Što dolazi nakon kapitalizma?

Članak je dio simpozija o knjizi Naomi Klein “Ovo mijenja sve” (This Changes Everything).

Naomi Klein je objavila svoju posljednju knjigu “Ovo mijenja sve”, dok je više od 400 000 ljudi sudjelovalo u Globalnom maršu protiv klimatskih promjena (People's Climate March) u New Yorku, a aktivisti/kinje za zaštitu okoliša su organizirali 2646 solidarnih prosvjeda u 162 zemlje, tako da je to bio do sad najveći marš za klimatsku pravdu u povijesti.

Sve veća mobilizacija, posebno među starosjedilačkim i ruralnim zajednicama, protiv crpljenja fosilnih goriva – frackinga (hidrauličkog frakturiranja)*, pješčanog katrana, nafte iz mora, ugljena – i sve veći otpor cjevovodima od Michigana do Teksasa, rezultirali su pojačanom državnom represijom i propagandnim kampanjama energetskih kompanija. 2014. je zbog svog ekološkog aktivizma svakog tjedna diljem svijeta bilo ubijeno dvoje ljudi – što je udvostručena stopa takvih ubojstava u odnosu na prethodne godine.

Ovakva mobilizacija i volja ljudi da riskiraju svoje živote za ekološku pravdu produkt je šireg konsenzusa o razmjeru i hitnosti rješavanja klimatske krize. Globalni humanitarni forum procjenjuje da su klimatske promjene već prouzrokovale više od 300 000 smrti godišnje, da utječu na više od 300 milijuna ljudi i da su najveći uzročnik humanitarnih kriza.

Čitave države – poput Bangladeša – suočavaju se s prisilnim migracijama zbog klimatskih promjena (climate displacement), a stotine tisuća ljudi već su morali napustiti svoje domove. Nama bliži dokaz o razmjerima klimatskih promjena – ponekad dramatičnim – su, primjerice, superoluja Sandy koja je poharala gusto naseljenu Istočnu obalu ili ogromne poplave diljem Teksasa ili sadašnja suša koja uništava Kaliforniju.

Ni ostale posljedice klimatske promjene nisu neka novost. U istraživačkim intervjuima s farmerima u dolini Sjeverne Karoline, jedan farmer je opisao kako su proljetne i ljetne kiše postale nepredvidive i kako se broj otkos svake godine smanjuje. Osim toga, iskustvo klimatskih promjena mijenja karte postojećih nejednakosti: Kopenhagen gradi brane dok su Maldivi poplavljeni. Bogati grade, dok siromašni moraju seliti. Intersekcija klimatskih promjena i svijeta nevjerojatnih nejednakosti doista je katastrofalna.

Rast i globalizacija

Knjiga Naomi Klein fokusirana je na ovu katastrofalnu intersekciju, postavljajući ekološki problem kao globalan, te ukazujući na globalni “deregulirani” kapitalizam – duboko polariziran, nepravedan, neumjeren, destruktivan, i što je najvažnije – kojemu je potreban neprekidan rast kao krivac.

U ovom riskantnom političkom trenutku, kada se Zeleni (Green, Inc.) prečesto izbjegavaju političko-ekonomsku kritiku, intervencija Naomi Klein je važna. Od Dhake do Vancouvera, svi smo povezani mlaznim strujama i lošom proizvodnjom, optičkim kablovima i trgovinskim ugovorima, hip-hopom i riječnim deltama. Naše veze nikada nisu samo društvene, ekonomske, političke ili ekološke, već su sve to odjednom.

Te se veze često koriste kako bi se zamaglile nejednakosti i duboke društvene podjele koje su im pridružene. Internet i njemu pridružene tehnologije omogućavaju povezivanje svijeta brzinom i blizinom kakvu smo nekada samo mogli sanjati, no isto tako, povećale su nejednakosti u industrijskoj proizvodnji i ubrzale izvoz ekološkog razaranja u “žrtvovane zone” – mjesta koja opskrbljuju svijet sirovinama i energetskim resursima potrebnim za proizvodnju ogromnog bogatstva i suvremenog komfora, a koja neproporcionalno snose teret društvene i ekološke devastacije koju donosi takvo iscrpljivanje resursa.

Ekonomski rast koji “hrani” ovo izuzetno kontradiktorno globalno doba je upravo kapitalistički rast: svijet u kojem kapital “cirkulira”, ali radnici/ce i njihove obitelji su zarobljeni s druge strane granice, svijet u kojem se proizvodi višak hrane, dok deseci tisuća ljudi svakodnevno umire od gladi. Proturječna priroda kapitalističkog rasta je središnja materijalna stvarnost koja je odvojila Marxa od prijašnjih komunističkih teoretičara: po prvi put u povijesti, kapitalizam je kontinuirano stvarao obilje i višak.

Više od dva stoljeća industrijskog kapitalizma, eksploatacija fosilnih goriva je istovremeno podizala životni standard, uključujući i radnike/ce diljem svijeta, ali je i lokalizirala društvene boljke i ekološko uništavanje proizvodnje što je rezultiralo još dubljim nejednakostima.

Klein prepoznaje ove procese i jasno opisuje vezu između uništavanja okoliša i kapitalizma. No njezina rješenja svode se na previše općenitu dualnu strategiju izgradnje alternativa i otpora. Klein s pravom inzistira kako “prestanak uzgoja povrća nije opcija za ovu generaciju”, i umjesto toga traži da istovremeno “gradimo i podržavamo inspirativne alternative… te da osiguramo da će one dobiti priliku da se razviju kako bi promijenile ekonomski model koji je toliko poguban”.

Tvrdeći kako ne možemo jednostavno napustiti kapitalizam, Klein ne samo što prepoznaje kako ne možemo ignorirati globalne strukture koje oblikuju naše živote, već i da nas u svakoj stvarnoj bitci za moć (ili za našu budućnost) kapitalizam prisiljava da se borimo pod njegovim uvjetima. Alternative koje danas gradimo podliježu istim pritiscima kao i kapitalističke snage koje su ih stvorile.

Pa ipak, ova strategija niti malo ne smanjuje središnje proturječje kapitalističkog ekonomskog rasta: smanjena potrošnja i selektivno smanjenje rasta su antiteza svijeta u kojemu je ekonomski rast tretiran kao pokretačka sila povijesti koja “guta” sve što joj se nađe na putu.

Čak i mali pad stope rasta (da ne spominjemo negativan ekonomski rast) ima sposobnost da čitav sustav gurne u krizu. I to nije samo zato što kapitalisti žele rast pod svaku cijenu ili samo zato što su iznimno pohlepni, već i zato što to sâm sustav zahtijeva. Čak i u najboljem slučaju, alternative u našem neoliberalnom svijetu uvijek su u obrambenoj poziciji. Stoga je ključno boriti se protiv tih struktura i centara moći kako bismo proširili/e vlastito razmišljanje o mogućoj budućnosti i novom društvu. No, simultano pružanje otpora kapitalističkim silama nije dovoljno: kapitalizam mora biti zamijenjen.

No Klein, autorica tri knjige koje su potaknule antikapitalističko organiziranje, i dalje ne želi izraziti i oblikovati problem na ovaj način. U knjizi “Ovo mijenja sve” tenzija između njezine često oštre kritike kapitalizma i odbijanja da ukaže na potrebu zamjene kapitalizma, izvor je stalne frustracije.

Klein koja tako oštroumno shvaća što je moć i što je u igri u toj borbi izbjegava središnje pitanje koje njezina knjiga postavlja, već odgovara tek: “Pa, činimo što možemo”.

Što možemo učiniti?

Neodređenost njezinog odgovora, u kontekstu inače kritične knjige, odražava dugotrajne općenitije trendove u ekološkim politikama i među nekim dijelovima ljevice: oponirati širokoj političkoj strategiji, uključujući i stvaranje velikih političkih organizacija, putem malih kampanja proisteklih iz lokalnih problema. Organizacijski princip je slogan s naljepnice: “Misli globalno, djeluj lokalno”.

Čak se i aktivisti i aktivistkinje koji jasno shvaćaju sustavne, globalne probleme s kojima se suočavamo prečesto okreću lokalnim, prefigurativnim rješenjima. To ne znači da lokalni aktivizam nije važan – odbori solidarnosti koji hrane ljude u siromašnim kvartovima Grčke ili programi besplatnih obroka Stranke crnih pantera jasno pokazuju da jesu – ali ti programi su također povezani s političkim organizacijama.

Drugim riječima, čak i organizacije kao što su bile Crne Pantere ili, danas, mreže poput Solidarity for All koje hrane ljudi, opskrbljuju klinike lijekovima i tako dalje, nisu (niti su bile) zamišljene kao mjesta društvene transformacije, već kao dio većeg političkog projekta koji je vidio “izgradnju moći” i “preuzimanje moći” kao dva aspekta istog dijalektičkog procesa.

Lokalni političari odvojeni od većih političkih organizacija produkt su duboke fragmentacije i izolacije ljevice još od 1970. i ideje da nemamo dovoljno kapaciteta za izgradnju masovnih stranaka ili poduzimanje nacionalno i internacionalno koordiniranih borbi koje bi bile nešto više od labavih koalicija ujedinjenih “u dane akcije”. Rođen iz osjećaja nemoći ljevice, ničući iz pokreta koji su se povukli, lokalni aktivizam je uzeo stvar u svoje ruke.

Danas lokalizam prevladava većim dijelom ekološkog pokreta: zalaže se za lokalnu hranu, lokalnu proizvodnju, lokalne ekonomije. U najgoroj verziji, predvode ga korporacije u stilu Whole Food kako bi ublažile liberalnu krivnju zbog nejednakosti života u kapitalizmu. No, čak i u najboljoj verziji, lokalizam je loš politički koncept, budući da ignorira načine na koje smo svi mi produkti vlastite povijesti.

Razina globalne ekonomske međuovisnosti kojoj danas svjedočimo možda nije neizbježna, nepristrana ili pravedna, ali to je naša povijesna stvarnost koja nije oblikovala samo naše razumijevanje klimatologije već i naše granice mogućnosti aktivizma.

U svojoj srži svaki antikapitalistički lokalizam oslanja se na jednu jednostavnu pretpostavku: možemo stvoriti prostore izvan kapitalizma i iz tih prostora ili graditi odvojeno društvo ili koristiti te prostore za borbu protiv kapitalizma.

Klein obacuje ovakav pristup: “Odustajanje od pravih rješenja nije opcija”. No, ovakav pristup je uobičajen i zapravo je tipičan za slabost ljevice koja je uslijedila nakon desetljeća neoliberalnog juriša i borbe da se izgradi nestaljinistička socijalistička struja nakon raspada Sovjetskog Saveza. Trebamo vlastite prostore kako bismo se oporavili/e i reorganizirali/e, kaže Klein i pita: “Što ako ušutimo [u vezi klimatske promjene] , ne zato što smo se predali/e, već dijelom zato što nemamo zajedničke prostore u kojima se možemo suprotstaviti grubom teroru ekocida?”.

Nažalost, potpuno oslobođenje od kapitalizma, čak i s ciljem da se vratimo i borimo protiv njega, nije moguće. Marx je pisao o revoluciji iznutra zato što kapitalizam ima ekspanzivnu logiku i protiv njega se mora boriti iznutra. Radnička klasa ima društvenu moć upravo zato što upravlja strojem unutar stroja, a ne izvan njega.

Istina je da je da su male, lokalne pobjede većini ljudi uvjerljivije i dostižnije od većih pobjeda koje se mogu dogoditi na državnoj, regionalnoj ili čak na globalnoj razini. Također je istina da su takve pobjede važne – ne zato što sprječavaju klimatske promjene, već zato što pomiču temelje na kojima se borimo i šire ideje o tome što je moguće.

Klein piše: “Većina nas koji živimo u postindustrijskim društvima, kada vidimo pucketavi crno-bijeli snimak općih štrajkova iz 1930-ih, društvene vrtove (Victory Gardens) iz 1940-ih i Freedom Rides iz 1960-ih, jednostavno ne možemo zamisliti da smo dio bilo kakvog pokreta takve snage i razmjera”. To je točno, premda se čini da se ova država što se toga tiče mijenja, barem ako je suditi po protekle četiri godine.

Bît nije u tome da izbjegavamo lokalne projekte, već da budemo svjesni njihovih mogućnosti: oni neće zbrojeni proizvesti promjenu koja će u nekom trenutku nadvladati kapitalizam, a nama ostaviti drugačiji društveni sustav, a Klein na taj način konceptualizira borbu protiv klimatskih promjena.

Umjesto toga, lokalne projekte moramo gledati kao dio dinamike borbe – pokretanje jednog kotača može neočekivano pokrenuti još mnoge, ali ako doista želimo promijeniti način funkcioniranja, stroj moramo rastaviti, redizajnirati i ponovno ga izgraditi.

Važnost ovoga postaje jasna kada Klein pokušava povezati lokalne i regionalne pokrete otpora s globalnom borbom za ukidanje fosilnih goriva. Klein smatra da je tu promjenu moguće ostvariti kombinacijom politike promjena u stilu New Deala i kulturalne delegitimizacije rasta u korist gorljivih moralnih protesta, poput onih koje povezujemo s rastom međunarodnog pokreta za ukidanje ropstva u 19. stoljeću.

Abolicija (ukidanje ropstva) i revolucija

Odluka Naomi Klein da se na kraju knjige okrene ka ukidanju ropstva, argumentiranoj strategiji koju su razvijali i drugi poput Chrisa Hayesa i Matta Karpa, očita je i zbunjujuća.

Očita, zato što je ropstvo u kojem su robovi bili imovina potvrdilo masovnu akumulaciju kapitala kao novi sustav, kapitalistički sustav, koji je tumarao prema, a potom procvao u industrijskoj eri. Borba za ukidanje (aboliciju) ropstva bila je globalna i suprotstavila se diljem svijeta sustavu izrabljivanja, opresije i ljudske bijede na kojima je bio izgrađen velik dio modernog svijeta.

Klein s pravom primjećuje kako “spaljivanje fosilnih goriva nije ekvivalent posjedovanju robova ili okupaciji država”. To je bilo mnogo više od ekonomske borbe: oslobođenje porobljenih ljudi koji su u zapadnom svijetu gotovo svi bili crni Afrikanci.

Usporedba s takvim revolucionarnim trenutkom svjetske povijesti muči aktiviste/kinje i komentatore koji se bave političkom ekonomijom koja leži u temelju klimatske krize. Vođen potrebom da se bori sa strukturama moći i proizvodnje, pokret za klimatsku pravdu se odmaknuo od jednostavne usporedbe s drugim društvenim pokretima te je uronio dublje u središte struja kapitala i imperija.

No, njezina odluka je i zbunjujuća jer zazivajući aboliciju kao globalnu revoluciju, oslikava moralnu bitku o kojoj se vode debate, viziju koja ignorira stvarne pokretačke sile abolicije: odbijanje robova da prihvate potlačenost, moralni bijes i materijalnu potporu od strane bijelih abolicionista i krvavi rat koji je oduzeo američkoj klasi vlasnika plantaža njihovo bogatstvo i moć.

Drugim riječima, ropstvo je postalo moralni problem kao dio povijesnoga procesa koji je svijet doveo do ukidanja ropstva. Pokazalo se da se taj povijesni proces, dok su povjesničari o njemu žustro raspravljali, razlikuje od onoga koji se bori da fosilna goriva ostanu ispod površine zemlje.

Gledano s aspekta energije, ukidanje ropstva na plantažama potaknulo je proces koji je uskoro doveo do mehanizirane poljoprivrede zasnovane na fosilnim gorivima. Ova preobrazba lansirala je proizvodnju do stupnja koji bi bio gotovo nezamisliv u poljoprivrednom sustavu zasnovanom na ropstvu. Stoga, odmicanje od fosilnih goriva predstavlja dugoročni izazov rastu i akumulaciji kakav ukidanje ropstva nije bio.

Ukazivanjem na energetske nejednakosti između ukidanja ropstva i borbe protiv fosilnih goriva ne bismo trebali ova pitanja svesti na “energiju”. Referirajući se na aboliciju, Klein postavlja pitanje političke moći, i posebno, demokratske moći. Želi povući jasnu liniju između radikalnih vizija demokracije i nasilne revolucije: “Želimo ove radikalne promjene raditi na demokratski način i bez prolivanja krvi i nasilja, vangardističke revolucije nemaju mnogo toga za ponuditi na tom putu”.

Pa ipak, analogija s ropstvom zaziva i jedno i drugo; robovi s američkog Juga nikada se ne bi mogli osloboditi okupljajući se na svojim plantažama u stilu Occupy pokreta. Kao što je C.L. R. James pokazao u svom vrhunskom prikazu Haićanske revolucije, oslobođenje od ropstva zahtijevalo je prisilno oduzimanje moći od vlasnika plantaža i kolonijalnih namjesnika.

Poanta nije napraviti pojednostavljenju korekciju – reći da je nasilje bilo u središtu ukidanja ropstva i da to znači da mora biti u središtu pokreta za klimatsku pravdu. Trebamo naprosto prepoznati da je nasilje bilo neodvojivo i od ropstva i od borbe za njegovo ukidanje i da nasilje koje je pratilo ukidanje ropstva nije bilo u opoziciji s njegovim demokratskim ciljevima.

Ipak, ako dobronamjerno čitamo Naomi Klein, možemo razumjeti zašto je izabrala analogiju s ukidanjem ropstva: ona zna da pokret protiv klimatskog uništavanja mora biti masovan i da se mora boriti protiv društvene strukture koja leži u njegovim temeljima – kapitalizma. Moramo stvarati koalicije koje obeshrabruju kapitalizam i povezuju bitke koje na prvi pogled djeluju nespojivo. Međutim, izazov je u tome da to činimo zadržavši osjećaj za klasni karakter te borbe: narativ “mi protiv njih” knjige “Ovo mijenja sve” nas udaljava od još marginalnijeg narativa klimatske promjene koja vidi čovječanstvo kao homogenu grupu ekocidalnih manijaka.

Zakoračivši u jezik društvenih pokreta kao što su Occupy i Idle No More, koji se se razbuktali od 2011., Klein definira klasnu svijest na način koji će koristiti čitateljima i čitateljicama koji/e nikad nisu bili uključeni u politički aktivizam.

Čitatelje i čitateljice koje traže odgovore na pitanja koja postavlja neuspjeh društvenog aktivizma u posljednjih pet godina da promjeni politike “štednje” (austerity politics) ili zaustavi plimu globalne društvene i ekološke destrukcije, knjiga “Ovo mijenja sve” vjerojatno će razočarati. Ipak, iako knjiga ima brojna ograničenja, još uvijek predstavlja važan doprinos svijetu u krizi. Klein shvaća da je na pitanje “Što je sljedeće što trebamo učiniti”? moguće smisleno odgovoriti samo ukoliko uspijemo odgovoriti na pitanje koje mu prethodi: “Što sada pokušavamo učiniti?”.

Klein ne odgovara jasno na ovo pitanje, no mi bismo trebali/e, i to bez okolišanja: ne pokušavamo ograničiti moć energetskih kompanija ili vladajuće klase. Nastojimo tu moć u potpunosti ukloniti.

* Fracking je razbijanje naftnih stijena uz pomoć vodenog pritiska.

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević, libela

Izvor: Trish Kahle, jacobinmag.com