 i zbog toga završio u zatvoru zbog klevete, odbačen od društva, napušten čak i od žene i djece i proglašen ludim, sa svojim zatvorskim drugom razgovara na temu “pogleda na svijet“.){kind=link}
Sredovječni intelektualac, koji je nakon 52 godine života odlučio da prvi put kaže ono što doista misli i što je istina (“uglednom građanskom licu“ Domaćinskom, koji se hvalio ubojstvom četiriju zelenokaderaša koncem rata, usudio se da prigovori kako nije moralno zdravo hvaliti se ubojstvom četiriju osoba) i zbog toga završio u zatvoru zbog klevete, odbačen od društva, napušten čak i od žene i djece i proglašen ludim, sa svojim zatvorskim drugom razgovara na temu “pogleda na svijet“.
Da bi čovjek mogao pomiriti u sebi svoja vlastita protuslovlja, da bi se mogao uzdizati nad vragometno zapletena stanja oko sebe, čovjek mora da sredi nered u sebi i oko sebe, da nadahne smisao sveopćem besmislu oko sebe i u sebi samome, po jednoj naročitoj samoobrambenoj metodi koja se vulgarno, u svakodnevnom životu, zove “pogled na svijet“.
Eto, Valent Žganec, (…) stari zvjerokradica i iskusni ratnik, (…) ima svoj “pogled na svijet“ i on je zadovoljan tim svojim “pogledom na svijet“. Jedina mu je briga momentalno da se izvuče iz svoje situacije sa šest do sedam godina robije, jer je nastrijelio lugara, a kako je djelo u povratu, za Valentov “pogled na svijet“ jedino je otvoreno pitanje što manja kazna! I doktor Werner ima svoj “pogled na svijet“! (…) Werneru je jedini problem kako će iz dispozicionog fonda izvući po mogućnosti što veću svotu u okviru budžetskih mogućnosti (…) Domaćinski, moja supruga Agneza, (…) svi oni imaju svoje “poglede na svijet“, a što je najporaznije po moj intelektualni i ćudoredni ustroj: ja ga nikada nisam ni imao.
Kad bi čovjek mogao da riješi otvoreno pitanje svoje zagonetne sudbine bilo kakvim “pogledom na svijet“, kao revolverom ili kao sredstvom za spavanje, ili uopće bilo kakvom drugom igračkom, ženom, kartama, konjima, karijerom, kad bi izvanrednu zapletenost svojih pojmova čovjek mogao pročistiti nekakvim ideološkim ricinusom, kad bi negdje radio nekakav dućan, nekakva trgovina “pogleda na svijet”, nekakva optička radnja ili trafika sa zakonski propisanim cimerom: “Kraljevska mala prodaja pogleda na svijet”, čovjek bi ušao u takav dućan, poklonio bi se gospodinu šefu i kupio nekoliko kutija najpotrebnijih, najudobnijih, najsuvremenijih “pogleda na svijet”. Za svaki slučaj čovjek bi naručio nekoliko tuceta “pogleda na svijet”, nešto za pokus, a nešto opet za pričuvu. Snabdjevši se tako potrebnom količinom, čovjek bi imao prilično tog paklenog fosfora da rasvijetli svoju tminu i da mirno usne, svijestan kako mu ne prijeti nikakva naročita opasnost. Ako se javi kakvo nejasno pitanje, čovjek ima svoje metafizičke žigice kraj sebe na svom noćnom stolu i može da zapali svijeću svake sekunde ako bude baš potrebno. “Pogled na svijet” uspavljuje razum i savjest i srce, “pogled na svijet” diže potenciju, produžuje život, pomlađuje. Svaki strah pred potresom ili bilo kakvom drugom neočekivanom katastrofom neosnovan je dok građanin ima na svome noćnom stoliću nekoliko kutija svoga patentiranog “pogleda na svijet” koji mu popravlja probavu pameti, obustavlja podrigivanje savjesti, bistri um, jamči za životni uspjeh.
– Pa dobro, čovječe, rekao mi je nedavno jedan od mojih znanaca i drugova kažnjenika koji sjedi ovdje zbog svog “pogleda na svijet”, dobro, čovječe: sve je to logično što vi pričate, ali vi nemate svoj “pogled na svijet”!
– Istina! Ja nemam svoj “pogled na svijet”, pak sjedim zato što ga nemam, a vi sjedite zato što ga imate! Razni razlozi, a ista posljedica!
– Logično je samo na prvi pogled! Zašto ja sjedim, to je logično! Ja sjedim zbog svoga “pogleda na svijet”, ja sam svijestan posljedica svoga “pogleda na svijet”. Ali zašto,do vraga, sjedite vi, to vama, čini se, ni samome nije jasno! Zbog verbalnih injurija sjediti u zatvoru, to se može dogoditi kakvoj piljarici, kočijašu, klasno nesvijesnom lumpenproleteru koji misli da je u pitanju bila njegova “lična čast”, što se je potukao s jednim isto tako nesvijesnim lumpenproleterom, kod čaše vina u krčmi. Ali da ste vi, relativno bistar i pravno obrazovan gospodin, tako potpuno izgubljeni među pojmovima, da se vi ne snalazite u tolikoj mjeri te ne uviđate zbrku svojih vlastitih pogleda, to me, moram priznati, čudi!
– Vi ne shvaćate jedno, dragi mladi gospodine, da se “pogledi na svijet” roje kroz vjekove kao majske krijesnice. Svi ti bezbrojni, sverazrješujući i sveodgonetavajući “pogledi na svijet” svjetlucaju kroz tminu ljudske svijesti već prilično dugo, možda već dvadeset ili trideset hiljada godina. Ti “pogledi na svijet” frcaju kao iskre iz glavnje, a onda se odmah nekoliko trenutaka kasnije i gase, a tmina ljudske svijesti, vidite, ostaje uvijek jedna te ista: jednako gusta, jednako zagonetna i jednako mračna! Kakav “pogled na svijet” tražite vi od mene da ga ispovijedam? Da čovječanstvo napreduje, da postoji progres, da putujemo u Platonovu Državu ili Državu svetoga Augustina, da iz Loyoline Države putujemo u Kozmopolis? To? Evo, gledajte, večeras, dok mi razgovaramo, večeras je zemlja okrugla, a jučer je još bila pladnjasta. Jučer još bila je zemlja beskrajno velika vodoravna ploča koja je svršavala na Islandu i na Gangesu, danas je ona sasvim neznatna, malena bazarska lopta na kojoj su razmaci (između beskrajno udaljenih pojmova Island i Ganges kroz vjekove gotovo neprebrodivo rastavljenih) tako neznatni te ih možete svladati hitrije od jednog zemljinog okretaja, takoreći između jednog i drugog doručka. Danas po toj jeftinoj i svima već pomalo dosadnoj i detaljno poznatoj loptici putuju lađe, i leteći strojevi, i parostrojevi, i dinamomotori u svima smjerovima, danas se odvija sve po utvrđenom voznom redu običnog, svakodnevnog tramvajskog prometa. Danas tim najsuvremenijim prometalima putuju takozvani tehnokratski “pogledi na svijet”, kao što su jučer diližansama putovali barokni “pogledi na svijet”, a prekjučer faraonski i asirski, a dan prije spiljski, a sutra će falansterski, dok su jučer još bili michelangelovski. Današnji “pogledi na svijet” gledaju na životno pitanje kao na pitanje kolonija, tržišta, nogometnih utakmica, ogromnih armada, s vjerom u sablastan porast pojmova kao što su: država ili bezuslovni napredak bijele ljudske rase, itd. Taj “pogled na svijet” (u okviru koga i vi vjerujete da se upravo isključivo on podudara s istinom) nije “pogled na svijet” tibetanskih vjerskih poglavica, pa ipak ti dalaj-lame predstavljaju nerazmjerno više organiziranih vjernika nego na primjer vi u ovom zatvoru!
Noćas, dok Crnci bubnjaju na Kongu, moleći se mjesečini kao božanstvu, za dobar rasplod svojih antilopa i koza, noćas padaju glave isto tako bez ikakvog pardona za trista najraznovrsnijih “pogleda na svijet”, od kojih se svaki za sebe u svome djelokrugu sto posto podudara s božanskim istinama, a posumnjati u božanstvo tih istina svetogrđe je i smrtni grijeh koji se kažnjava bez pardona: bezuvjetnim skidanjem glave! Kao po prašumama malajskim odvratne zmijurine, tako plaze hiljade i hiljade “pogleda na svijet” po ovoj zemaljskoj lopti, i tko se može snaći u tim gužvama životne stvarnosti bez straha, siguran da lebdi iznad svake intelektualne opasnosti, siguran da mu sutra neće netko baciti njegov “pogled na svijet” u starudiju i u izanđalo gvožđe?
Da se razumijemo! Jučer još, kao sto posto ovjerena istina, zemlja je ležala poput ogromnog plehnatog lavora, kao neka vrsta božanskog tihog života na božjem stolu, s narančama, sa smokvama i s datuljama edenskim; sve je treperilo na slabim nogama upravo pilićje naivnosti jednog “pogleda na svijet”, u koji ako niste vjerovali, pala vam je glava bez pardona! Noćas, dok Crnci bubnjaju na Kongu, moleći se mjesečini kao božanstvu, za dobar rasplod svojih antilopa i koza, noćas padaju glave isto tako bez ikakvog pardona za trista najraznovrsnijih “pogleda na svijet”, od kojih se svaki za sebe u svome djelokrugu sto posto podudara s božanskim istinama, a posumnjati u božanstvo tih istina svetogrđe je i smrtni grijeh koji se kažnjava bez pardona: bezuvjetnim skidanjem glave! Kao po prašumama malajskim odvratne zmijurine, tako plaze hiljade i hiljade “pogleda na svijet” po ovoj zemaljskoj lopti, i tko se može snaći u tim gužvama životne stvarnosti bez straha, siguran da lebdi iznad svake intelektualne opasnosti, siguran da mu sutra neće netko baciti njegov “pogled na svijet” u starudiju i u izanđalo gvožđe?
– Pa to i jest ono u čemu se mi razilazimo, mili moj doktore! Ja tvrdim da treba biti djelotvoran u čišćenju predrasuda, krivih predodžbi i lažnih, prividnih istina! Treba pročistiti te džungle ljudske gluposti, i ako je tako, kao što ste to vi slikovito opisali, da hiljade pogleda na svijet plaze po zemlji kao zmijurine po prašumama, onda treba uzeti u ruke brzometku i pobiti sve te zmijurine laži i gluposti, pročistiti praštanje, asfaltirati ga, evropeizirati ga.
– Znači: likvidirati sve raznolikosti u poimanju svijeta, i to puškom!
– Da! Likvidirati sve krive pojmove, da, da, sve krive pojmove likvidirati, da, da, što sam, naime, htio da kažem, postoji, naime, jedan jedini pojam…
– A koji je taj jedan jedini?
– To je onaj koji se podudara s istinom!
– Pa u tome i leži tajanstvo vjekovnog trajanja raznovrsnih “pogleda na svijet”, što je kroz hiljade i hiljade godina svaki “pogled na svijet” za sebe lično uvjeren da se “on jedan jedini podudara s istinom”! Iz te najosnovnije netrpeljivosti i dolazi do ljudožderskog, diluvijalnog, prahistorijskog, uzajamnog životinjskog upravo proždiranja tih “pogleda na svijet”. Jedni vjeruju, drugi spašavaju, treći ljube, četvrti su provjerili svoje znanje i propovijedaju pozitivne istine, peti, šesti, sedamdesetisedmi, svi bubnjaju, svi sviraju, svi zvone zvonima, svi prisvajaju sebi prvenstvo, svi se pobijaju međusobno, svi se isto tako međusobno uništavaju.
– Ja znadem da je moj pogled na svijet istinit, prvo zato što se podudara sa stvarnošću, a drugo zato što je sintetičan! On nije ekskluzivan, on obuhvaća sve u jedno, on je jednostavan, jasan, propisan i logičan! Ja vjerujem da će on konačno ipak pobijediti!
– Čujmo, čujmo! Dakle vi “vjerujete”!
– Da, ja vjerujem jer znadem!
– Između vjere i uvjerenog znanja nema zapravo nikakve razlike! Provjereno znanje i znanstveno obrazloženo vjerovanje u suštini je jedno te isto! Onaj koji vjeruje da je njegov “pogled na svijet” znanstveno ovjerovljena istina, te prema tome znade a ne vjeruje, ili “vjeruje jer znade”, savršeno je sličan onome vjerniku koji vjeruje ne zato što znade, nego što ne zna da ne zna – to jest da vjeruje. A trebalo bi zapravo tako znati da vjeruješ da ne znaš, pak zato ne vjeruješ. Jer što znači znati da je nešto “istina”, pak u tu “istinu” vjerovati zato što je to “istina ovjerovljena iskustvom”? Iskustvom se može isto tako ovjeroviti i to da neće nikada nitko doznati što je konačna “istina”. Vi “vjerujete” da “znate”, a ja vjerujem da ne znam, to jest – ja ne vjerujem da znam! Ne vjerujući, dakle, da znam, ili vjerujući da ne znam i da ne mogu znati (jer me to isto tako uči ovjerovljeno iskustvo), ja prema tome vjerujem po svome “pogledu na svijet” da vjerovati uopće ne treba načelno ništa, pa niti to da znamo što je “istina”, kao ni to da nas nečemu uči iskustvo, jer nas to isto vjekovno iskustvo uči da nitko nije nikada spoznao ni prozreo životne zagonetke prosto zato što je obično umro prije nego što se je mogao opametiti. Prekratak je život pojedinaca da bi mogao stvoriti bilo kakav sud na temelju svog vlastitog ličnog “životnog iskustva”, a kako se od onih koji su skupljajući to iskustvo umrli prije nas ne može ništa naučiti, o tome nam govori najuvjerljivije život sam! Život je kratkotalasno prostrujavanje čestica i upravo u tome i jeste životna tajna što je tako kratkotrajan i kratkotalasan. l to je jedna suvremena istina, ovjerovljena naukom. Da život pojedinca traje samo jedno koljeno duže, čovječanstva ne bi bilo, jer bi već davno bilo svršilo samoubojstvom.
(…)
Iz knjige Na rubu pameti Miroslava Krleže (1938)
Preuzeto sa Prometej.ba