Pred dvadesetu obljetnicu „Oluje“ posjetili smo Glinu, grad na Baniji sedamdesetak kilometara od Zagreba, koji je od 1991 do 1995 bio pod samoproglašenom „Republikom Srpskom Krajinom“. Nakon „Oluje“ vratili su se izbjegli Hrvati, koju godinu nakon toga krenuo je i povratak izbjeglih Srba. Zanimalo nas je – kakva je prošlost, sadašnjost i budućnost Gline?
„Žena je srećom vozač i – čim je zapucalo – stavili smo naših četvero djece u kola i otišli su put BiH“, sjeća se Đuro Stojić prvog dana „Oluje“u Glini. On je koji dan kasnije krenuo za njima.
„Našao sam ih u Beogradu nakon nekih 12 dana, a kada su oni otišli, a ja ostao u Glini,nisam za njih znao osam dana. Možete zamisliti kakva je to situacija – nisam znao da li se uspjela izvući sa djecom…“, priče Stojić.
Stojić kaže kako je većina srpskog stanovništva otišla, jer se bojala hrvatske osvete zbog paleža hrvatskih sela u općini i ubojstava Hrvata.
„Tu treba biti krajnje objektivan i pošten – kamen na kamenu nije ostao u hrvatskim selima odavde od Gline pa na sjever do Kupe. Mi koji to nismo radili znali smo da nemaš što čekati. Doći će vojnik, ostrašćen, s razlogom revoltiran i najpametnije se bilo skloniti. Iz tih razloga smo se i sklonili i čekali dalji razvoj situacije“, navodi Stojić.
Marko Sremić bio je HDZ-ov načelnik općine, pa gradonačelnik Gline od 1991 do 2009. On kaže da se „Oluju“ ne može razumjeti bez događaja koji su joj prethodili od 1990 nadalje. Kada su hrvatske snage ušle u Glinu, nije bilo nikakvih incidenata.
„Mi smo ušli na prostor Gline kao institucija i nije se moglo dogoditi ništa što bi bilo neprimjereno. Da je netko nekome nešto krivo rekao u osobnom kontaktu, da je netko nekome možda opalio šamar – ha, bože moj! Ali nijedna osoba nije povrijeđena, a kamo li da je smrtno stradala“, priča Sremić.
Također, on kaže kako nije bilo paleža i pljačke srpske imovine, osim što se prema tadašnjem zakonu dodjeljivalokuće i stanove izbjeglih Srba.
Stojić, koji je i zamjenik gradonačelnika Gline iz redova srpske manjine ima druge podatke. „Ako ništa drugo, po kućama domaćih Srba obnovljenih državnim novcem možete vidjeti da je bilo paleža i uništenja“, kaže naš sugovornik.
„Srećom, to nije poprimilo neke razmjere masovnog uništavanja, ali pojedinačnih slučajeva ima. Otuđivanja imovine – apsolutno! Budimo objektivni i pošteni, sve što je ostalo je odnešeno. I stoka, i mehanizacija, i uređaji, i aparati. Sve, sve, apsolutno sve!“, naglašava Stojić.
Od oko 10.000 ljudi izbjeglih ’91, većinom Hrvata, vratilo se 70 posto. Od oko 13.000 ljudi izbjeglih 1995, većinom Srba, vratilo se za stalno nešto preko četvrtinu, s tim da nakon 2003 nema značajnijeg povratka. Sremić kaže kako je stvorena situacija za prihvatljiv život.
„Svi oni koji žele, koji imaju mogućnosti, koji žele raditi, koji se žele zalagati, koji imaju inovaciju u sebi, ovdje mogu funkcionirati. Nema ovdje ja – ti ili mi – oni“, tvrdi Sremić.
Srbi baš i ne misle tako. Iako Ustavni zakon o manjinama govori o razmjernoj zastupljenosti manjina, Srba nema u državnoj i javnoj upravi i javnim poduzećima, u policiji tek dvojica prebačenih iz istočne Slavonije, trebalo je mnogo napora da se 12 domaćih Srba obuči i zaposli kao pravosudne policajce u glinskom zatvoru.
Do pred nekoliko godina dobro se živjelo od poljoprivrede i otkupa mlijeka, ali zbog pada otkupnih cijena mlijeka to je dovedeno u pitanje. Sve više mladih iz srpskih povratničkih obitelji odlazi u zapadnu Europu ili čak Kanadu. U Glini manjka radne snage, ali slabije kvalificiraneza rad u pilanama i drvnoj industriji, pa se mlađi obrazovani svijet nema kamo vratiti.
Miloš Branković iz Bijelog Polja nedaleko Gline dan-danas šalje novac nezaposlenom sinu i snahi u Beograd, jer njih dvoje školovanih ne mogu u Glini naći posao. Kakva je njegova ocjena situacije?
RSE: Je li vam žao što ste se vratili?
Branković: Nije! Meni je drago da sam se vratio, jer našao sam tu sebe. Organizirali smo se i hoćemo da nešto napravimo, ali teško to sve ide. Nismo probili do kraja. Mislim – nemaju sluha.
Branković je prevalio šezdesetu, ali je i dalje aktivist. U Bijelo Polje, u kojem na 7 kilometara ceste živi 51 osoba, dovedena je voda, napravljeno je 2,5 kilometra asfalta, ali se onda stalo, organizirao je kombi-bus do Gline srijedom na sajmeni dan, ali je to stalo. Ima još problema – poljoprivreda ugrožena lovstvom.
„Mi živimo u lovištu! Nije problem posijati, nego je problem sačuvati. To su divlje svinje, to su krda! Ja sam koliko puta dolazio baš kod Marka, ali to je svaki puta ostalo prešućeno. Drugi problem koji imademo je problem krađa. Dan-danas imaju ti ljudi koji skupljaju valjda sekundarne sirovine, i kuće se obijaju“, kaže Branković.
Stojić se vratio s cijelom obitelji jer – kaže – izvan Hrvatske nije imao rodbine, roditelji su mu ostali tu, samo što su se desetak dana nakon „Oluje“ skrivali u šumi, a bojao se i da će se rat nakon Slovenije, Hrvatske i Bosne preliti na Srbiju.
„Vratili smo se u osmom mjesecu 1998. Budući da je kuća u gradu, kuća je normalno bila zauzeta, jer je u njoj bio smješten čovjek koji je čekao obnovu svoje kuće. Čim se njemu obnovilo, nakon nekih godinu i pol, ja sam dobio svoju kuću natrag zahvaljujući pritisku OSCE-a i tako dalje“, priča.
Nije mu žao što se vratio.
„Moja djeca su tada krenula u školu – starija kćerka u drugi razred srednje, mlađa u sedmi osnovne, a sinovi blizanci u drugi razred osnovne. Mogu reći da je prihvat djece od strane nastavnika i profesora u njihove razrede bio izvanredan i imao sam svu potrebnu pomoć, tako da s te strane nije za djecu bilo toliko traumatično“, zaključuje Stojić.
Piše: Enis Zebić
Izvor: RSE