Ognjen Radumilo: Guzica (kao osnovni pokretač ljudskog organizma)

Zasnivanje politike na strahu (guzici) je stvarno apsurdno u doba informacija. Kada bi nam ponudili nešto za šta bi se moglo glasati to bi bilo sjajno. Možda bi nas strah malo pomjerio ali kad malo bolje pogledam i nudi nam se (ali to je već mozak), nudi nam se da odemo.

Autor: Impuls

Izbor (Izbori), religija (vjera), strah (sve), srce (ljubav, mržnja). Trebao bi otići do grada, već mi se pije pivo, kamo danas, to je uvjek bilo pitanje (najviše zbog problema koje bi trebao da preuzmem od mojih sagovornika, naravno i oni mojih, da se ne laskamo). Treba odlučiti mudro, takav će mi biti dan bar do pete pive, onda ćemo vjerovatno galamiti, pa će biti svejedno, no taj proces zna biti i dugačak. Dobro je da bar imam izbora ikakvog, pa krećem i usput ću da odlučim.

Završeni su nekakvi nepostojeći izbori u Srbiji. Nepostojeći u smislu što naša svjetina uopšte ne zna šta se radi na izborima. Mislim, suviše kratko vremena imamo izbore, tek nekih 30ak godina, što za ozbiljan izbor nije nikakvo vrijeme. Da se prisjetim, prvi put smo tih davnih 90ih glasali srcem (protiv), pa poslije toga guzicom (za) i tako malo srcem, malo guzicom sve do današnjih dana. Koliko se sjećam a sjećam se dobro, nismo do sada nikako probali uključiti mozak. Kakvi su nam birači takvi su i političari, isti narod. Naš jedini iole ozbiljan političar umro je davne 1860te, jbg nismo imali sreće, no kako bilo mi nikada nismo imali nekog izbora (sem ovoga moga koju kafanu odabrati). Prvo su tu bili Nemanjići i nasljedna linija, onda oni nesretni knezovi, poslije toga dođoše turci, slijedili su Obrenovići, pa Karađorđevići, dodje nam i Tito, nigdje izbora, sve su se sami nešto postavljali. Da napomenem da na ovim prostorima nikada se narod nešto nije ni pobunio (ponovo guzica), mislim da nisu ni imali nekog razloga, strah za guzu je bio dovoljan i jedini pokretač.

Vidim ja daleko je kafana a moj izbor je sve suženiji. Otišao bi ja u neku nepoznatu, ali meni ni jedna kafana nije nepoznata, sistem je isti sve su ostalo nijanse (uffff). A bar sam odlučio ne ući u prvu kafanu. Treba samo ući i naručiti prvo pivo, usput će se naći neko nekako. Mada, pivo je stvarno čudo, miri, svđa, živi tu sa nama i tu je neprimjetno poput struje, vode, sve dok ga ima, tek kada ga nestane pođemo razmišljati o njemu. Tu je taj ukus, čudan, ni sladak ni slan, malo opor, malo grebe grlo, sve u svemu jedinstven i jednostavno najbolji (ufff). Ulazim u sljedeću. To je ta guzica, možda je smirim sa jednim, dobro s bar dva. Glava je ponovo poslužila kao dekorativni element (šta god to značilo u mom slučaju), no šta da se radi, tako je kako je.

Ova mi nije bila nepoznata, bar sam uspio stići do prvog pitstopa (mjesto za dopunjavanje goriva). Toda me ništa nije ni pitao, samo je otišao do frižidera izvadio mi hladnu flašu, znao je on da je najbolje ćutati bar prvih par gutljaja, čisto iskustvo. Moram priznati da nisam ni gledao koga ima unutra, niske strasti, kada sam došao malo sebi shvatio sam da su tu sve neki fini ljudi, dva para, jedan čova koji mi je komšo (nikako da mu zapamtim ime) i neka dvojica njegovih prijatelja. Pomislim, super taman će biti neka ovlaš priča i mogu da nastavim. Popio sam prvo onako u 5 minuta, dodajem Todi praznu on meni vraća punu, priča skroz neobavezna. Drugi gutljaj, ja pomalo adaptiran, skoro taman i onda se pojavio ON. Prvi put ga u životu vidim, mada moram da primjetim da sam na prvu vidio samo njegove ruke, da napomenem duplo veće od mojih. Podignem glavu i vidim čovjeka od preko dva metra, nimalo prijatnog izgleda, iako ni ja nisam nešto nizak, ali ovo je djelovalo blago rečeno strašno. Ok rekoh sebi, završiš pivo i to je to, pogledam druge na licu im sličnu misao vidim. I u momentu kada sam ga ponovo pogledao, pita me on za upaljač, ja mu ga samo pomjerim rukom i on ga uzme, sve onaoko uredno, zapali cigaru i to je to. Samo na kraju prokomentarisa kako voli miris Gaza (izraz koji se u Glamočkim selima koristi za petrolej) što sam ja na prvu izignorisao. Progovorismo po koju reda radi, tako se to radi u kafanama i pred kraj moga piva čova reče da nam Toda da još po jednu. Ok, kontam sve je ok, poznajem ove ostale ako bude frka ima nas, danak povjerenju i neiskustvu (srce). Počinje on svoju priču, pošto sam ja komentarisao da je nekako prevelik, da je kao dječak trenirao odbojku negdje u Srbiji, povrijedio koljeno taman kad je trebao početi da igra profesionalno, pa se povukao na prijedlog ljekara, te je nešto smrljao kako je bio par godina po zatvorima i tako to. Profesionalno sam promjenio temu, ako ništa to bar dobro znam raditi, neka se ne uvrijede ljudi koje poznajem. Pričam o uticaju raznih vrsta alkohola na ponašanje i tako to. U smilu kako kad, kad pijem pivo sa svakom sljedećom pivom mi se gubi rezolucija (krenem sa full HD zaglavim sa nekih 320×200), tj kocka, te kako me votka vraća u realnost, tekila raspričava i od šljive se odmah posvađam sa nekim i kako je već godinama ozbiljno ne pijem, par čašica maksimalno. Složi se on sa mnom, reče da isto ne smije ni on piti šljivu i kako se stalno potuče sa nekim dok je pije, i onda prokomentarisa kako je malo prije popio pola litre i da je došao da popije koje pivo da se rastrijezni. Skontam da sjedim sa ubicom (ono kad je promrljao za zatvor rekao je da je nekog slučajno ubio) koji ne smije piti rakiju (danas je slučajno popio pola litre), i ponovo počinje da radi guza. Morao sam da konsultujem jedini ozbiljan organ koji imam (mozak) da se izvučem iz situacije, što zbog samog sebe, što zbog ljudi oko mene, nije bilo svejedno. Sjetim se ja onog Gaza, pitam ga otkud mu baš taj izraz za to, nije me razumio, pitam ga odakle je, reče da je iz Glamoča. Tu smo se našli, dobro je kažem sebi a i ostalima, doduše samo pogledom, nastavim ja rukovati tim svojim organom (napokon), smirim čovu (rekao mi je kako se zove, ali sam namjerno zaboravio), izvedem ga napolje i nađem se na istom onom mjestu odakle sam krenuo. Odem odatle dalje i nadjem se kod kuće. Da napomenem da sam se vratio u tu kafanu poslije nekoliko dana i dobio aplauz.

Nego, da se vratim onom što sam htio da kažem. Britanci, Francuzi, i svi ti neki, imaju te nesretne izbore stotinama godina, mi tek nekih tridesetak. Mi i naši političari uopšte ne razumijemo cilj svega toga. Dakle, država postoji samo sa jednim ciljem, taj cilj bi trebao da bude okupljanje oko dobrobiti. Zasnivanje politike na strahu (guzici) je stvarno apsurdno u doba informacija. Kada bi nam ponudili nešto za šta bi se moglo glasati to bi bilo sjajno. Možda bi nas strah malo pomjerio ali kad malo bolje pogledam i nudi nam se (ali to je već mozak), nudi nam se da odemo.