Iz knjige Georgea Orwella “Životinjska Farma”
Tjedan dana kasnije, jednog poslijepodneva, na Farmu je stiglo više dvokolica. Delegacije sa susjednih farmi bile su pozvane da razgledaju Farmu. Svinje su im pokazale čitavu Farmu, a delegacije su izrazile veliko divljenje za sve što su vidjele, posebno za vjetrenjaču. Životinje su plijevile repu. Radile su marljivo, jedva da su podigle glave od posla; nisu znale koga da se više plaše — svinja ili posjetilaca.
To veče iz kuće se čuo glasan smijeh i pjevanje. Čuvši pomiješane glasove, životinje je iznenada zahvatila radoznalost. Što se to tamo događa, sada kada su se prvi put životinje i ljudi sastali na ravnopravnoj osnovi? Počele su, najtiše što su mogle, šuljati se prema vrtu uz kuću.
Zastale su na ulazu, plašeći se pomalo da krenu dalje, ali Clover ih je povela naprijed. Na vršcima prstiju došuljale su se do kuće, a životinje koje su bile dovoljno visoke zavirile su kroz prozor blagovaonice. Unutra je za dugim stolom s jedilo šest farmera, isto toliko uglednih svinja, ana počasnom mjestu, na čelu stola, sjedio je sam Napoleon. Svinje su se očito osjećale udobno u stolicama. Društvo je uživalo igrajući karte, ali je na tren prekinulo igru, da ispiju zdravicu. Veliki vrč kružio je oko stola i pehari su ponovo napunjeni pivom. Nitko nije primijetio začuđena lica životinja koje su gledale kroz prozor.
Ustade gospodin Pilkington iz Foksvuda, držeći u ruci pehar. Za koji trenutak, reče, za Molliet će prisutno društvo da ispije zdravicu. Ali prije nego što to učini, želi reći nekoliko riječi za koje osjeća da mu je dužnost kazati ih. Čini mu osobito zadovoljstvo, reče, a uvjeren je, i ostalim prisutnima, što osjeća da je dugom razdoblju nepovjerenja i nerazumijevanja došao kraj. Činjenica je da nekada — ni on, ni bilo tko iz prisutnog društva nije dijelio takve osjećaje – poštovane vlasnike Životinjske farme susjedi su gledali, on ne bi rekao s neprijateljstvom, ali možda s izvjesnom dozom sumnje. Dogodili su se nemili događaji, kružile su nepoželjne ideje.
Smatralo se da je Farma koju posjeduju i nadziru svinje nenormalna pojava koja bi mogla uznemiriti susjedstvo. Suviše je farmera smatralo, bez pravog uvida u stvari, da će na takvoj Farmi prevladati duh slobode i nediscipline. Oni su bili uznemireni zbog mogućeg utjecaja na njihove životinje, ili čak na njihove nadničare. Ali, sve te sumnje sada su raspršene. Danas su on i njegovi prijatelji posjetili Životinjsku farmu, svojim očima razgledali svaki njen kutak, i što su vidjeli? Ne samo najmodernije suvremene metode, već disciplinu i red koji bi morali biti uzorom svim farmerima. On je, vjeruje, bio u pravu kada je tvrdio da niže životinje na Životinjskoj farmi rade više a dobivaju manje hrane nego bilo koje životinje u okrugu. Zaista, on i njegovi kolege posjetioci danas su uočili mnoge stvari koje namjeravaju odmah uvesti na svojim farmama.
Završio bih svoje primjedbe, rekao je, naglašavajući još jednom da prijateljstvo između Životinjske farme i njenih susjeda postoji i mora postojati. Između svinja i ljudi nije bilo, niti ima potrebe da bude bilo kakvog nesklada u interesima. Njihove borbe i njihove poteškoće jednake su. Nije li problem rada svagdje isti? Postalo je očito da je gospodin Pilkington htio izreći neku brižljivo pripremljenu dosjetku o društvu, ali ga je za trenutak isuviše obuzelo zadovoljstvo da bi je mogao kazati. Pošto se iskašljao, od čega su mu podvoljci postali purpurni, uspio je izreći: “Ako vi imate vaše niže životinje s kojima se borite”, reče, “mi imamo naše niže klase!” Ta bon mot dovela je stol do urlanja; a gospodin Pilkington je još jednom čestitao svinjama na oskudnim obrocima, dugom radnom danu i nemilosrdnosti koju je primijetio na Životinjskoj farmi.
A sada, reče, zamolio bih društvo da ustane i provjeri da li su čaše pune. “Gospodo”, zaključi gospodin Pilkington, “gospodo, nazdravljam vam: za napredak Životinjske farme!” Nastalo je oduševljeno klicanje i toptanje nogama. Napoleon je bio toliko radostan da je ustao i obišao čitav stol da se kucne s gospodinom Pilkingtonom prije nego što ispije svoj pehar. Kad su se povici utišali, Napoleon, koji je ostao na nogama, saopći da bi i on želio kazati nekoliko riječi.
Poput svih Napoleonovih govora, i ovaj je bio kratak i jezgrovit. I on je, reče, sretan što je razdoblju nerazumijevanja došao kraj. Dugo vremena čuli su se glasovi — koje su, on ima razloga da tako misli, širili neki zlobni neprijatelji — da je u njegovim, kao i u nazorima njegovih prijatelja, bilo nečeg rušilačkog, pa čak i revolucionarnog. Čak se govorilo da su pokušavali pobuniti životinje na susjednim farmama. Ništa ne može biti veća laž! Njihova jedina želja, sada i u prošlosti, bila je da žive u miru i normalnim poslovnim odnosima sa susjedima. Farma, koju ima čast da nadgleda, dodade, jest kooperativno poduzeće. Mjenice, koje su u njegovu posjedu, zajedničko su vlasništvo svinja.
On ne vjeruje, reče, da je preostala i jedna od starih sumnji, ali u svakidašnjim poslovima Farme napravljene su nedavno neke izmjene koje će još više učvrstiti povjerenje. Do sada su životinje na Farmi imale prilično luckast običaj da se jedna drugoj obraćaju s “druže”. S tim treba prekinuti. Postojao je također vrlo čudan običaj, čije je porijeklo nepoznato, da se svake nedjelje obilazi lubanja jednog nerasta koja se nalazila na postolju u vrtu. I to se mora spriječiti, a lubanja je već zakopana. Posjetioci su možda primijetili zelenu zastavu koja se vijorila na jarbolu. Ako su je vidjeli, mogli su opaziti da su s nje uklonjeni bijela potkova i rog. Od sada će zastava biti samo zelena.
Na briljantan i dobrosusjedski govor gospodina Pilkingtona, reče, on ima samo jednu zamjerku. Gospodin Pilkington je čitavo vrijeme govorio o “Životinjskoj farmi”. On naravno nije mogao znati — jer Napoleon sada to prvi put objavljuje — da je ime “Životinjska farma” ukinuto. Od sada će se farma zvati “Vlastelinska farma”, što je, kako on vjeruje, njeno pravo i prvobitno ime. “Gospodo”, zaključi Napoleon, “nazdravimo kao i maloprije, ali na drugi način. Napunite čaše do vrha. Gospodo, evo moje zdravice: za napredak Vlastelinske farme!”
Čulo se srdačno klicanje kao i maloprije, i pehari su ispražnjeni do dna. Dok su izvana promatrale taj prizor, životinjama se učinilo da se događa nešto čudno. Što se to promijenilo u izgledu svinja? Cloverine ostarjele, mutne oči prelazile su s jedne na drugu. Neke od njih imale su pet podvoljaka, neke četiri, a neke tri. Ali, što je to izgledalo kao da se preobražava i mijenja? Pljesak se utišao, društvo je uzelo karte i nastavilo prekinutu igru, a životinje su se potiho odšuljale natrag.
Ali, zastadoše nakon dvadesetak metara. Iz kuće se čulo urlikanje. Potrčale su natrag i ponovo provirile kroz prozor. Oštra svađa postajala je sve bučnija. Galamilo se, lupalo po stolu, gledalo oštro i sumnjičavo, odlučno nijekalo. Svađa je počela u trenutku kada su Napoleon i gospodin Pilkington istovremeno odigrali pikovog asa. Dvanaest glasova bijesno je vikalo, i svi su bili jednaki. Sada je bilo jasno što se promijenilo u izgledu svinja. Pogled životinja koje su stajale napolju klizio je od svinje do čovjeka, od čovjeka do svinje, i ponovo od svinje do čovjeka; ali, već je bilo nemoguće raspoznati tko je svinja, a tko čovjek.