Jedno potpuno nesolventno preduzeće, koje je godinama odbijajalo bilo kakvu racionalizaciju u svome poslovanju, dovelo se u poziciju očajnika koji je paraliziran i nastoji da paralizira druge. No možda je i dobro da se tako desilo, ali samo pod uslovom da svi shvate potrebu da se u bosanskohercegovačkom društvu moraju detabuizirati pojmovi poput restruktuiranja, racionalizacije i ekonomske opravdanosti postojanja nekih poslovnih subjekta.
Davno je vrijeme bilo, saglasni su dobri poznavaoci ekonomskih prilika u BiH, da se postavi pitanje održivosti takvih preduzeća, ali i uopšte sistema koji stoji na takvim nogama. Jednom nogom u socijalizmu, a drugom u tržišnom kapitalizmu.
Problem kojem svjedočimo sa „Željezarom Zenica“ je samo paradigma mnogo šireg problema s firmama u državnom vlasništvu, neprovođenja procesa privatizacije do kraja i ekonomske politike države koja se vodi posljednjih nekoliko decenija, smatra predsjednik Liberalnog foruma Danijal Hadžović.
“Dakle, odmah da ne bude zabune za čitatelje, „Željezara d.o.o.“ je onaj neprivatizovani dio nekadašnjeg kombinata koji je ostao u vlasništvu Federacije BiH i koji nije preuzeo ArcelorMittal i koje se bavi isporukom hrane za Mittal. Da odmah ovdje upitam, zašto se naša država uopšte bavi isporukom hrane? Ne treba li već i krajnjem laiku biti upečatljivo i simptomatično da se ovakvi slučajevi kompanija koje odlaze u stečaj, radnika koji stupaju u štrajk, prijete radikalnim potezima i potražuju na desetine neisplaćenih plata, u pravilu dešavaju s kompanijama u vlasništvu države? Bosna i Hercegovina nije naučila ili tačnije, nije htjela naučiti ono što su sve socijalističke države osjetile na vlastitoj koži – država ne može upravljati ekonomijom. Država je loš vlasnik. Bez privatnog vlasništva, bez privatnog interesa, bez, ako hoćete, a namjerno ću upotrijebiti tu riječ, pohlepe, nema odgovornog i efikasnog psolovanja. Kada vam kao privatniku firma loše posluje, vi ostaje bez svog vlastitog novca. Kada vam kao direktoru postavljenom po stranačkoj liniji firma propada, vi i dalje dobijate platu”, kaže Hadžović za Vijesti.ba
– Dakle, nakon što je Željezara otišla u predstečajni postupak, njena uprava predlaže prijedlog poslovanja po kome u firmi na 100 radnika u „proizvodnji“ dolazilo 20 u „administraciji“. Ne trebate biti ekonomski ekspert da shvatite svu ludost tog prijedloga, dodao je Hadžović.
I pored svega slušamo pojedine političare koji izjavljuju kako je za problem kriva, pazite sad, privatizacija.
“Svom tome doprinose i neupućeni i tendenciozni mediji koji na ovakve slučajeve u pravilu reagiraju socijalnom demagogijom i patetikom, ne ulazeći u suštinu stvari, i koji upravo pogrijavaju narativ o privatizaciji kao najvećem zlu u drutšvu i „porodičnom blagu“ koje mora ostati u vlasništvu države”, zaključio je Hadžović.
Matej Živković redovni profesor na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu smatra da je prvo potrebno utvrditi zašto su pojedine kompanije gubitaši, dakle jesu li one tržišno neodržive, da li su naprosto gubitaši zato što njihovo poslovanje negativno, i koliko su društveni bitne te kompanije.
“Imate cijeli niz industrija na Zapadu koje država mora subvencionirati iz različitih socijalnih i ekonomskih razloga jer kroz subvenciju podiže razinu zaposlenja i osigurava egzistenciju tzv.podupirućih odnosno popratnih industrija. Cijela Evropska unija subvencionira poljoprivredu i bez tih subvencija poljoprivreda bi vjerovatno bila tržišno neodrživa odnosno proizvodi bi bili preskupi”, kaže Živković za Vijesti.ba.
Dakle, kod nas je prvo potrebno utvrditi, dodaje Živković zašto su pojedine industrije odnosno pojedina preduzeća zašto loše posluju, ima li načina da se njihovo poslovanje učini neodrživim u konkurentnim.
“Ukoliko ima onda te načine treba realizirati a ukoliko nema onda ta preduzeća moraju slijediti put stečaja ili likvidiacije jer kontinuirani gubitaši su i ekonomski i socijalni teret za cijelo društvo”, naglašava Živković.
Živković je govoreći o racionalizaciji preduzeća koja su bila u javnom vlasništvu ili su još uvijek, kazao da svaka vlada mora voditi o socijalnoj dimenziji zato što tu vrstu tereta i ad hock optuštanja radnika imate odmah, dok se pozitivni ekonomski efekti lišavanja gubitaša mogu očekivati tek kroz nekoliko godina.
“Cijelih dvadeset godina nakon rata i gotovo trideset godina nakon početka tranzicije još uvijek jednom nogom u socijalizmu a drugom nogom u tržišnom gospodarstvu. Radna mjesta ne možete sačuvati nigdje ako ne postoji ekonomska opravdanost njihovog postojanja. Ljude možete eventulano prekvalificirati i poslati u industrije i one poslove koji jesu održivi”, dodaje Živković.
On smatra da je restruktuiranje većine takvih preduzeća trebalo biti urađeno i prije dvadeset godina. Dodaje da restruktuiranje preduzeća može voditi u nekoliko smjerova.
“Jedan od smjerova je i gašenje preduzeća za koja se pokaže da nemaju perspektivu. Nikada nije kasno, ali što kasnije uradite restruktuiranje to će troškovi i ekonomski i socijalni biti veći”, zaključuje Živković.
N.H
(Vijesti.ba)