Ukoliko ostatak moje trudnoće bude išao po planu, moj sin neće doći na svijet prije prvog tjedna u lipnju. U ovom trenutku star je minus četiri tjedna. No, premda je još uvijek u mom stomaku, ljudi neprestano komentiraju tko će i kakav će biti, kako će se ponašati, jer pretpostavljamo kako se radi o njemu.
Naravno, ne uzima se u obzir mogućnost da njegov rod bude izvan rodne binarnosti ili da bi mogao biti transrodna osoba. Također, ne uzima se u obzir kako je opasno to što dodjeljujemo toksične rodne uloge, čak i kada su djeca cisrodna.
“Oh, neće ti biti lako. Pripremi se na buku i prljavštinu i slupani namještaj. Znaš, dečki su dečki”, i s te tri riječi oblikujemo i iskrivljujemo maskulinitet u američkoj kulturi.
“Dečki su dečki”, piše Rachel Brandt za Everyday Feminism.
Stalno to čujemo. Tinejdžer napravi rupu u zidu svoje sobe u napadu bijesa – dečki k'o dečki. Prvašići se bacaju po podu učionice – dečki su dečki. Muškarci dobacuju ženama kroz otvoreni prozor automobila – dečki su dečki.
Kada kažemo ‘dečki k'o dečki’ zapravo govorimo kako su dečki, po prirodi, uništavatelji, agresivni, nerazumni i predatori. I svi patimo zbog te sveprisutne, otrcane fraze – no najviše štete zbog toga imaju sami dečki.
Ovaj članak opisuje četiri od brojnih negativnih posljedica društvenog poretka govora o rodu i očekivanja od dječaka i muškaraca:
Učvršćuje vrlo usku definiciju maskuliniteta
Prošetajte kroz odjel s odjećom za bebe u bilo kojoj velikoj trgovini u SAD-u i bit ćete preplavljeni rodnom dihotomijom.
Označene jedna nasuprot drugoj u odvojenim kutovima, ružičasta protiv plave: nogomet i dinosauri i brzi automobili protiv mekih mačića i cvijeća i srdaca. Dečki su snažni poput buldožera, opaki poput T-Rexa i nesmotreni poput Ferarija koji juri kroz crveno svjetlo 120 kilometara na sat. Modeliramo naše dječake u identične kositrene vojnike i tapšemo sami sebe po ramenu kako smo obavili dobar posao.
Od samog rođenja, dječacima se govori kako su jaki. Ne smiju reagirati na bol – stoički, usamljenički, samodostatno. Usamljeni vukovi koji su sposobni ukloniti svaku opasnost bez ičije pomoći. Za argumente koriste pesnice, a ne mozak; jedino po čemu se razlikuju od Neandertalaca je to što stoje uspravno.
Od dječaka očekujemo da budu agresivci koji će nasilno istisnuti one druge – tihe, umjetnike, one čija je glava u oblacima umjesto da su im stopala u kopačkama – dečke koji se ‘ne uklapaju’.
Fraza “dečki su dečki” je klopka – “ladica” zbog koje dječaci misle da moraju biti takvi i ne smiju biti ništa drugo.
Studija o 14-ogodišnjim dečkima pokazala je uobičajenu, svakodnevnu nasilnu komunikaciju koja uključuje udaranje, šamaranje i međusobno poticanje na fizičko nasilje kao sredstvo rješavanja sukoba. Većina intervjuiranih dječaka priznaje da su sudjelovali u takvom ponašanju zato što su osjećali kako se to od njih očekuje te su izjavili da su osjećali znatnu tjeskobu kako neće izgledati dovoljno ‘muški’ u očima svojih vršnjaka.
Također, opsjednutost time da se dečki ponašaju “kao dečki” dovodi do povećanja rizika ponašanja kao što je opijanje i općenito zloporaba alkohola kod muških adolescenata. Mladi muškarci se muče s odbijanjem alkohola, jer se u različitim društvenim situacijama od njih očekuje da se napiju.
Osim toga, istraživanje pokazuje da muškarci koji se najviše uklapaju u koncept tradicionalnih rodnih uloga koriste alkohol kako bi osjetili moć u situacijama u kojima se osjećaju demaskuliziranima ili kada osjećaju emocionalnu ili fizičku bol.
Takvo hiperpartikulizirano poimanje što znači biti muškarac u početku može djelovati bezopasno, ali ono izlazi izvan okvira “trganja ukrasnog papira” s božićnih poklona i načina na koji se zabavljaju nakon škole. Ono ulazi u sve odnose koje grade, a ima i dugoročne zdravstvene posljedice.
Otežava im akademski uspjeh
Stoljećima je akademska sfera bila muški svijet, ali danas, kada je akademsko polje otvoreno svim rodovima, dečki su počeli zaostajati.
Samo letimičan pogled u statistike upisa na sveučilišta pokazuje kako gotovo 60 posto studenata/ica čine žene, te da postižu više stupnjeve zvanja od muškaraca na godišnjoj razini; djevojčice također postižu bolje rezultate na svim obrazovnim predfakultetskim razinama, te je veća vjerojatnost pohađanja naprednih obrazovnih programa. Također, dečki napuštaju srednjoškolsko obrazovanje mnogo češće nego djevojke.
Stoga nije čudno što studije polazuju kako školska djeca misle da su djevojke bolje učenice, vrijednije radnice i da imaju bolju koncentraciju. Nažalost, ove studije nisu uzele u obzir rodno varijantne učenike/ce.
Muški učenici viših razreda srednje škole su izjavili kako se od njih očekuje uspjeh u sportu i fizičkim aktivnostima, da usavršavaju tijelo umjesto mozga, dok se djevojke ohrabruje u akademskom uspjehu. Dominantna glorifikacija muških profesionalnih sportaša u SAD-u u kombinaciji sa školskom praksom da dečke koji su sportaši ‘poštede’ pohađanja nastave, stvara predodžbu kako bi dečki trebali biti bolji u nogometu nego u fizici.
Mnogi/e profesori/e, znanstvenici/e i istraživači/ce se slažu kako je društveno prihvaćena definicija maskuliniteta u opoziciji s dobrim obrazovnim uspjehom. Studioznost se mnogo češće pripisuje i ohrabruje kod djevojaka, no ta sposobnost je najvjerojatnije ‘usađena’ kulturalno, a ne biološki.
Eichard Whitmire, autor knjige Why Boys Fail: Saving Our Sons From an Educational System That's Leaving Them Behind, okrivljuje rodni jaz kada je riječ o izostanku reakcije na loše ocjene u školi kod dječaka: “Kao najveći ptoblem vidim ležeran stav prema dečkima, ‘Ne brini, dečki su dečki. Već će on to nadoknaditi. Zapravo, brojni dečki nikada ne nadoknade”.
Snižavanjem očekivanja kod dječaka utječemo na to da mladi muškarci manje očekuju sami od sebe.
Ako očekujemo da se dječaci u školi ponašaju agresivno ili da imaju lošije ocjene, to će se i dogoditi. Oni vjeruju da nisu sposobni biti akademski uspješni poput njihovih kolegica, stoga se prestanu truditi.
Postoji izravna korelacija između akademskih rezultata i percipirane sposobnosti. Dečki kojima je rečeno da su sposobni biti jednako uspješni ili uspješniji u studiranju od djevojaka postižu bolje rezultate od onih kojima je rečeno da nisu jednako sposobni.
Kada od njih očekujemo manje, ograničavamo njihovu sposobnost stjecanja znanja i životnih vještina od njihovih profesor/ica i na taj način dugoročno sve činimo još težim.
Umjesto da očekujemo manje, trebali bismo podići ljestvicu očekivanja u skladu s rezultatima studentica. Dobili bismo obrazovane mlade muškarce koji koriste inteligenciju kako bi bili uspješniji u školovanju i u životu. Naravno, sasvim druga priča je svijet rada.
Normalizira agresiju
Za vrijeme prvog tjedna moje kćeri u vrtiću, neki dječak ju je udario u stomak. Odgajateljica je objasnila da mali dečki tako pokazuju svoje osjećaje prema djevojčicama – zadirkivanjem, povlačenjem za kosu, gurkanjem na igralištu. Dječake se, dakle, podučava da povređuju ljude, posebno svoje prijateljice djevojčice, često fizički, kao način pokazivanja da im je stalo.
Samo je pitanje vremena kada će se “okititi” simbolima muževnosti: zvijezdama i prugama ioptužbama za partnersko nasilje.
Ubrizgavamo im uvjerenje da su dečki po svojoj prirodi agresivni, zločesti i nesposobni racionalno razmišljati pod stresom. Uče kako si ne mogu pomoći ili kontrolirati svoje reakcije. Nema žrtava dok se ne dokaže krivnja, nema “vjerovanja na riječ”.
Učimo ih da mogu biti silovatelji i nasilni zločinci, slabo maskirana čudovišta, uvijek na kušnji da učine nešto užasno, ukoliko se pojavi pravi katalizator.
Lišavamo ih sposobnosti djelovanja.
Naša kultura smatra ljutnju i agresivnost inherentnim dijelovima muškog postojanja i zbog toga smo neskloni ponuditi alate ili usluge koje bi pomogle mladićima da pronađu prikladne načine kanaliziranja svojih emocija, prirođene ljutnje i ostalih osjećaja.
Bez prikladnog vodstva ili primjera koje mogu slijediti, dječaci vide nasilje kao sredstvo postizanja dogovora, izražavanja mnoštva složenih osjećaja i stjecanja dobara – što vodi do uhićenja i zatvorskih kazni u dalekom većem postotku nego kod djevojaka istih godina.
Prosječno, mladići između deset i sedamnaest godina četiri puta češće će biti uhićeni zbog kriminalnog ili kaznenog djela nego njihove vršnjakinje. A posljedice boravka u zatvoru su dugoročne i nesagledive: opada stopa završavanja srednjeg školovanja, a vjerojatnost uhićenja zbog kriminala u odrasloj dobi veća je do 41 posto nego kod njihovih vršnjaka koji nikada nisu bili u zatvoru.
Učimo mladiće da se ponašaju neodgovorno, nasilno i bez promišljanja o mogućim posljedicama – koje vode do trajnih policijskih dosijea koji mogu biti zapećaćeni, ali nikada izvrisani.
Povećava rizik počinjenja samoubojstva
Potiskivanjem svih emocija osim agresivnosti, muškarci – kao višeslojna i složena bića, pretvaraju se u jednodimenzionalne karaktere i prisiljeni su se skrivati iza toksičnog maskuliniteta ili biti demaskulizirani.
Istraživači koji su proveli više od 20 godina intervjuirajući dječake i mladiće, postavljali su im pitanja i davali im dovoljno vremena za odgovore. Iz ovih razgovora su saznali kako je nasilno ponašanje – uključujući i samoozljeđivanje – posljedica emocija koje nisu povezane s ljutnjom, kao što su strah, tjeskoba, usamljenost i duboka tuga. Složeni neugodni osjećaji tako su prisiljeni biti procesuirani kroz jedan jedini naučeni i prihvatljivi filter: kroz bijes.
Umanjujemo ozbiljne probleme kao što su depresija i druge psihičke poteškoće proglašavajući ih znacima slabosti, ne shvaćajući da se radi o zdravstvenim problemima. I onda smo šokirani alarmantnim i užasavajućim stopama pokušaja i smrti uslijed samoubojstva.
Samoubojstvo je treći uzrok smrti kod ljudi između deset i 24 godine – a 81 posto tih smrtnih ishoda odnosi se na dječaka i mladiće. Kada govorimo i svim starosnim skupinama, 79 posto svih uspješno počinjenih samoubojstava odnosi se na muškarce.
Premda je veći postotak pokušaja samoubojstava kod žena, muškarci su skloni agresivnijim metodama: 51 posto muškaraca koji su počinili samoubojstvo u SAD-u upotrijebili su vatreno oružje. Čak i u smrti, naši dečki se oslanjaju na naučeno korištenje nasilnih sredstava kao rješenja, koja ne ostavljaju mogućnost izbavljenja ili oporavka. 85 posto samoubojstava vatrenim oružjem ima smrtan ishod.
Drugi razlog dovršenog samoubojstva u puno većem postotku kod muškaraca zasigurno se odnosi na činjenicu da muškarci mnogo rjeđe traže pomoć kada su u pitanju psihički problemi. Zapravo, u SAD-u muškarci čine samo jednu trećinu svih pacijenata koji su se javili liječniku zbog mentalnih poteškoća.
Psiholozi/ginje ističu kako je dječacima od malih nogu duboko usađena tendencija izbjegavanja situacija koje ih čine ranjivima, do točke u kojoj si ne dopuštaju plač ili tužan izraz lica.
Neki muškarci se previše srame pričati o svojim osjećajima, a neki su potpuno izgubili sposobnost da ih uopće prepoznaju. Često čak ni ne znaju da im je potrebna pomoć.
Dječaci i muškarci koji ipak prepoznaju da imaju problema, ne govore o tome za večerom ili u svlačionici, budući da to smatraju znakom slabosti i nije prepoznato kao normalan dio muškog iskustva.
Isti taj stoicizam sprječava adolescente u održavanju bliskih prijateljstava tijekom srednjoškolskog razdoblja, a kako odrastaju sve im je teže pronaći prijatelje od povjerenja u teškim i stresnim razdobljima.
Ne radi se o izostanku želje ili potrebe za ovakvim bliskim odnosima, već o strahu da će zbog obične potrebe za emocionalnom bliskošću biti smatrani feminiziranima.
Nešto tako bazično i primarno kao što je ljudski kontakt ukradeno im je i proglašeno ‘mekim’ i ženskim, što nije samo seksistički pokušaj umanjivanja sposobnosti žena, već ideja zbog koje su dečki kulturalno osuđeni na usamljeništvo.
Izolacija, u kombinaciji sa željom da ostanu maskulini, povećava vjerojatnost da dečki i muškarci izgube kompas ili da razviju samoobmanjujuće tehnike. Njihova se rješenja često materijaliziraju na dnu boce alkohola ili u plastičnoj vrećici od dilera iz susjedstva.
Samoliječenje u formi nedozvoljenih supstanci zapravo povećava vjerojatnost pokušaja samoubojstva do šest puta. Preko 30 posto samoubojstava u SAD-u počinjeno je pod utjecajem alkohola ili droga.
Zbog našeg pogrešnog nastojanja da ih učinimo snažnima i samodostatnima, dečki često postaju krhki i usamljeni u svojim bitkama protiv teških okolnosti i kemijskog disbalansa u mozgu.
***
Posljedice svijeta u kojemu su ‘dečki samo dečki’ očite su i ozbiljne.
Oslanjajući se tako silno na stereotipe kojima objašnjavamo muško iskustvo, oduzimamo im autonomiju i individualnost, sabotiramo njihove međuljudske odnose i povećavamo mogućnost opasnog i samodestruktivnog ponašanja istovremeno smanjujući vjerojatnost da će tražiti pomoć kada im bude potrebna.
Naši dečki zaslužuju više. Više poštovanja. Više pažnje. Više prostora da istražuju tko su kao osobe. Ispunjenije, duže živote. Bliskije odnose. Manje stereotipa. Manje nasilja. Manje usamljenosti.
Mnogo, mnogo više od onoga što mogu dobiti od stava ‘dečki su dečki’.
Prevela i prilagodila Sanja Kovačević