Juče sam bio kod Starog hrasta. Bio sam dio dešavanja, jedan od šetača. Juče je bio rođendan Marijana Beneša. Objesio sam malu boksersku rukavicu na Stari hrast, Benešu u čast. Eto, sjetio sam se Marijana.
Jedna od parola banjalučkih šetača
REFLEKSIJA NA BANJALUČKE PROTESTNE ŠETNJE “PARK JE NAŠ”: POGLED IZ UGLA BIVŠEG-SADAŠNJEG BANJALUČANINA
Piše: Srđan Šušnica, 2012. godina
No comment
Sjetio sam se i Picinog parka, tamo smo se prije rata, znali odmoriti u povratku sa dugačkih šetnji po banjalučkim dućanima, a ako smo bili dobri pojeo bi se i sladoled. Sjetio sam se i Malog borčevog stadiona. Sjetio sam se i Ante Josipovića i kina Kozare i dječijih tuča sa fanovima Brus Lija. Sjetio sam se i mnogo koga i mnogo čega.
Čovjek se zapita da li ovaj bunt banjalučana za Picin park, pored konteksta zaštite zelenih površina i podtekstualnog poziva za promjenu režima kriminalne i korumpirane političke oligrahije u Banjaluci i RS, možda ima i treći kontekst. Kontekst sjećanja i zaborava?
Zar poruka šetača „Banja Luka je naša, spasimo je od Laktaša“ (a juče od Pala) upravo ne govori da se građani bune i protiv zaborava, protiv totalne dezintegracije ovog grada i njenih simbola! Građani se zalažu za vrijednosni i kulturni kontinuum ovog, našeg, a ne nekog drugog grada!!?
Ali, oko čega se bunimo? Za zaštitu parka? Pa tamo nema više parka! Ostalo je sjećanje na park, sjećanje na još jedan uništeni javni prostor i gradski simbol koji je imao mjesta u životima i sjećanjima generacija Banjalučana. Da li se mi to bunimo zbog toga što nam je etno-politička elita ovog grada ukrala sjećanje i podastrla zaborav?
Kao što je to „juče“ uradila sa Ferhadijom, Sahat-kulom i Malim borčevim stadionom, a „sutra“ će sa Kastelom, Vrbasom i ko zna s čime? Da li se građani dijelom bune i zato što nam etno-politička elita umjesto etnički i urbano nepodobnih prostornih memorabilija „stare“ Banja Luke, gradi i podmeće nove podobne simboličke narative neke „nove“ ili „novobeogradske“ Banja Luke, koji pri tom trebaju da pričaju priču o nečijem basnoslovnom, ali kriminalno stečenom bogatstvu ili ratničkom uspijehu? Niko ne može poreći da se ovih dana Banjalučani dok protestuju, ujedno i prisjećaju. Jedan od podteksta koji se može „čitati“ u buntu „Park je naš“, sigurno je i sjećanje na Picin park kao simbolički narativ koji je „pričao“ i „značio“ nešto za sve prijeratne i poslijeratne generacije Banjalučana. Šetači se prisjećaju u inat eliti koja želi nasilno zaboravljati. Građani se sjećaju jednog parka, jednog stadiona, starih naziva ulica i škola, jednog Beneša, jedne Sahat-kule, jednog vremena, ljudi, komšija, drugačijeg poretka, drugačijih vrijednosti.
Prostorne memorabilije Banja Luke – narativi kulturne memorije grada
Picin park, Kastlov ćošak, Poljokanov park, Ferhadija ili Mali borčev stadion nisu samo građevine i prostori, oni su simboli koji su podložni narativizaciji. Narativizaciji koja na sve ove (i druge) banjalučke simbole decenijama i vjekovima „lijepi“ naslage individualnih i zajedničkih priča, događaja i sjećanja. Daje im značenja i proizvodi kulturne prakse sjećanja. Tako ovi prostorni simboli postaju prostorne memorabilije, memorijski tekstovi, simbolički narativi sjećanja i pamćenja o Banja Luci i njenim žiteljima. Postaju gradivni materijal za kulturnu memoriju ovog grada. Kulturna memorija ovog grada nije počela prije 20 godina i ona nije prosta psihologizirana gomila individulnih i kolektivnih sjećanja o Banja Luci i njenim simbolima i prostorima. Satkana je i od bivših i sadašnjih etničkih, socioloških, idejnih i političkih setinga svih žitelja ovog grada (bez obzira gdje se nalaze). Setinga koji daju politički i kulturološki ton ovim sjećanjima i memorabilijama, ton zbog kojeg se nešto treba/mora/želi zapamtiti ili zaboraviti. Na taj način simbolički memorijski narativi parka ili Kastela, postaju dijelovi višedimenzionalnog vremenskog procesa koji u društvenim i značenjskim reperima sadašnjice svakog dana iznova regenerišu kulturno sjećanje na „staru“ Banja Luku. Ako se ovi narativi unište ili promjene do neprepoznatljivosti oni ne mogu regenrisati kulturno sjećanje na objektivan način, čime „stara“ Banja Luka gubi svoju vezu sa „novom“ Banja Lukom, a ovi simboli počinju biti svjedoci odsustva i negacije. Tako, iskustva, sjećanja i kulturne memorabilije ranijih generacija banjalučana prestaju da se natapaju kulturnim značenjem i nadom sadašnjice, jer između sadašnjosti i prošlosti nema više onih integrativnih memorijskih simbola, tekstova i praksi. Rušenje, paljenje, ignorisanje, protjerivanje, nezapisivanje i zaborav banjalučkih kulturnih memorabilija čine od kulturne memorije ovog grada praznu ljušturu, čistu estetsku formu. Suprotno tome, kulturne prakse sjećanja, arhiviranja, prizivanja, dijaloga i evociranja banjalučkih memorijskih narativa čine da kulturna memorija bude VRIJEDNOSNI, ZNAČENJSKI I IDEJNI KULTURNI KONTINUUM GRADA – ČARŠIJE, BANJE LUKE. Kontinuum koji se može održati samo onda ako prakse sjećanja nadvladaju prakse zaborava. Kontinuum pomoću kojeg se „priča, prepričava i piše“ istorija jednog haustora, ulice, grada i zemlje.
Picin park nekad
Što su memorijski narativi više zapisani i literarni, objektiviziraniji i arhiviraniji, kulturna memorija je trajnija, bogatija, raznovrsnija, kompleksnija, heterogenija, manje saborna i više otvorena za različitosti. Ali tada je i zaboravljanje teže i traži nasilnu akciju. Obrnuto, što su prakse sjećanja više oralne, predmoderne, subjektivnije i podložne politizovanim i nacionalnističkim selekcijama i reinterpretacijama, to je kulturna memorija siromašnija, unificiranija, pojednostavljenija, homogenija, nestabilnija, zatvorena za spoljašnje uticaje i sve više podložna zaboravljanju kao dominatnoj praksi sjećanja. Elem, u Banja Luci etno-politička elita odavno nameće postulat po kojem se, ono čega se ne sjećamo svi na jednak način i što nas ne veže u jednu etno-vjersku cjelinu, MORA ZABORAVITI. Mora se nezapisati, srušiti, spaliti, ignorisati ili u najbolju ruku marginalizovati. Mora prestati biti dio kulturne memorije i dio kulturnog kontinuuma ovog „novog dejtonskog“ grada – Banja Luke. Međutim ono čime nas najčešće žele vezati u monolit, a to je etnija ili vjera, isuviše je siromašno da bi se na tome izgradila kulturna memorija ili čak sprečila dezintegracija bilo koje, pa i ove naše zajednice. Šta više, ovaj grad i sjećanje na njenu multietničnost sadržavaju mnogo više stvari zbog kojih se svi mi kao individue i grupe razlikujemo. Zato političke i društvene prakse koje kolektivno sjećanje grade uglavnom na zaboravu i ultraselektovanom, etno-vjerskom i politički poželjnom sjećanju nisu dugovječne. U njima se brzo razvija sukob između nametnute sabornosti i objektivne različitosti i raznorodnosti grada. Takve prakse onemogućavaju formiranje raznovrsne i šarolike, ali ipak zajedničke kulturne memorije urbane zajednice. Etno-političke elite koje ne shvataju i ne dozvoljavaju dejstvo i onih praksi sjećanja i memorijskih tekstova koji su za njih subverzivni ili koji nisu u skladu sa njihovim etno-vjerskim ili ideološkim vrijednostima, prije ili kasnije će nestati sa scene, jer ih stvarnost ne može podnijeti.
Picin park sad
Zaborav osnovni obrazac izgradnje „novog“ dejtonskog glavnog grada i društva
U Banja Luci se već dvije decenije dešavaju upravo takve totalitarne etno-vjerske političke prakse koje evropska postmodernost ne može tek tako prihvatiti. Forsiraju se pogubne prakse kulturnog zaborava, njeguje partikularno „prosrpsko“ sjećanje, sječe se grana na kojoj se sjedi i nada se da će „sve biti ok“.
Već 20 godina etno-političke elite Banja Luke sponzorišu i promovišu dezintegraciju njene objektivne kulturne memorije. Najvidljivije prakse zaborava su se desile u ratu, rušenjem Ferhadije, Arnaudije (i drugih banjalučkih džamija), Sahat-kule i franjevačkog samostana i masovnim brisanjem bošnjačkih, hrvatskih i antifašističkih identifikacija iz naziva banjolučkih ulica, škola i mjesnih zajednica. Ali zaborav se nastavio i poslije rata, rušenjem Malog borčevog stadiona, rodne kuće narodnog heroja Filipa Macure i kuće narodnih heroja iz porodice Maglajlić, sječom zaštićenih platana radi instaliranja „originalnog“ vrbaskog splava, betoniranjem parka Petar Kočić, uklanjanjem parkića i skulpture „Banjalučanka“ radi izgradnje hrama (kod Gradskog mosta), rušenjem Picinog parka radi izgradnje Lemijevih dvora, zapuštanjem zgrada i bosanskih kuća pod zaštitom države, zapuštanjem i planiranjem betonaže tvrđave Kastel, uništavanjem ljetne scene kina Kozara i planiranjem rušenja cijelog kina. Uradilo se mnogo da se zaborav nepoželjnih političkih, vjerskih i etničkih simbola i narativa unutar kulturne memorije jednog grada, učini jedinim prihvatljivim načinom pamćenja i političke egzistencije. Nasilno se nameće kultura zaborava kao društveni obrazac etničkih podijela i sukoba, kao simulaciju “normalnosti” i kao osnov jadnog i patetičnog ultra-nacionalističkog životarenja, izolovanosti, individualnog siromašenja i bogaćenja. Ratne političke vrhuške Banja Luke, RS i cijele BiH dovršile su svoje monumentalne “spomenike” zaboravu, a ove poratne vrhuške uživaju u tim „spomenicima“. Žive na „kulturnom genocidu“ kojim je izbrisano cjelokupno sjećanje na multietnički, komšijski, urbani, anacionalistički i civilizacijski (su)ŽIVOT građana Banja Luke i cijeli BiH.
Srušena džamija Arnaudija (1581.)
S pravom se može reći da svi urušeni memorijski narativi u ovom gradu i po cijeloj Bosni predstavljaju „nove spomenike“ etno-političkog fašizma i zajedno čine jedan „memorijalni kompleks“ zaborava, urbicida, kulturnog genocida, kriminala i zločina kojeg mnogi poznaju pod nazivom “dejtonski poredak“. Unutar tog zločinačkog i po mnogim društvenim, ekonomskim i univerzalno-građanskim mjerilima nepravednog „dejtonskog (anti)memorijalnog kompleksa“, jedan po jedan, još uvijek nestaju simbolički narativi koji su pričali priču o Banja Luci, o multietničosti, o SR Bosni, o suživotu, univerzalnosti i internacionalnosti jednog grada, o različitosti onog drugog i drugačijeg. Zašto? Zato jer se prema bolesnim mjerilima ove naše elite, oni nepodobni etno-politički kodovi sjećanja „moraju“ rušiti, zapuštati, uklanjati, ignorisati, betonirati, a oni podobni se „moraju“ uzdizati.
A šta nam to elita zauzvrat nudi? Čime „kupuje“ naš zaborav? Šta je to ostalo među tim fronclama i ostacima kulturne memorije Banja Luke, a što se može ponuditi mladom čovjeku, generacijama koje dolaze, komšijama, evropskoj ili baklanskoj kulturi? Skoro pa ništa! To je zato što je sadašnja etno-politička elita uzela samo jedan jedini reper za izgradnju „podobne“ kulturne memorije ove „nove dejtonske“ Banja Luke. A taj reper je ratom, zločinima i nesrećom promjenjena etnička i vjerska demografija grada (i RS) i „dejtonska“ mržnja. Za to nam se u Banja Luci dominatno nude samo jedni kulturno-istorijski produkti: Vrbaska banovina, srpskom kralju odani Banovi, srpski odbrambeno-otadžbinski i oslobodilački ratovi, ustanci, četničke vojvode, ličnosti iz srednjovjekovnih vremena, pravoslavne bogomolje, epsko-mitološki likovi, slave i sveci. Ovdje se nasilno konstruišu NOVI etno-vjerski polunarativi kojima se želi izgraditi NOVO institucionalno, lokalno i kulturno sjećanje. Ovi predmoderni i arhaični, ali ipak „ganz novi“ polunarativi se nameću društvu sa posebnim intezitetom, agresivnošću i sugestivnošću, jer jedino tako mogu uspijeti. Apsurdno je da se opstajanje Banja Luke kao glavnog grada ovog entiteta legitimizira ovim novim polunarativima i kolektivnim zaboravom. To nam daje vještačku kulturnu memoriju Banja Luke i RS, kulturnu regresiju, kulturno-političku izolovanost i neprilagođenost političko-ideoloških premisa ovog grada i entiteta u odnosu na evropsku postmodernost i globalizaciju. Postavlja se pitanje da li se kulturna memorija jednog grada ili zajednice može formirati na tolikoj količini zaborava i nategnutog etno-vjerskog polunarativa? Mislim da ne može, a kolektivna sjećanja bazirana na zaboravu osuđena su na vječito marginalno životarenje između individualnog sjećanja i evropske (ili regionalne) kolektivne memorije i istorije. U tom smislu, rekao bih čak i da je Banja Luka kao „novi dejtonski glavni grad“, neuspiješan i propao projekat.
“Budući“ ultra-sega-mega moderni betonski izgled jednog dijela tvrđave Kastel
Odsustvo kao spomenik
Ovaj grad je u protekle dvije decenije svakim danom gubio nešto od sebe. I do sada se niko nije pobunio, osim kada se dio izgubljenog pokušao vratiti. Ali zašto sada? Da možda mladi Banjalučani nisu konačno osjetili strah od kulturne i političke izolacije i amnezije u koje ih gura sadašnja etno-politička elita. I zašto Picin park? Zašto se ne buniti zbog Arnaudije ili Sahat-kule? Je li zato što su one „turske“, previše „nesrpske“? Je li zato što je Picin park univerzalniji i prihvatljiviji pojam? Ma, prihvatam sve odgovore na ova pitanja, jer je bitno da se ljudi pobune. Ali molio bih da se svi prestanemo isčuđavati kako sada sa nevjerovatnom lakoćom nestaju banjalučke urbane i zelene memorijske i prostorne odrednice. Kada su se elite uspijele nekažnjeno obračunati sa međunarodno zaštićenim Ferhadijom i Arnaudijom ili sa Sahat-kulom ili kada planiraju surovo arihtektonsko razračunavanje sa sadašnjim „previše turskim i otomanskim“ i „nedovoljno srpskim“ Kastelom, šta je za njih jedan parkić. Nemojmo se čuditi, kada u tom procesu nasilne razgradnje kulturne memorije i prekrajanja sjećanja Banja Luke, nestane još jedan mali park, obala Vrbasa, ili vaše dvorište, ili vaša kuća, ili vaš omiljeni drvored.
Taj voz je odavno krenuo iz svoje stanice, a kuda ide – to ćemo vidjeti. Jedino što čovjeku (ako je čovjek) preostaje je da bude dovoljno iskren prema sebi, a onda i prema komšiji, i priznati da odsutnost Picinog parka, Arnaudije, Malog borčevog stadiona, starih naziva naselja i ulica ili Sahat-kule, ne govori samo o ekološkoj ili mafijaško-koruptivnoj svijesti etno-političke elite, već i o kontinuiranoj politici nasilnog zaborava i brisanja „starih“ i „nepodobnih“ bošnjačkih, hrvatskih, katoličkih, pa onda i urbanih, kulturnih ili ideoloških identifikacija iz kulturne memorije Banja Luke.
Ali upravo ta odsutnost Picinog parka, Malog borčevog ili Arnaudije danas, više nego juče njihova prisutnost, može predstavljati „spomenik“ jednom neljudskom, kriminalnom i zločinačkom zaboravu, memorabilija jednoj odsutnosti, odustnosti Banja Luke kakvu smo poznavali. Odsutnost koju neko treba da artistički zabilježi i materijalizuje, pa da takva odsutnost postane spomenik koji negacijom priča priču i prenosi značenja o staroj Banja Luci, umjesto srušenog simbola. Kao u slučaju jednog berlinskog spomenika. Na trgu Babelplatz u Berlinu nalazi se skromna staklena površina koja ustvari predstavlja jedan memorijal, jedno sjećanje. Autor Micha Ullman je 1995. godine dovršio ovaj spomenik koji svojim praznim, ali ipak prisutnim policama za knjige obilježava mjesto gdje su 10. maja 1933. mladi nacisti spalili preko 25.000 „nenjemačkih“, „nemoralnih“ i „dekadentnih“ knjiga, knjiga koji po nacističkom bolesnom sudu nikako nisu predstavljale i sadržavale kulturne, moralne i istorijske vrijednosti, simbole i identitete njemačkog naroda. Autor je proizveo narativ čiji podtekst priča priču o odsutnosti, o praznini, a ustvari proizvodi sjećanje na jedan pokušaj zaboravljanja, na brisanje, na nasilno čišćenje od nepodobnosti i prenosi dio kulturne memorije dalje u budućnost. Uprkos uništenju.
A zašto je bitno da se odsutnost banjalučkih memorijskih simbola zabilježi?
Pa, zato što njegovanje zaborava vodi ka normalizaciji odsustva, institucionalizaciji zaborava i lakše se sinhronizira sa ovakvim etno-političkim režimom. Pod nanosima pop-mitologije, etno-vjerkse mržnje i propagande teško se uopšte primjetiti da takvo odsustvo i nije baš normalno i humano. Da je takvo odsustvo banjalučkih gradskih simbola nasilno i krvavo. Da je predmoderno iako se dešava u 21. vijeku.
Pa zato što nasilno odsustvo banjalučkih memorijskih simbola i narativa podrazumijeva i krvavo odsustvo Banjalučana injihovih sjećanja, koji su vjekovima gradili i činili memorijski narativ ovog grada. To me dovodi do ljudi, do čovjeka. Do ljudi kojih nema, do Banjalučana koji su odsutni. Ustvari do čovjeka pod imenom Marijan Beneš, sa čijim imenom je počela ova priča. Jedna urbana zajednica ne plete sjećanja samo oko građevina ili prostora, već i oko ljudi. Imena tih ljudi postaju memorijski narativi, spomenici. Ali zato doživljavaju sličnu sudbinu kao i drugi gradski simboli. Ako su podobni, ostaju, ako nisu nestaju. U ovom „dejtonskom poretku“ poželjna i nepoželjna etno- vjerska ili ideološka identifikacija neće samo odrediti sudbinu banjalučkog spomenika, kuće, parka, kina, naziva škole ili ulice, već nažalost i sudbinu čovjeka-spomenika. Šta više etno-politički fašizam se prvo obračunava sa ljudima, a najprije sa čovjekom-spomenikom, tek onda sa njihovim građevinama. Zato se možemo slobodno zapitati, ako je Beneš za ovu Banja Luku bio simbol, zašto je „Banja Luka“ ubila Benešovog rođenog brata, a samog Beneša otjerala? Ili ako je Ante Josipović za ovu Banja Luku bio simbol, zašto je „Banja Luka“ pobila čitavu njegovu tazbinu (porodicu Čivljak), njega otjerala , a zatim pucala u svoj simbol kada se pokušao vratiti 1999. godine. Kada se jedna elita, na ovakav način razračuna sa ovakvim ljudima i njihovim značenjima i sječanjima, šta se sve može očekivati od elite koja ju je naslijedila? Ništa drugo do krvavi neoliberallni oportunizam, kozmetički humanizam i profitabilni relativizam, koji će progutati još mnogo ljudi i simbola!
Nacističko paljenje nepodobnih knjiga na Opernplatz-u (sadašnjem) Babelplatz-u u Berlinu 1933. godine
Možda su šetnje Banjalučana i njihovi protesti zbog Picinog parka i Kastela početak bilježenja, početak zapisivanja odsutnosti osnovnih narativa kulturne memorije ovog grada. Možda su početak iskrenog javnog razgovora prvo nas samih sa sobom, pa sa prvim komšijama, a onda i sa drugima. U tom smislu, ove šetnje banjalučana su najiskrenija i najhumanija „javna stvar“ koja se u posljednjih 20 godina desila u Banja Luci. Javna stvar koja ga je na trenutak učinila istinskom metropolom i bar za milimetar udaljila od imidža „dejtonskog nacionalističkog grada“.
Impulsportal