijoj fleksisigurnosti radnog zakonodavstva i radnog statusa u Hrvatskoj, i to uvelike ili presudno na tragu briselskog diktata. Ali, u međuvremenu je takva politika, kao i generalni prioritet puke mobilnosti radne snage i kapitala te roba u EU-u, a nauštrb socijalnih i radno-pravnih pitanja, dovela do upravo epohalnih unutarnjih migracija s domino-efektom. Hrvati i Poljaci i Ukrajinci sele se prema centru Europe, dok Bosanci i Moldavci i Turci već ciljaju da popune njihova upražnjena mjesta.
Hrvatski put u vrli novi svijet fluidnijih radnih prava do danas je u svojoj tragici ipak dosta prepoznat čak i u klasičnim medijima, ne samo na društvenim mrežama. Najnoviji osvrti na stanje stvari kazuju da se RH plasira na prvo mjesto u EU po prekarnim ugovorima o zaposlenju, na rok do tri mjeseca. Prva je i po samoj brzini rasta broja ugovora o zaposlenju na određeno vrijeme općenito. Stoga se očekuje da će u dogledno vrijeme izbiti usamljena na vrh – ili na dno, kako se uzme – i po nekim drugim poražavajućim parametrima za tretman rada.
Hrvatski poslodavci
Fokusiramo li se na lokalnu odgovornost za situaciju, glavni se krimen tiče ekonomsko-politički mutave stranačke elite. Tome odnarođenom talogu negativne selekcije na valu rata, kontrarevolucije i konzervativizacije društva, treba uz tehnički diletantizam pripisati svjesnu namjeru kompradorskog tipa i neopozivu lojalnost spram kapitala. Uže gledano, stoje tako i prigovori o zloupotrebi javnih poduzeća za sinekure povjerene rodbinskim i suradničkim krugovima. No zavrtjet ćemo se u veoma ograničenom analitičkom prostoru ako ostanemo na tome izboru tumačenja, a zanemarujući objektivne strukturne uvjetovanosti. Jer, hrvatski poslodavci, kako danas ljubazno zovemo kapitaliste, također su primorani na grub hijerarhijski poredak u odnosu na inozemne konkurente, formacijski usporediv s navedenim datostima za radništvo na istoj relaciji.
Vratimo se dakle na centralne figure u ovoj igri, one u kojih su škare i sukno. Iliti kapital, naime; on jednostavno ima svoja pravila igre, i ne podnosi nametanje drukčijeg modusa operandi, npr. socijalno uvjetovanog, mimo aktualnih globalnih historijskih konjunktura. Hrvatski kapitalisti su, nakon prvobitno-akumulacijske pljačke, uslijed rata znatno surovije od europsko-postsocijalističkog prosjeka, zaista dospjeli u težu poziciju od one u kojoj su bili istovrsni protagonisti u Poljskoj ili Češkoj ili Sloveniji, osim što Hrvatska i kasnije stupa u EU.
Pritom se to zbilo nakon svjetske i europske krize 2008. godine, pa je pripitomljavanje ovdašnje ekonomije i ekonomske politike bilo osjetno rigidnije negoli je slučaj s ostatkom istočnog članstva Unije. Stavimo zato proturječja s početka članka u tako ocrtan kontekst, ili – više autentično – neka to učine sami privatni unajmljivači radne snage na veliko. Vlasnik građevinskog poduzeća Radnik, a s prosperitetnijeg sjeverozapada zemlje, recimo, koji je naprosto zbrojio dva i dva i priznao da konačnih četiri u ovom slučaju znače nešto veoma indikativno.
Povlašteni vanjski takmaci
Ili makar nešto ranije nerado priznavano iz tog kuta: radnici u Hrvatskoj su drastično oskudno plaćeni, ako ih se namjerava zadržati ovdje. Ako pak ne, onda povećavanje kvote za uvoz one radne snage koja ima još manje izbora nije nikakva alternativa i politički izbor, nego imperativ. No domaći poslodavci nemaju šanse da se u isplatama, kao i drugim rashodima te prihodima, natječu s već startno povlaštenim vanjskim takmacima, uz granice otvorene za kapital i robe i radnu snagu. I tu je kraj svakoj priči s hoću-neću i piškiću-kakiću obaveznim figurama u redovnom politikantskom izmotavanju oko tržišta rada. Kakva crna podkvalificiranost hrvatske radne snage? Ta ne govorimo samo o pomazanicima iz STEM-a, nego praktično svi nezaposleni odavde mogu naći angažman u npr. zelenoj Irskoj, a za duplo veći dohodak od onog kojeg će se odreći na plavom Jadranu.
Baš kao što ni iseljenici 60-ih godina prošlog stoljeća nisu morali biti eksperti da se zaposle na bavarskoj ili štajerskoj baušteli, uostalom. E, zato su – zbog svega rečenog – kvote za uvoz strane radne snage u RH ove godine utrostručene. Zato što je hrvatska brodogradnja izravno napuštena u Bruxellesu, te su cijenjeni ovdašnji varioci prešli u talijanske škverove, i sad treba dovoditi priučene ukrajinske radnike. Zato što u Europi jedino Hrvatska održava suicidalno aranžiran drugi stup mirovinskog osiguranja, pa se ovdje radnici niti noktima neće dokopati penzije.
A možda ta priča za skretanje pažnje s ekonomsko-političkog merituma i nije gotova, sve dok nam je pompoznih, a krnjih demografskih dramatizacija. I možda neće ni biti dok se ne postavi upit kakve veze ima depopulacija Hrvatske s činjenicom da tolikim npr. Slavoncima na sezonskom radu u Rovinju ili Dubrovniku, pojam domovine – prije ikakve Njemačke ili Irske – znači teški kuluk bez prilike i za puku socijalizaciju u radnoj sredini. No valjda ćemo tad shvatiti i kako se obnoć iz narativa o 300 tisuća nezaposlenih moglo uskočiti u ovaj o manjku radne snage.