Kada ZA postane PROTIV

Pročitah neke komentare vezane za “Peticiju ZA očuvanje dječijeg igrališta i javne zelene površine u Boriku”, koju su 7. 11. ove godine pokrenuli Građanska inicijativa za Borik i Naš prostor, pa mi se kao zaključak nametnu da je lobotomija zaista najveći uspjeh ove vlasti.

Piše: Mirjana Tešanović

Iako je iz samog naziva peticije jasno je da je ZA očuvanje dječijeg igrališta i javne zelene površine, iz Građanske inicijative za Borik potrudili su se da dokumentom koji u 10 tačaka pojašnjava simisao ove peticije i Zašto su protiv izgradnje bilo kojeg objekta na toj lokaciji, jučer se pojavio niz komentara koji su ZA, pretvorili u PROTIV crkve, sve uz “božju pomoć”.

Neki komentari bili su izrazito prijeteći. “…Treba biti toliki idiot i izrod od svoje vere oa se usprotiviti gradnji Crkve, vi ste vec mrtvi ljudi a ja cu licno povesti kampanju da onaj ko je protiv gradnje Srpske Pravoslavne Crkve na Sroskoj zemlji izgubi prava, krstenja dece, crkvenih brakova, pomoci Crkve i drzave i ne izdavanju zvanicnih dokumenata…” (greške nisam ispravljala op. a.).

Jedna gospođa piše: “Pametnije bi vama svima bilo da pisete i potpisujete peticije za radjanje vise djece u ovom gradu i u svim gradovima R.Srpske, nestajemo kao nacija,parkova imamo ali djece nemamo,sve se svelo na to da zene radjaju jedno ili u rjedjem slucaju dvoje. A ovu sramnu peticiju koju potpisujete neka vam Bog vrati istom mjerom kao znak zahvalnosti sto ste protiv izgradnje duhovnosti..e jadni Srbi pa sami sebe proklinjete do 9-og koljena jadna li nam majka,uskoro ce nama trebati vise psihijatrijskih ustanova jer ove sto imamo su prepune,a meni se bas svidja lokacija Borik za gradnju nase crkve i ako Bog da zdravlja prva cu da dam prilog….”

“komunisti nas opet lažu” i “jebem vam ja mater ateisticku..eto to je moj stav.” su također “zanimljivi” komentari.

Ne čudi me da su se ovi komentari pojavili baš jučer, obzirom da se prikupilo oko 4000 potpisa, a 700 potpisa je minimum koji je propisan statutom grada, za bilo koju građansku inicijativu provedenu u skladu sa Zakonom o referendumu i građanskoj inicijativi.

Neko je napisao i ovo: “zabranicete isto ko sto se i mili radisicu zabranili.” Tačno je da Picin park građani nisu uspjeli spasiti, jer je na žalost već bilo kasno, ali jako se dobro sjećam sličnih komentara kada su trajali protesti, pogotovo onih o novim radnim mjestima.

Danas nema parka, nema ni zaštićenih Pančićevih omorika, nema ugovora sa M:telom, a ni Radišića koji je pobjegao od izdržavanja trogodišnje zatvorske kazne. Nema radnih mjesta, zgrada zjapi prazna I svakim danom gubi na svojoj vrijednosti. Koliko je koštala, ne samo izgradnja, već sve skupa, sa uništenjem parka, duševnom boli i materijalnom štetom nanesenim porodici Vulić, raskinutim ugovorom i svim drugim kriminalnim radnjama koje su pratile izgradnju ovog objekta, teško je reći ali nije nemoguće izračunati. Od cifre bi nam se sigurno zamantalo u glavi.

Da se vratim peticiji. Eparhija banjalučka Srpske Pravoslavne Crkve je krajem 2013. godine pokrenula inicijativu za izmjenu važećeg regulacionog plana za naselje Borik, radi izgradnje pravoslavnog hrama sa pratećim objektima za parohiju boričku, a na površini na kojoj se nalazi dječije igralište. Eparhiju banjalučku SPC i sve koji su ostvaljali komentare “uz božju pomoć” treba uputiti da dobro pročitaju tačku 1. iz dokumenta Zašto smo protiv izgradnje bilo kojeg objekta na toj lokaciji Građanske inicijative za Borik, u kojoj stoji: “Potrebe djece i zaštita dječijih prava su potpuno zanemareni. Konvencija o pravima djeteta, između ostalog, reguliše pravo djeteta na izražavanje mišljenja i pravo na učešće u donošenju odluka koje se tiču direktno djece.” Misli se naravno, na Konvenciju o pravima djeteta UN-a, u kojoj se još navodi “Djeca i mladi imaju pravo na odmor, slobodno vrijeme, igru i sudjelovanje u kulturnim i umjetničkim aktivnostima.”

Da se ZA u ovom slučaju pretvorilo u PROTIV nužno ne mora biti neka organizovana “priča”. Ovaj režim izgradio je potrebu kod velikog broja ljudi da se “ulizuju vlastima” bez nekog realnog osnova. Sistem u kome se otvoreno u svemu forsiraju poslušnici, toliko se ukorijenio u našu svakodnevnicu da ljudi samoinicijativno pokazuju javno svoju “pripadnost većini”, valjda se nadajući da će to neko zapaziti i za to ih nagraditi, pa čak i zbog toga da bi se samo osjećali dijelom te većine i bili “važni”.

U takvom sistemu ljudima je teško obajasniti šta je javni prostor i kakva je njegova važnost za život cijele zajednice, jer se, kako se vidi, automatski veže za ateizam i komunizam.

Činjenica je da se u “komunizmu” (sistem se zvao samoupravni socijalizam op.a.) nisu gradili vjerski objekti, gradile su se fabrike i radnička odmarališta kojih više nema, jer nema ni fabrika, a uskoro neće biti ni radnika, bar onih koji proizvode neku novu vrijednost od koje se finansiraju oni sa budžeta. Gradile su se pruge i putevi, iako smo sada dobili i koji kilometar autoputeva, gradile škole, bolnice, domovi zdravlja, i sve to i danas koristimo.

Gradile su se i stambene zgrade, oko kojih je bila obavezna određena zelena površina, parking mjesta, a na određeni broj zgrada i dječije igralište. To su one iste zgrade u kojima ste za “sitne pare” otkupili stanove i postali njihovi vlasnici, bez kredita na 20 ili 30 godina, i kamata.

Nije vam komunizam uništio vjeru, kako to neko napisa u komentaru, nije vam trebala, nije bila “in”. A i zašto bi, radili ste 8 sati za redovnu platu, imali isto toliko za slobodne aktivnosti, što su mnogi koristili da obrađuju zemlju sa koje su došli i to nazivali vikendicama, i još 8 sati za odmor. Imali ste zimnice, ljetovanja i zimovanja preko sindikata, osmomartovska slavlja po inostranstvu, ostala slavlja sa okretanjem ražnja i nabacivanjem na roštilj, malo šverca iz Italije, malo iz Mađarske, i sastanke na kojima ste se uglavnom svađali oko bodova za one iste stanove koje ste budzašto otkupili. Imali ste kina, pozorišta, domove kulture, a djecu ste mogli šutnuti van čak i kada padne mrak bez straha da će im se desiti nešto, osim možda neke dječije tuče ili loptom razbijenog komšijskog prozora.

U “demokratiji” se uglavnom grade religijski objekti u cijeloj državi. Na javnoj raspravi u vezi sa izmjenom regulacionog plana na ovom dijelu naselja Borik, održanoj u Banjaluci, gradski oci nisu znali podatak o tome kolika je (ne)posjećenost ostalih novoizgrađenih vjerskih objekata u Banjaluci. Sumnjam da takav podatak imaju i u drugim mjestima u državi za religijske objekte tri dominantne vjerske zajednice.

Ne treba biti vidovit pa shvatiti kako će stvari izgledati za nekih 20 ili 30 godina. Gospođa koja je u svom komentaru pokušala ukazati na problem nataliteta, koji se po njoj rješava izgradnjom crkve, a kome još treba dodati i gotovo svakodnevan odlazak mladih i stručnih ljudi, vjerski će objekti ličiti na nekadašnje proizvodne gigante, sada oronule, zapuštene i napuštene.

Infuzija koja nas održava u životu su krediti, kojih je sve manje, sve su skuplji, a kreditori sve manje poznati, praktično veoma sumnjivi.

Jednom će se ovaj sistem urušiti kao kula od karata, i nećemo na to dugo čekati. Pitanje je samo ko će preuzeti odgovornost. Pri tom ne mislim samo na političare, već na sve one koji svako smisaono ZA pretvaraju u PROTIV,  a konstruktivno PROTIV u ZA, uz “božju pomoć” i jedinstvo vjere, nacije, partije i vođe.

I da završim sa razgovorom u granapu iz kog se vratih prije par minuta. Komšija koji drži granap i komšinica koja se zatekla u kupovini potpisali su peticiju, ona prvi dan, on danas. Oboje su vjernici, pravoslavci. Komšinica je sjajno poentirala razgovor. Veli kako je hiperprodukcija kadrova sa teološkog fakulteta, pa valja uposliti tolike popove, zar da i oni idu na biro kao neki doktori nauka, nije red.

Dobro se nasmijasmo, pa ozbiljno zaključismo da se nadamo kako će peticija uspjeti i da će zelena površina i dječije igralište ostati tamo gdje su i sada. Posebno me se dojmio nedostatak potrebe kod oboje da kažu ono “Nemam ja ništa protiv crkve, al…”. Pomislih kako oni koji vjeruju srcem, razmišljaju glavom, i da ima još bar tračak nade ZA nas.

Impulsportal