Na aerodromu u Beogradu u redu prema avionu pristupa mi čovjek s knjigom Noama Chomskog i pita mogu li mu potpisati. Iznenađen, uzvratim šalom: “Bojim se da ste pogriješili”.
Autor: Srećko Horvat
“Ma znam, ali svejedno bi mi bilo drago, gledao sam vas u ‘Otvorenom’ neki dan o Grčkoj”.
Pitam ih otkuda su on i žena, odgovaraju da su rođeni u Doboju, ali da godinama žive na zapadu Norveške.Goran je stomatolog i u slobodno vrijeme čita Chomskog. U Grčku idu na odmor koji su davno prije bukirali, ali se u međuvremenu dogodila najveća politička kriza ne samo Grčke, već i Europe. Avion od Beograda do Atene unatoč tome je krcat. Iz razgovora koji vodi Grk iza mene netom prije polijetanja jedino razaznajem “Alfa Banka”.
Grci su zabrinuti zbog tzv. kontrole kapitala i ograničenja po kojem, zbog neisplate duga od 1,6 milijardi eura Međunarodnom monetarnom fondu (MMF) i zbog odluke Europske centralne banke (ECB) da više ne prihvaća grčke obveznice kao kolateral za pozajmice grčkim komercijalnim bankama, dnevno s bankomata mogu dizati 60 eura. Većina turista je smirena jer zna da se ta ograničenja na njih ne odnose.
U Ateni – kao i svugdje uostalom – žive se paralelne realnosti.
Sve nalikuje na duboko istinite rečenice kojima je Charles Dickens otvorio svoju “Priču o dva grada”, opisujući vrijeme pred Francusku revoluciju:
“Bila su to najbolja vremena, bila su to najgora vremena, bilo je to vrijeme mudrosti, bilo je to vrijeme ludosti, bila je to epoha vjere, bila je to epoha nevjerice, bilo je to doba Svjetlosti, bilo je to doba Tame, bilo je to proljeće puno nade, bila je to zima puna očaja, imali smo sve pred nama, imali smo ništa pred nama, svi smo išli direktno u Raj, svi smo išli direktno na drugu stranu.”
Sve je besplatno
Na metrou do centra ponovo susrećem norveške “naše”. Grčka vlada odlučila je sve do referenduma potpuno ukinuti naplaćivanje javnog prijevoza, od metroa do buseva; odluka koja će prije svega pomoći nezaposlenima. Uz to, svi kojima su istekle registracije na vozilima mogu nesmetano voziti do referenduma.
Na prvi pogled kao da se ništa nije promijenilo otkad sam zadnji put – prije godinu dana – bio ovdje, kada Syriza još nije došla na vlast.
Jedna od glavnih šoping-ulica Ermou, koja povezuje poznati Kerameikos podno Akropole i trg Sintagma i dalje je puna ljudi. Zara, H&M, Marks & Spencer i svi mogući drugi svjetski brendovi posluju normalno, restorani i kafići i dalje su tradicionalno puni.
Međutim, nešto je ipak drugačije.
Svaki kutak Atene, svaki park, svaki trg, svaki kiosk, sve je do zadnjeg milimetra kože ispunjeno političkom tenzijom; vode se žustre debate čak i između slučajnih prolaznika; spontani prosvjedi i ulično kazalište postali su dio svakodnevice. Atena je grad s najviše kazališta na svijetu; sada se kazalište preselilo tamo gdje je oduvijek i pripadalo – među narod.
No postoji i političko kazalište. U četvrtak navečer je na nekoliko lokacija KKE, staljinistička komunistička partija i žestoki protivnik Syrize, imala prosvjed “protiv”: na Kerameikosu složili su govornicu prekrivenu crvenom zastavom sa srpom i čekićem. Uzvikuju se slogani. Turisti stoje i sjede među aktivistima. Na Sintagmi je još masovniji prosvjed KKE: premda svoje pristaše nagovaraju da glasaju “protiv”, protive se i Tsiprasu.
Istovremeno, malo dalje od Sintagme, studenti su na zgradu Nacionalne akademije izvjesili zastavu s natpisom “U nedjelju glasamo protiv na referendumu. Kažemo NE ucjeni EU i ECB-a”.
I ovdje je prosvjed, odnosno okupljanje.
Policija je kombijima blokirala glavnu cestu.
Čak se i na Ministarstvu financija našao slogan s natpisom na engleskom: “No to blackmail and austerity”. Janis Varoufakis je kasnije izjavio da je to inicijativa sindikalista koji nisu tražili dozvolu ministarstva. Zašto? Ako i on misli isto? Ili ne misli isto? To se sve više ljudi pita ne samo u Grčkoj.
Ukratko, na svakom koraku u Ateni politika se može rezati, u svakom razgovoru; s radija ne odjekuje ništa drugo nego političke rasprave; televizijska obraćanja prate se uživo; po čitavom gradu izvješeni su OXI (“Ne”) posteri: na većini se nalazi namrgođeni njemački ministar financija Wolfgang Schäuble; gotovo sve banke, čije su rolete spuštene, izgrafitirane su OXI natpisima.
OXI ima nabijenu prošlost u Grčkoj još od 28. listopada 1940. kada su Grci odbili ultimatum Mussolinija i odlučili reći “Ne” okupatoru.
Premda se samo Schäuble nalazi na OXI plakatima, kao okupator se danas promatra ne samo Njemačka, već prije svega ministri financija Europske unije, uz neizbježni Međunarodni monetarni fond i Europsku centralnu banku.
Dokumenti Međunarodnog monetarnog fonda koji su nedavno “iscurili”, a koje je prve objavio njemački Süddeutsche Zeitung, a potom i britanski Guardian, pokazuju da je sama ta institucija dala procjenu da Grčka, čak i kada bi prihvatila novi paket mjera i reformi, sve do 2030. ne bi uspjela otplatiti svoj dug. Čak da je Grčka imala i nadrealni ekonomski rast idućih 15 godina, razina duga bi i dalje bila viša od 110% BDP-a. Čak i da Grčka ima enormni rast od 4% na godinu idućih pet godina, razina duga pala bi tek na 124% do 2022. Svi su ovi dokumenti bili poslani svim njemačkim saborskim zastupnicima u očekivanju da će novi sporazum morati potvrditi njemački parlament. Nažalost, ne znamo kako su se njemački parlamentarci očitovali, s obzirom na to da je Tsipras u međuvremenu bio sazvao referendum. Zanimljivo je da sam MMF u tim dokumentima eksplicitno kaže da su “značajne koncesije” nužne kako bi se povećale šanse da Grčka izađe iz krize i da potvrđuju da Grčka nema nikakve šanse da smanji svoj dug ispod 110% BDP-a do 2022., što je bio cilj koji su Grčkoj postavili ministri financija eurogrupe još u studenom 2012.
Živost u gradu
U utorak navečer Grčka je postala prva razvijena zemlja koja nije isplatila svoje dugovanje Međunarodnom monetarnom fondu.
Pa ipak, u Ateni ne vlada kaos kako to izvještavaju mediji skloni kapitalu. Pred nekim je bankomatima red, pred nekima nije. Što se referendum više približava, u strahu da će banke idući tjedan ostati bez novca, redovi su naravno veći.
Supermarketi nisu ostali bez robe, kako su nas uvjeravale neke fotografije u valu hiperinflacije tendenciozno konstruiranih vijesti o Grčkoj.
Grad živi više nego ikad.
Svi raspravljaju o tome što zapravo znači OXI.
I Tsipras i Varoufakis su ovih dana dali dvosmislene poruke.
Varoufakis je izjavio da bi “Ne” na referendumu osnažilo vladu u novim pregovorima koji bi doveli k “održivom rješenju”.
Jača polarizacija
Aris Chatzistefanou, redatelj poznatih dokumentarnih filmova o grčkoj krizi “Dugokracija” i “Katastrojka”, koji su prikazivani i u hrvatskim kinima, na pitanje što misli o referendumu i Varoufakisovoj izjavi da bi “Protiv” trebalo dati legitimaciju za nove pregovore i “održivo rješenje” (sustainable solution), odgovara: “Prvo treba naglasiti da EU i članovi grčke ekonomske elite (koja kontrolira korporativne medije) pokušava zbaciti izabranu vladu. Referendum nije tek osnaživanje pozicije vlade u pregovorima već borba za demokraciju. Vodeći članovi Syrize spremni su prihvatiti gotovo sve zahtjeve Trojke, ali veliki ‘Protiv’ koji bi došao od naroda može promijeniti ravnotežu moći u Grčkoj i poslati jasnu poruku Europi”.
A može li onda takav ‘Protiv’ promijeniti i smjer Syrize i dovesti do izlaska iz Eurozone?
“Ovisi o tome koliko će jako to ‘Protiv’ biti. Po mom mišljenju, kontrolirani izlazak iz eurozone je jedino održivo rješenje. Ali malo ljudi oko Tsiprasa misli tako.”
Situacija u Grčkoj je polarizirana. Čini se da dolazi i do polarizacije između trenutne vlade i radnika i umirovljenika koji su spremni glasati “Protiv” ne kao dio još jednog manevra u pregovorima, već svjesno i odlučno “Protiv” ovakve Europe. Kako Grčka nije otplatila dug MMF-u, čitav referendum zapravo se i ne odnosi na pitanje treba li pristati na nove mjere štednje ili ih odbiti, radi se zapravo o referendumu o povjerenju Tsiprasovoj vladi, ali i povjerenju u Europu.
OXI je tako, tek nekoliko dana nakon što je Tsipras sazvao referendum, postalo mnogo više nego puko “Protiv”. Ne radi se više samo o MMF-u, radi se ni manje ni više nego o referendumu o Europi. I nije da to Angela Merkel, Donald Tusk, Wolfgang Schäuble i ostatak vođa eurozone ne shvaćaju.
Dovoljno je sjetiti se njihovih prvih reakcija na referendum. Premda su Tsipras i Varoufakis bili ti koji su izričito govorili kako se ne radi o izlasku iz eurozone, Juncker, Renzi i Hollande su jednoglasno ustvrdili da Grci glasaju o ostanku ili izlasku iz eurozone.
U petak susrećem ekonomista Harisa Golemisa, člana Centralnog komiteta Syrize i direktora Nicos Poulantzas instituta. Kažem mu da je dio europske, ali i svjetske ljevice prilično razočaran.
Tariq Ali je otišao toliko daleko pa rekao: “Čini se da je Tsipras, ako su izvješća točna, pristao na sve. Sve što Trojka želi, osim na jednu stvar. Njegovu vlastitu glavu i Varoufakisova muda na pladnju Bundestagu.”
“Ne želim razočarati taj dio ljevice”, kaže Haris, “ali nisu u pravu. Bili smo blizu sporazuma, veoma bolnog sporazuma i u trenu kada smo bili spremni pristati na njega, Trojka je došla s dodatnim mjerama koje sežu čak i prije nego smo bili izabrani. Rekli smo da je to ucjena, a oni su nam rekli – uzmite ili ostavite. Odlučili smo da ne možemo uzeti, stoga smo se vratili i taj sporazum, odnosno prije ultimatum Trojke, dali na referendum. Nismo rekli da ćemo zaustaviti pregovore. Mogu razumjeti razočarenja ljevice u drugim dijelovima Europe, ali i u Grčkoj, kao i u redovima naše vlastite stranke koji bi htjeli da referendum označava kraj priče i početak novoga putovanja s drahmom, ali to nije pozicija većine u Syrizi.”
Haris dodaje da se “promjena društva sastoji od neprestanih ruptura, a ne o raskidu koji dođe odjednom, ne možemo baciti novčić i vidjeti hoćemo li biti uništeni ili ne, premda ne isključujem mogućnost da se to neće dogoditi u jednom trenu”.
Dakle, ne isključujete mogućnost izlaska Grčke iz eurozone?
“Naša je pozicija da to ne učinimo. Osobno, ne mislim da je to dio našeg plana. Ako se druga strana odluči izgurati nas iz eurozone, to je onda druga priča. Ali to onda nije naš izbor.”
“No Juncker, Renzi i Hollande izričito su rekli ono što Syriza nije rekla, da se radi o izboru između drahme i eura?”
“Mislim da je to nečuveno i da je indikacija kolonijalnog duha političkih snaga i velikih država EU koji pokušavaju promijeniti pitanje koje je suverena vlada postavila na referendumu, a pitanje koje smo stavili u referendum jest želi li grčki narod pristati na mjere koje su predložili kreditori. Ono što žele vođe Europske unije jest da pitanje bude da ili ne euru?”
Korak po korak
Radi li se onda o korak-po-korak strategiji?
“Radi se o korak-po-korak strategiji, a u isto vrijeme ne mislim da smo u položaju da nađemo rješenje izvan eurozone, jer je time jako teško upravljati, posebice ako je većina naroda, barem u ovom trenu, protiv toga.”
Haris pritom ne misli na dio glasačkog tijela koje će u nedjelju zaokružiti “Da”, već i na dio onih koji će zaokružiti “Ne”. Ističe da je važno uzeti u obzir činjenicu da nisu svi koji će zaokružiti OXI nužno i za izlazak iz eurozone. S druge strane, dodaje da su oni koju glasaju “Da” veoma “fanatični” i da “vođe EU mogu s njihovim glasovima otići tako daleko kao što su učinili u Ukrajini”.
Što se onda događa – pitanje koje sve zanima, prije svega Grke – ako većina zaokruži OXI?
“Vjerujem da sa jačim ‘Protiv’ možemo pregovarati o dugu. Bit ću iskren, čak i s time, taj bi sporazum bio protiv onoga što smo obećali prije nego smo izabrani. Kažem to uz punu odgovornost, jer sam i sam bio jedan od onih koji nisu bili spremni pristati na sporazum, na takozvanih 47 stranica. Dopustili smo previše koncesija i kompromisa, ali to su sada stvari koje su na stolu. Ako pobijedi ‘Ne’ i vratimo se u pregovore i kažemo ‘to su naše pozicije’, a oni ih opet odbiju, učinit ćemo isto kao kad bi na referendumu pobijedilo ‘Da’ – odstupit ćemo s vlasti.”
Ali ne bi li tako Trojka opet pobijedila?
“I Tsipras je u svom televizijskom obraćanju izričito rekao da će dati ostavku ako pobijedi ‘Da’. I to znači da nismo uspjeli, ali neuspjeh je dio politike i ljevica mora prihvatiti i neuspjehe i poraze.”
U slučaju tog scenarija, Syriza dakle odstupa s vlasti, saziva se vlada tehnokrata koja će pregovarati s “institucijama” i pristati na sve što je bilo u prvotnom sporazumu, a izbori bi, kaže Haris, vjerojatno bili u rujnu ove godine. Dodaje da se Syriza nalazi pred dva jednako loša izbora, ali da imaju mandat i povjerenje naroda.
Sve više, kaže, raste i “radikalna” struja unutar Syrize, ali i među pristašama Syrize kao i u svim slojevima grčkog društva, a taj se stav može sažeti u “k vragu i s Europskom unijom”.
Kolonijalna situacija
Kažem mu da je upravo Syriza stavila Schäublea na plakate koji promiču OXI, a Haris odgovara: “Da budem iskren, uočio sam i kod sebe, premda nikad ne govorim o nacionalnostima, da katkad kažem ‘Nijemci…’, nešto što nikad prije nisam koristio. Ali uvjeren sam da se nalazimo u kolonijalnoj situaciji. Sjećate se da se nikad oko ovoga nisam slagao s vama i tezom o neokolonijalizmu u odnosu na bivšu Jugoslaviju, kao i da sam u Zagrebu imao ozbiljne prigovore na teze Samira Amina, koje još uvijek imam, ali sada prihvaćam da je kolonijalizam termin koji trebamo koristiti”.
Nakon našeg razgovora, Haris odlazi na sastanak pripreme dosad najveće demonstracije koja se održala u petak navečer i koja je, uz Tsiprasovo obraćanje, trebala osnažiti OXI.
Ukoliko sutra pobijedi OXI, to ni u kojem slučaju nije kraj, već tek početak priče. Da je Syriza, i bez ovakvih manevara, uspjela ne platiti MMF-u dugovanje, kao i doći do pozicije mogućnosti pregovaranja o restrukturaciji duga na što “institucije” prije nisu pristajale ni pod kojim uvjetima, većina ljevice to bi shvatila kao veliki korak naprijed.
Međutim, u danoj situaciji, i ljevica se mora suočiti s time da je igra mnogo teža nego što je itko očekivao. Ono što Syriza pokušava u Grčkoj nitko još nije pokušao u recentnoj europskoj povijesti. Ulozi su veliki, a ishod potpuno neizvjestan – čak i ako na referendumu bude OXI.
Nezaposlenost mladih
2010. – 30%
2014. – 55%
35% porast broja samoubojstava od 2010. do 2014.
270% porast broja ljudi koji pate od depresije od 2010. do 2014.
500% više ljudi bez zdravstvenog osiguranja (danas je u Grčkoj takvih 2,500.000)
– 38% manja prosječna plaća u odnosu na 2010.
– 30% pad prihoda po domaćinstvu u odnosu na 2010.
Broj Grka koji žive ispod granice siromaštva
2010. – 27,6%
2011. – 27,7%
2012. – 31%
2013. – 34,6%
Izvor: Jutarnji list