Ahimsa – ideja nenasilja

Velik čovjek i ponos Indije, Mahatma Gandhi (1869. – 1948.), u svom se intenzivnom životu nadahnjivao s dvije velike ideje koje su mu bile orijentir kako u privatnom tako i političkom životu. To su bile ideja nenasilja i ideja istine.

Suvremeno obrazovanje i sredstva informiranja nude nam kaleidoskopski uvid u različita područja ljudskog znanja. To nas obogaćuje, ali istinski put spoznaje vodi dalje od toga. Kada započnemo prepoznavati koje ideje najdublje rezoniraju s našim nutarnjim bićem, tada nam one mogu postati i nit vodilja kroz bure svakodnevnice. One su kao zvijezde koje nam uvijek daju orijentaciju. Vjerujemo u njih i kada se ne vide, jer snaga duboke vjere otvara nutarnja vrata koja vode sve većoj jasnoći. Bez njih smo osuđeni samo na materijalne oslonce koje karakteriziraju relativnost i pro­mjenjivost.

Velik čovjek i ponos Indije, Mahatma Gandhi (1869. – 1948.), u svom se intenzivnom životu nadahnjivao s dvije velike ideje koje su mu bile orijentir kako u privatnom tako i političkom životu. To su bile ideja nenasilja i ideja istine. Gandhi je bio pravi primjer praktičnog idea­lista, onog koji svojim životom potvrđuje ono za što se zalaže. Čitav njegov život bio je prožet nastoja­njem da ostvari ove ideje u praksi. Kao odvjetnik, prvenstveno je na­stojao postići kompromis među strankama, u čemu je i uspijevao i što ga, kako kaže, nije stajalo ni novca ni duše. Za vrijeme boravka u Južnoj Africi borio se protiv ra­snih predrasuda, a tijekom Burskog rata i Zulu ustanka ponudio se da njeguje ranjene i bolesne vojnike. Borio se za poboljšanje položaja Indijaca u Južnoj Africi i Indiji, poticao Indijce na neposluh i pasivan otpor britanskom imperijalizmu. Pokrenuo je i štrajk rudara, predvodio marš u Transvaal, zauzimao se za tekstilne radnike u Ahmadabadu, uvijek na strani onih najugroženijih slojeva društva.

Koristeći kolovrat za obradu pamuka Gandhi se zalagao za oživljavanje tradicional­nih indijskih obrta i gospodarsku neovisnost sela.

Njegova borba za nezavisnost Indije od Britanskog imperija nije se temeljila na potpirivanju mržnje prema Britancima. Sve što je poduzimao, iako buntovno, odražavalo je njegov istinski humanizam. Nepokolebljivo je vjerovao kako je moguće provoditi nenasilje i doći do istine u svim aspektima života – privatnom, ekonomskom, političkom… Vrlo skroman, a velikih ciljeva, sam kaže kako nikada nije bio polaskan time što su ga zvali Mahatma (Velika duša). Na svom putu uviđao je sve više vla­stitih ljudskih slabosti i ograničenja što mu je budilo prirodnu skromnost. Podizanje hrama u kojem su se ljudi klanjali njegovoj slici na­zvao je čistim idolopoklonstvom, smatrajući da treba obožavati Boga i Istinu, a ne njega. Želio je da ljudi ne oponašaju njega, nego da slijede vlastiti nutarnji glas.

Njegova borba trajala je sve do 30. siječnja 1948. godine kada je ubijen na putu na večernju ­molitvu.

Sabarmati, također poznat kao Gandhijev ašram, ašram Harijan ili ašram satyagraha, nalazi se u predgrađu Ahmadabada, na zapadnoj obali rijeke Sabarmati. Ašram je na ovom mjestu utemeljen 1917. godine. Tu je Gandhi radio pokuse u poljoprivredi, stočarstvu, uzgoju krava, itd. Poznata je njegova izjava: Ovo je pravo mjesto za naše djelovanje kako bi nastavili potragu za istinom i razvili neustrašivost.

Ideja ahimse

Iako nam se možda čini da nam je pojam nenasilja sasvim jasan, Gandhi je ovu ideju postavio na mnogo kompleksnije i dublje temelje nego što se to uobičajeno shvaća.

Važnost nenasilja proizlazi iz svih tradicionalnih učenja, jer su prema njima sva bića jednako vrijedna. Zato Gandhi kaže da su svi ljudi braća usprkos razlikama u rasi, vjeri, narodu. Zajednička spona koja nas sve sjedinjuje jest Bog. Kroz nutarnje pročišćenje u sebi je probudio ljubav prema cijelom čovječanstvu, pa kaže ovako: Sve moje aktivnosti proizlaze iz moje nepristrane ljubavi prema čovječanstvu. Nisam pravio razlike između rođaka i nepoznatih ljudi, između zemljaka i stranaca, bijelih i obojenih, hindusa i Indijaca druge vjere, bili oni muslimani, parsi, kršćani ili židovi. Mogu reći da ih moje srce nije moglo razlikovati. Osuđivao je i brutalnost prema životinjama, posebno u znanstvene svrhe. Život je jedinstven i nanoseći štetu jednom njegovom dijelu, štetimo cjelini, pa i sebi samima.

Za Gandhija nenasilje nije stvar osjećaja već izraz poštivanja prirodnog Zakona. Kao što postoje fizikalni zakoni, tako postoje i zakoni na višim razinama koje možemo nazvati moralnim zakonima. Oni su jednako stvarni kao i ovi prvi. Kao što postoji Newtonov zakon akcije i reakcije u materijalnom svijetu, tako postoji zakon akcije i reakcije i na moralnom planu. Indijci ga nazivaju zakonom karme. Gandhi kaže da je nenasilje zakon ljudi, kao što je nasilje zakon zvijeri, i da čovjekovo dostojanstvo zahtijeva pokoravanje zakonu koji se na njega odnosi. Nenasilje je prirodno ljudsko stanje. Nasilnim ponašanjem čovjek gubi svoju humanost i time šteti više samome sebi nego onome kome nanosi zlo.

Snaga koja nam omogućava da budemo nenasilni je snaga ljubavi, koja za Gandhija proizlazi iz njegove vjere u Boga. Kako voljeti one koji nas mrze? Gandhi kaže kako je to najteža stvar jer lako je voljeti one koji nas vole. Zakon univerzalne ljubavi ponekad je teško slijediti, ali to je moguće ako to zaista želimo. Tako u sebi jačamo snagu ljubavi koja će našem životu dati jednu sasvim novu dimenziju suprotnu egoizmu. U svojoj autobiografiji Gandhi kaže kako nakon dugog vremena samodiscipline i molitve više nije u sta­nju nikoga mrziti. Sposobnost da u čovjeku nađe ono najplemenitije održavala je njegovu vjeru u Boga i ljudsku prirodu. Sve što je Bog stvorio, živo i neživo, ima svoje dobre i loše strane, napominje Gandhi.

Za Gandhija je ljubav put ka istini, Bogu, koji je također ljubav jer sredstvo sadrži nešto od biti cilja kojem težimo. Ovo nisu romantične već ozbiljne stvari, jer govori se o evolucijskoj zadaći čovjeka da ­upozna sebe. Nasilnim djelovanjem vrtimo se u iskustvu predviđenom za životinje i ne otkrivamo ništa novo što našem životu može dati malo više ljepote, mira, istinske radosti, božanske iskre. Gandhi kaže da nikada ne odobrava nasilje jer i onda kada izgleda da donosi dobro, to dobro je samo privremeno jer je sazdano na lošim temeljima. Gandhi je odgojen u duhu drevne indijske tradicije prema kojoj je čovjek besmrtna duša koja kroz iskustva života na zemlji budi svijest o vlastitoj besmrtnosti. U tom smi­slu, duša putuje iz života u život i sa sobom nosi samo ono dobro koje je učinila, no ako “dobro” osvo­ji nasiljem, tada to dobro postaje bezvrijedno. Nagrada u sadašnjosti za plemenita nastojanja je nutarnja ­ispunjenost koju može osjetiti samo onaj čovjek koji djeluje u skladu s vlastitom humanom prirodom.

Odbacivši mač, nemam ništa drugo što bih mogao ponuditi svojim protivnicima osim čaše ljubavi. I upravo nudeći tu čašu, vjerujem da ću ih privući. Nikako ne mogu vjerovati u trajno neprijateljstvo među ljudima. A kako vjerujem u teoriju ponovnog rođenja, živim u nadi da ću, ako ne u ovom, onda u nekom drugom životu moći zagrliti sve ljude kao prijatelje.

U ovoj je asketskoj sobi Mahatma Gandhi proživio ključne godine života između 1918. i 1930., tijekom kojih je razvio svoju vlastitu filozofiju. Njene su glavne crte iznesene na ploči iznad kolovrata.

Čovječanstvo može izaći iz nasilja samo putem nenasilja. Samo ljubav može nadvladati mržnju. Uzvraćanje mržnjom samo povećava i površinu i dubinu mržnje.

Gandhi naglašava da je po­tpuno nenasilje teško provoditi i da to u potpunom smislu mogu jedino izrazito hrabri i neustrašivi ljudi. Da bi se moglo živjeti ideju nenasilja, potrebna je jaka vjera u božansku prirodu svih bića, besmrtnost duše, znanje da je gore izgubiti dušu nego tijelo, što je dio shvaćanja svih tradicija.

Kao što treba naučiti kako ubiti kada se pripremamo za nasilje, tako treba naučiti i kako umrijeti kada se pripremamo za nenasilje. Gandhi kaže da treba imati snage znati umrijeti, i da je spremnost na ubijanje obrnuto proporcionalna spremnosti na umiranje. Poklonik puta nenasilja mora savladavati strah da bi mogao razvijati vještinu ahimse. Ako se grčevito držimo za svoja dobra kao što su bogatstvo i život, što ćemo uraditi u trenutku kad oni budu ugroženi. Da li ćemo biti spremni rasuđivati ili će nas pomutiti strah? Nasilje služi samo za zaštitu vanjskih stvari, a nenasilje za zaštitu nutarnjih vrijednosti, humanosti duše. U svom pozitivnom smislu ahimsa znači najveću ljubav, najveće milosrđe. Ako sam sljedbenik ahimse, moram ljubiti svog neprijatelja. Ista pravila koja moram primjenjivati na grešnika koji je moj neprijatelj ili stranac, moram primijeniti i na svog oca ili sina ako pogriješe. Ta aktivna ahimsa obavezno uključuje istinu i neustrašivost.

Nenasilje i malodušnost teško mogu zajedno. Mogu zamisliti čovjeka naoružanog do zuba kako je u duši kukavica. Posjedovanje oružja ukazuje na element straha, ako ne i malodušnosti. Ali istinsko nenasilje nije moguće bez čiste, nepatvorene neustrašivosti.

Napredak na putu nenasilja zahtijeva samodisciplinu. Ne može se biti nenasilan samo deklarativno već je za to potrebna snaga koja se razvija ovladavanjem animalnim impulsima u nama samima, na čemu je Gandhi radio cijeli život. On kaže da se ispravna civilizacija sastoji od namjernog i dobrovoljnog ograničavanja potreba, a ne njihovog povećanja jer samo ovo prvo može promicati stvarnu sreću i zadovoljstvo i poticati služenje drugima. Povećavanje umjetnih potreba kojima smo izloženi u moder­noj civilizaciji zahtijeva ogroman angažman na njihovom podmiriva­nju, povećava našu nesuzdržljivost i pohlepu, omekšava život i na kraju dovodi do formiranja moralno mekih, ali ponašanjem ­vrlo grubih ljudi u borbi za opstanak. Takvi ljudi skoro da i nisu sposobni biti strpljivi, nesebični, blagi, samilosni, pravedni i puni razumijevanja za druga bića. To ih svjesno ili nesvjesno dovodi do toga da čine nasilje te tako štete sebi, drugima, okolišu. Cilj samodiscipline je vertikalizacija ljudske duše ka onom što je ispravno. Budi se uspavana bit koja nema ništa zajedničko s grubošću, nasiljem, zlonamjernošću, mržnjom, pre­tjeranom čulnošću, ljutnjom, isko­rištavanjem drugih, što je sve posljedica gubitka kontakta sa samim sobom. Trebamo biti pažljivi jer smo, kako kaže Gandhi, u sadašnjem stanju samo djelomično ljudi. Ako ljubavlju uspijemo nadvladati svoje niže nagone, tada ćemo ubiti zvijer u sebi. Nutarnje pročišćavanje je nužno kako bismo mogli doživjeti bića oko nas. Bez toga, ahimsa ­ostaje na riječima.

Ali put samopročišćavanja težak je i strm. Onaj tko želi savršenu čistoću mora se potpuno osloboditi strasti u mislima, govoru i djelu; uzdići se iznad oprečnih tijekova ljubavi i mržnje, privrženosti i odbojnosti. Svjestan sam toga da u sebi još nemam tu trostruku čistoću, usprkos mom neprekidnom stremljenju da to postignem. I zato nisam ganut kad me svijet hvali, to me zaista često zaboli. Čini mi se da je obuzdati i najmanju strast daleko teže nego osvojiti svijet silom oružja.

Vi biste htjeli znati kakav je to čovjek koji želi spoznati isti­nu koja je Bog. On se mora oslo­boditi lju­tnje i pohote, pohlepe i privlačnosti, ponosa i straha. Mora se svesti na ništicu i potpuno ovladati svojim osjetilima – počevši od apetita ili jezika. Jezik je organ govora i okusa. Jezikom popuštamo pretje­ri­vanju, neisti­ni i riječima koje vrijeđaju. Težnja da udovoljimo oku­su čini od nas robove apetita, pa tako poput životinja živimo da bi­smo jeli. Međutim, uz pravilnu disciplinu možemo postati bića koja su “samo malo niže od anđela”.

Gandhi je govorio kako ne vjeruje da pojedinac može biti istinski sretan dok svi oko njega pate jer svi su ljudi povezani i čovječanstvo je jedna cjelina. Ono čemu je težio nije bilo samo bratstvo indijskog naroda, iako je sav život i vrijeme tome posvetio, već bratstvo svih ljudi. Naglašavao je jednaku vrijednost svih religija, rasa, spolova, osuđivao sukobe, eksploataciju naroda, ra­snu diskriminaciju, naoružavanje i sve drugo što razdvaja ljude i potiče mržnju.

U Gandhijevoj autobiografiji nalazimo da nenasilje nije:

Voljeti samo one koji vole nas
Zadavati bol drugima
Nametanje sile
Preziranje bilo kojeg ljudskog bića
Ne buniti se protiv društvene nepravde
Bilo koji oblik iskorištavanja ­drugih
Povlačenje iz borbe protiv zlo­čestoće
Pasivnost u bilo kojem obliku
Djelovanje s nasilnom namjerom
Bijeg od opasnosti i ostavljanje onih koje volimo nezaštićenima

Postupke kao što su pasi­vno trpljenje nepravednih stvari zbog slabosti, davanje besplatnih obro­ka zdravim osobama koje ih nisu zaradile, ne stajanje u obra­nu svojih bližnjih pod krinkom nenasilja, osuđuje i ne smatra ih plemenitošću i nenasiljem. Upozoravao je Indijce na pogrešno shvaćanje ahimse koje je mnoge od njih učinilo ravnodušnima prema podmuklim oblicima himse: grubim riječima, teškim osudama, zlovolji, ljutnji, pakosti, okrutnosti, pohoti, mučenju ljudi i životinja, ugnjetavanju slabijih i uništavanju njihovog samopoštovanja, što je tada bilo prisutno u Indiji u kojoj se strahovito mnogo himsi odvijalo u ime ahimse.

Gandhi kaže da u svom životu nije naišao ni na jednu situaciju u kojoj nije vidio rješenje putem nenasi­lja. Ipak, nenasilje nije lako shvatiti, a još manje provoditi. Put ahimse ili ljubavi često je samotan i njime može ići samo hrabar čovjek.

Autor: Biljana Lukarić

Nova Akropola