Prije točno sto godina se u Vicksburgu, gradiću na obali Mississippija na pola puta između New Orleansa i Memphisa, najglazbenijih gradova američkog juga, rodio William James Dixon, sedmi sin u obitelji bivših robova porijeklom iz Ghane, najznačajnija osoba u povijesti popularne glazbe dvadesetog stoljeća, veliki skladatelj, tekstopisac, aranžer, producent i izvođač, ključna osoba u stvaranju čikaškog blues zvuka i rock’n’rolla, iznimna osoba po svim mjerilima.
Jedan od svojih albuma i svoju autobiografsku knjigu nazvao je “I Am the Blues” – “Ja sam blues” – i to je zbilja i bio. Njegovo djelo su ponajbolje pjesme Muddyja Watersa, Howklin’ Wolfa, Boa Diddleya i drugih velikana bluesa, čije su rock verzije kasnije snimali Rolling Stones, Yardbirs, Fleetwood Mac, Doorsi i mnogi drugi; tko god je uzeo električnu gitaru u ruke, u nekom je trenutku zasvirao neku pjesmu Willieja Dixona, a malo koji izvođač, od Elvisa Presleya i Franka Sinatre, Toma Jonesa, Elvisa Costella, Stinga i Brucea Springsteena, nije snimio bar jednu pjesmu “velikog Willieja”.
Dug i trnovit je bio put Willieja Dixona do glazbenog uspjeha. Još kao dijete najviše je želio pobjeći iz južnjačke opresije i rasizma, i s 13 godina se prvi put prošvercao na vlak, ali je uhićen zbog skitnje i osuđen na dva mjeseca prisilnog rada na zatvorskoj farmi. “Skitnja je bila zakonom zabranjena, ali bijelce nisu uhićivali, samo crnce,” gorko se sjećao Dixon. Makar je imao samo 13 godina (iako već dosta krupan), bio je osuđen kao i svi crnci, bilo je vrijeme berbe pamuka i zatvorskoj farmi trebali su radnici, jer će kombajn za pamuk biti izumljen tek desetak godina kasnije.
Uvijeti na farmi bili su užasni – svi zatvornici crni, a svi čuvari bijelci i sadistički nastrojeni, većinom članovi Ku Klux Klana. Zato što se previše zagledao u to kako jednog starca, koji je klonuo od iscrpljenosti, prebijaju na smrt, Willie je dobio takav udarac u glavu da je naredne četiri godine bio gluh. Kako za crnce ni nakon odslužene kazne nije bilo puštanja, na kraju je Willie uspio pobjeći, preplivavši na ukradenoj mazgi nabujalu rijeku Yazoo. Lutajući je stigao i do Chicaga, gdje mu je živjela sestra, i radio najteže fizičke poslove; na jug se vratio samo nakratko, da bi pomogao majci kad mu je otac poginuo na poslu drvosječe, i konačno se skrasio u Chicagu 1937.
Za krupnog mladića visokog 198 cm i teškog preko 130 kila samih mišića nabijenih teškim fizičkim radom, boks je bio logičan izbor. Nije se mnogo kretao u ringu, ali je znao istrpjeti i najjače udarce (jedan bijeli profesionalni boksač je, udarivši ga u trbuh, slomio ruku!) i snažno je udarao, te je bez po muke osvojio Zlatnu rukavicu Illinoisa 1937. za početnike u teškoj kategoriji i bio je sparing-partner svjetskom prvaku Joeu Louisu. Profesionalna karijera trajala mu je samo četiri meča, u kojima je odnio četiri pobjede. Dobivapo je samo 40 dolara po meču, a kad je doznao da mu je menadžer utajio stotine dolara koje je trebao dobiti, prebio ga je i bio suspendiran. No, u teretani u kojoj je trenirao susreo je glazbenika Leonarda “Baby Dooa” Castona i s njim počeo pjevati u vokalnoj grupi koja se pojavljivala i na radiju i svirala i po klubovima i na ulici za sitniš. Baby Doo ga je nagovorio da počne i svirati i napravio mu prvi improvizirani kontrabas s jednom žicom od stare limene bačve; kako je pjevao bas, Willie se brzo snašao i s instrumentom. Ubrzo je od glazne zarađivao više nego najtežim fizičkim poslovima koji su mu bili na raspolaganju, ali onda je opet dospio u zatvor.
Kako je 1940. uvedena vojna obaveza, Willie je stalno dobivao pozive za vojsku koje je uporno bacao u smeće, ne želeći braniti državu u kojoj ljudi njegove boje kože imaju takav tretman. Na kraju su ga federalni agenti 1942. odvukli s pozornice u klubu u kojem je njegov sastav svirao. Pred sucem je Willie otvoreno rekao: “Ne želim se boriti i ubijati druge ljude. Zašto bih ja radio i borio se za nekoga tko ubija mene i moj narod? U ovoj državi ja nisam građanin, nego podanik,” na što mu je sudac odrezao pet godina zatvora. Iza rešetaka je Dixon organizirao druge zatvorenike i pozivao ih da se opiru vojnom novačenju zbog prigovora savjesti, te je svako malo bio zatvaran u samicu i dvanaest puta je izlazio pred sud. Nakon deset mjeseci natezanja, procijenili su da će na slobodi biti manji problem nego u zatvoru i ponudili mu puštanje, pod uvjetom da potpiše da nikad neće raditi u državnoj tvrtki i nastupati na pozornici u državnom vlasništvu. Willie je pažljivo pročitao papir pa ga potpisao, a onda ispod potpisa krupnim slovima napisao svoje ime da se ne može naknadno dodati neka kaluzula; na primjedbu “čovječe, ti baš ne vjeruješ vlastima,” odgovorio je “ne, nego vlasti ne vjeruju meni.”
Krajem četrdesetih upoznao je braću Chess koji su upravo osnovali diskografsku kuću (“Aristocrat”, kasnije “Chess Records”) i počeo surađivati s njima i njihovom novom zvijezdom pristiglom s juga, McKinleyem Morganfieldom poznatijim kao “Muddy Waters”. The Mud je i sam znao napraviti dobru pjesmu, ali tek s onim što je za njega skladao Willie postao je velika zvijezda: njihova suradnja na hitu “Hoochie Coochie Man” postala je 1954. Chessova najprodavanija ploča i dospjela na treće mjesto R&B top ljestvice. Dixon je nastavio suradnju s Muddyjem i drugim Chessovim izvođačima kao basist, skladatelj, tekstopisac, aranžer i producent, i počeo se nizati eksplozivan niz hitova; već iduće godine “palo” je i prvo mjesto top ljestvice (Little Walter, “My Babe”). Premda je nizao hitove za Muddyja, Little Waltera, Howlin’ Wolfa i druge Chessove umjetnike, Willie nije bio potpuno sretan, između ostalog i zbog mizerne plaće od 100 dolara tjedno (oko 870 današnjih dolara) s kojom je jedva prehranjivao sve veću obitelj. U jednom trenutku je htio napustit Ches si osnovao je vlastitu diskografsku tvrtku Cobra Records, jer Leonard Chess nije htio potpisati Otisa Rusha za kojeg je Willie (ispravno) mislio da će postati velika zvijezda. No, ubrzo se vratio u Chess, kuću u kojoj je kao kućni basist svirao i na legendarnoj snimci Chucka Berryja “Johnny B. Goode”, neslužbenoj himni rock’n’rolla. Ta nova glazba je za Willieja bila samo još jedna varijanta bluesa, “marketinško ime da bi bijeli klinci prihvatili crni blues”.
Glazba potlačenih crnaca koja je kroz pjesmu iskazivala njihov bol i bijes, njihovo veselje i njihovu tugu, postala je sve zanimljivija i bijelcima, naročito omladini. Štoviše, preko oceana u Britaniji, gdje rasne predrasude nisu bile toliko jake, mladi su prihvatili tu glazbu kao izraz bunta protiv prethodne generacije koja jest u ratu pobijedila veliko zlo, ali nije stvorila neki bolji svijet i premlade za rat gledala kao manje vrijedne. Počela se rađati nova blues i rock scena, na kojoj su ploče velikih bluesera – a najveći su bili oni za koje je Willie skladao i s kojima je svirao – bile maltene pobožno slušane. Klinci poput Erica Claptona i Briana Jonesa počeli su na gitari skidati ono što su čuli na pločama i dali bluesu cijeli jedan novi zamah. U tom zamahu je Willie imao velikog učešća – nezadovoljan novcima koji su i pored glazbenih uspjeha stizali na kapaljku, umjesto rada u Chessu počeo je sa živim svirkama s pijanistom Memphis Slimom, i početkom šezdesetih se uključio u organiziranje “American Folk Blues Festivala”, turneja američkih bluesera po Europi kojima su još jače zarazili novu publiku virusom bluesa. Prvi broj jedan na top-ljestvicama s pjesmom Willieja Dixona (“Little Red Rooster”, izvorno skladanom za Howlin’ Wolfa) imali su Rolling Stonesi 1965., i više ništa nije bilo isto.
Krajem šezdesetih, blues je bio u opdanju u SAD, soul je preuzeo primat, a starost i smrt odnijela je mnoge velikan bluesa, Chess Records je prodan na dražbi, ali Willie je bio odlučan da održi blues na životu. S prihodima od bijelih verzija svojih pjesama koji su pristizali, shvatio je koliko bi novaca trebao imati – znao je da je zakinut, ali nije imao predodžbu za koliko ogromne iznose je zakinut, i on i njegov pajdaš Muddy Waters krenuli su u sudsku bitku oko autorskih prava koju su na kraju dobili i prebacili prava na svoje pjesme u izdavačku tvrtku koju su sami osnovali. Da bi dodatno zaradio od svojih legendarnih pjesama Willie Dixon ih je 1970. i sam otpjevao na sjajnom albumu koji je nazvao, kao i svoju autobiografsku knjigu, “I Am the Blues” – bio je ne samo sjajan basist i skladatelj, nego i odličan pjevač i solidan gitarist, a za svoju prateću grupu “Chicago All.Stars Blues Band” uzeo je sjajne glazbenike poput Johnnyja Shinesa na gitari, Sunnyland Slima na klaviru i “Big Waltera” Hortona na usnoj harmonici; bas je, naravno, svirao on sam. Bio je prvi skladatelj počašćen box-setom: 1987. izašao je “The Chess Boy – Willie Dixon” s njegovim najvećim hitovima u izvorniom izvođenjima, uz par rijetkih snimaka. Nakon što je od Led Zeppelina iste godine . dobio ogromne novce u vansudskoj nagodbi jer su njegovu pjesmu za Muddyja “You Need Love” preradili u svoj najveći hit “Whole Lotta Love” ne potpisavši ga kao skladatelja, Tim novcima je bivšu Zgradu Chess studija preuredio u starački dom za siromašne bluesere, da ne ostanu na ulici i da imaju gdje snimati svoju glazbu. Svoju brigu za blues veliki Willie objasnio je sljedećim riječima: “Blues je korijen a sva druga glazba su plodovi. Bolje je držati korijen živim, je to znači i nadalje bolje plodove. Blues je korijen sve američke glazbe i dok god živi glazba u Americi, blues će živjeti.”
Već u sedamdesetima Willie je počeo imati problema zbog dijabetesa, i zdravlje mu se pogoršalo u osamdesetima, jedna mu je noga morala biti amputirana. Umro je 29. siječnja 1992. mirno, u snu, i pokopan je na mjesnom groblju u Alsopu, prigradskom naselju Chicaga, grada u kojem je postigao svoje najveće uspjehe i čiji je legendarni blues zvuk on stvorio. Kad je posthumno 2013. uvršten u novootvorenu čikašku Kuću slavnih bluesa, skupa s njim tu čast imao je u kategoriji izvođača i njegov unuk Alex Dixon.
“Seventh Son”, “Hoochie Coochie Man”, “Back Door Man”, “300 pounds of Heavenly Joy” (sedmi sin, čovjek crne čarolije, čovjek koji ulazi otraga, 150 kila rajskog užitka) – sve su to naslovi njegovih pjesama koji se mogu izravno primijeniti na velikog Willieja. A tu su i “Spoonful”, “Evil”, “Little Red Rooster”, “My Babe”, “I just Want to Make Love to You”, “I Can’t Quit You Baby”, “You Can’t Judge a Book By the Cover”, “Pretty Thing”, “You Shook Me” i brojne druge pjesme koje predstavljaju nezaobilazno naslijeđe bluesa i rocka. Taj robijaš, zemljoradnik, boksač, fizički radnik, basist, aranžer, producent, skladateljm tesktopisac, impresario, dobročinitelj, i neumorni borac za svoja prava i prava svih potlačenih za sebe je rekao “ja sam blues” – i zbilja je to i bio.
Ponajbolje Williejeve pjesme (neke od):
Hoochie Coochie Man – prvi veliki hit koji je Muddyja Watersa vinuo u zvijezde; Muddy je već imao skoro sve što treba, ali Willie mu je dao baš ono što mu je nedostajalo
https://www.youtube.com/watch?v=fQ4NFsw4bOU
“Help Me” – vanzemaljski dobra usna jarmonika Sonnyja Boya Williamsona (postoji i sjajna verzija, kad je tu pjesmu izveo Junior Wells, učenik Sonnyja Boya, nakon njegove smrti, opraštajući se od svog učitelja)
https://www.youtube.com/watch?v=rhlygCtJFSM
“Spoonful” – Howlin’ Wolf je bio nepismen, i Willie mu je u studiju morao šaputati stihove u uho; mnoge sjajne verzije pjesama su upropaštene kad bi se Wolf prije zadnjeg stiha okrenuo i glasno pitao Willieja što je to rekao, nije ga dobro čuo; ova nije upropaštena. Apsolutno savršena gitara Huberta Sumlina.
https://www.youtube.com/watch?v=s0aIjyX7vwI
Piše: Marko Fančović
Izvor: Kontraportal