ZAR JE TO TRADICIJA: Uvijek sam se bojala da dolazi kući pijan

Nije  tome tako davno kada je jedan naš uvaženi „stručnjak za brak“ izjavio kako je u našoj tradiciji uobičajeno istući ženu ako je  to “sama zaslužila”. Što se ustvari krije iza takvog tumačenja „tradicije“ i tko je taj koji odlučuje kada je pravo vrijeme za istući „svoju” ženu. Da li se taj „stručnjak za brak“ ikad zapitao čije je dotična žena vlasništvo i zašto za nju nije poželjno da bude samo svoja.

DRAGICA ALEKSA / LUČ

Živim na krajnjem istoku Hrvatske, gdje je patrijarhalni poredak sasvim uobičajen. Zbog toga uzimam sebi pravo o tome pisati i uzeti primjere iz svog okruženja. Ponekad se glasno zapitam: “Ako je  to tradicija, kome i zašto je ona potrebna?”

Marica

Marica je žena u ranim četrdesetima, koja radeći po nadnicama zarađuje da bi školovala djecu. Kao danas se sjećam  jednog našeg razgovora od prije nekoliko mjeseci. Bio je svibanj. Došla sam u trgovinu kupiti salatu. Kako se u selu podrazumijeva da svaka žena u to doba godine ima svoju salatu, nije me iznenadilo njezino pitanje: „Zar  ti nemaš salate?“. Ali nju je iznenadio moj odgovor. Rekla sam joj da su moje svinje izašle i pojele svu salatu.

Iz nje je krenula cijela bujica riječi; riječi  koje mi je bilo tako tužno slušati. Rekla je: „Blago tebi, Dragice! Da se meni tako nešto dogodilo, moj bi me Marko ubio. Najviše sam se bojala da mi svinje ne pobjegnu kad ih hranim po mraku. Nikada nisam sigurna jesam li ih dobro zatvorila. Znaš, mi sada kopamo repu. U polje krećemo jako rano. Ujutro bude jaka rosa, ali i to je bolje nego raditi po najvećoj vrućini. Osim toga, bolje je tako, jer kad dođem kući još stignem skuhati, oprati rublje, okopati bašču….

I moja sugovornica nastavlja, kao da je to najnormalnije na svijetu.

On kad ustane i popije kavu, ode po kruh i pred trgovinom sjedi dok se ne zatvori. Poslije toga se premjesti u kafić i tamo sjedi dok ja ne dođem s njive. Jednom sam ga pitala zašto i on ne ide zaraditi koju kunu. Odgovorio mi je  da je njegova mirovina njemu sasvim dovoljna, a kome treba neka radi.

Uvijek sam se bojala da će kući doći pijan. To bi značilo sigurnu galamu, a  ponekad i batine. U takvim trenutcima sam bila sretna da je u bašči u kupe bio složen kukuružnjak pa sam imala gdje spavati, ako me istjera iz kuće.

Gledala sam ju s nevjericom. Primijetila je moj začuđen pogled. Samo je sagnula glavu i nastavila. “Stalno govori da će mi, ako ga ostavim, oduzeti djecu. Znala sam da me ucjenjuje s djecom i da ću sve podnijeti zbog njih. Jasno mi je da ne mogu otići niti kod svojih roditelja. Nisam ih vidjela više od dvadeset  godina. Nisam ni u snu mogla zamisliti da ih neću smjeti ni telefonom nazvati, jer mi on kontrolira pozive. Prije sam mislila  da činjenica što nismo iste nacionalnosti neće nikome smetati. Bila sam jako mlada i jako zaljubljena. Nisam vidjela nikoga osim njega.

Žrtva  silovatelja

Kroz vrata staračkog doma ulazi  mlada žena. Ruke su joj pune torbi. Za njom nesigurno korača starica, koja za ruku vodi djevojčicu od nekih pet godina.  Očekujući socijalnu radnicu, započele smo razgovor. Na staričinom izmučenom licu nije bilo mjesta bez modrice na koje bi se moglo staviti prst. Na pitanje što joj se dogodilo, samo me je tupo pogledala i rekla: „Prebio  me je onaj moj divljak“. Pomislila sam kako su to uistinu bile divljačke batine. U tom trenutku pojavila se i socijalna radnica. Unuka je otišla unutra da obavi formalnosti oko smještaja.

Kao da se tek tada ohrabrila, starica je započela svoju priču. Teško je kad moraš bježati pred jednim divljakom i nasilnikom iz svoje kuće za koju te vežu tolike uspomene. Sretni smo bili samo do rođenja našeg prvog djeteta. Živjeli smo skupa u Njemačkoj. Oboje smo imali posao i dobro zarađivali. Počeo me je nagovarati da se s djetetom vratim u Hrvatsku. Nabrojio je čitav niz argumenata zašto je to bolje i ja sam poslušala.

Od tada se sve promijenilo. Dolazio je kući u Hrvatsku, ali bilo bi bolje da i nije. Kad god bi došao, on je tražio „svoje“.  Nije ga bilo briga kako se ja osjećam i jesam li toga trenutka bila raspoložena za seks. Znala sam da će me, ako ne pristanem, isprebijati. I tako sam ja poslije svakog Urlauba, ostala trudna.

Odgajana sam u strogoj katoličkoj obitelji gdje se pobačaj smatrao velikim grijehom. Rodila sam dvanaestero djece. Četvero ih je bilo bolesno. Dok se svaka normalna majka moli da joj bolesno dijete ozdravi,  ja sam se molila da umre. Sad poslije puno godina, kada su mi dva sina poginula u ratu, smatram to Božjom kaznom.

U tom trenutku socijalna radnica je završila svoj posao. Mlada žena – za koju sam doznala da joj je unuka – i njena malena kćerkica su izašle iz ureda. Zagrlile su se i dugo, dugo plakale. I mene, koja do tada nisam ni poznavala te žene, slomio je plač djevojčice koja je između jecaja govorila: „Bako,  kad ozdraviš vrati nam se!“

Puno je ovdje nelogičnosti i nepravde. Nasilnik uživa u svojoj kući, a žrtva se sakriva u staračkom domu.

Žrtvi silovanja je zabranjen pobačaj, a njenu već odgojenu djecu slali su u rat da bi ih netko za nečiji interes ubio. I još k tome majci nameću osjećaj krivnje.

Lupiga.Com