Kada bi veliki broj žena, mogao da shvati i razumije muškarce, možda bi neki muško-ženski odnosi, izgledali sasvim drugačije. Kada bi se samo malo zamislile nad muškim slabostima, onako kako to rade nad svojim, možda bi postale najbolji prijatelj, u kog se može imati povjerenja.
Piše: Marina Dimitrić Čato
Kada bi naučile da te slabosti poštuju i da u njih ne diraju, možda bi bile i voljene. Onako iskreno, snažno i dugo…onako kako to zahvalan muškarac umije. Zahvalan na tihoj podršci, ćutkom razumijevanju i ljubavi zbog koje to čine. Muške slabosti su veoma osjetljiva tema, o kojoj se mnogo ne govori, a evo i zašto.
Već samim rođenjem, muškarci su učeni da budu čvrsti, da potiskuju osjećanja, ne pokazuju suze i ranjivost. Emotivnost im je plasirana kao slabost, neprihvatljiva onome koji želi postati „pravo muško“ i biti dosljedan „jačem polu“ kojem pripada, i ulozi koja mu se time nameće. Prosječan se dječak, već u ranom djetinjstvu suočava sa testom muškosti, odmjeravajući snage sa vršnjacima ili prevladavajući bolne trenutke „gutanjem knedli“.
I dok su djevojčice, mahom, učene, pa čak i podstaknute, da slobodnije pokazuju emocije i ranjivost, i da „slobodno budu slabije“, dječaci su upućeni na suprotno. Dječaci su upućeni da, umjesto emocija, pokazuju muškost i da je „emotivnost“ slabost.
Djevojčice, kasnije, mogu da biraju da li žele da budu jače ili, po volji, ostanu slabije, dječaci ne mogu da biraju. Od njih se očekuje da se uvijek osjećaju jačim, pa čak i kad se osjećaju slabo. Ranjivost im nije dozvoljena. Time se, u muškom svijetu, razvio i prikriveni kult ismijavanja emotivnosti…i slabosti, koji se duboko ukorijenio u veliki broj predstavnika muškog roda.
Ovakvim shvatanjem emotivnost je, nažalost, u izvjesnoj suprotnosti sa muškošću. Stoga, suočavanjem sa različitim emotivnim situacijama, muškarci, tokom života, često nailaze na konflikt između emotivnosti i očuvanja muškosti. Razrješenje ovog konflikta, nerijetko ide u korist očuvanja muškosti (s obzirom da predstavlja njihov polni identitet), uz prikrivanje i potiskivanje emotivnosti.
Kako su zahtjevi muškosti savremenom muškarcu, uz prihvatanje jačanja uloge i emancipacije žena u savremenom društvu, sve teži za dosegnuti, osjećaj manjkavosti prosječnog muškarca, reflektuje se kao sumnja u sopstvenu muškost. “Da li sam dovoljno muško” je vjerovatno, najčešće postavljeno pitanje u podsvjesti prosječnog muškarca.
U tom slučaju, svako naredno insistiranje na pokazivanju slabosti, moglo bi značiti atak na muškost.
Isto vrijedi i za ljubav. Jer ljubav je slabost….na vas. Na vaš osmijeh, vaše oči, vašu dušu, vaše obline.
Muškarci jesu bića koja svojim ljudskim potrebama žele da osjećaju i pokazuju emocije. Oni žele da prime i uzvrate ljubav, žele da se raduju i tuguju, ali se ne usuđuju jer se kolektivno, zbog toga, osuđuju.
Iako znam da postoji dobar dio onih koji su razdvojili svoj stav o muškosti od emocija, i koji savršeno dobro razumiju prirodu svoga bića i uživaju u blagodetima ljubavi i strasti prema životu, isto tako znam da je veliki broj onih koji lutaju u besciljnoj potrazi za samopotvrdom u zamci sopstvenog polnog identiteta, kilometrima udaljeni od idejnog i misaonog puta koji ih vodi u suštinu.
Zato, zbog onih koji pate i „muški“ ćute o tome, zapitajmo se da li su muškost i emotivnost zaista u suprotnosti, ili je po sredi samo pogrešno učenje. Da li je to učenje kojim se, u konačnici, održava ili postiže muška dominacija u svijetu. Da li je to učenje kojim se s lakoćom prikuplja vojska za razne političke ciljeve. Ona vojska koja ništa ne osjeća onda kada zatreba da dokaze „hrabrost i muškost“ na djelu. Ona koja lakše ubija, lakše gine za tuđu ideologiju i za tuđe ciljeve. Ne znam. Ali znam da je pogrešno.
I znam da muškost, meni kao ženi, nije bezosjećajnost, već čak naprotiv, ponosna, muška, stoička, nepatetična, mudra i hrabra osjećajnost, izražena samouvjereno u snažnom muškom tijelu i muškom umu.
Muškost, po meni, znači i imati hrabrost nositi se sa prirodom svojih emocija, na dostojanstven način.
Impulsportal