Povodom 24. godišnjice smrti Branka Mikulića podsjećamo na dio iz teksta objavljenog u knjizi “Sarajevo moj grad” - ljudi koji su zadužili grad, u izdanju Rabica
Za mene je pokojni Branko Mikulić (1928-1994) bio i ostao pojmom slobodne i ravnopravne Bosne i Hercegovine i prosperitetnog života u njoj, jer su s njegovim imenom isprepleteni izuzetno važni, de facto civilizacijski iskoraci napravljeni krajem šezdesetih, tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća u BiH, koje s punom odgovornošću zovem “Periklovim dobom” u razvoju BiH, ma koliko bio svjestan teških manjkavosti propaloga jugoslavenskog sustava samoupravnog socijalizma.
Priča o sustavu socijalističkog samoupravljanja iziskuje zasebne elaboracije, ali se usuđujem ustvrditi da se u ideji široke participacije radničkih i narodnih slojeva skriva veliki demokratski potencijal, kojega će možda jednoga dana iskoristiti društva visoke materijalne i duhovne razvijenosti. Još je kompleksnija priča o modelu jugoslavenskoga federalizma. Na nesreću, upravo ono što se s teškom mukom probilo u Ustav SFRJ iz 1974. godine, to jest jednakopravnost naroda i njihovih republika, postalo je predmetom sporenja i osporavanja u akademskim i političkim narativima, u prvome redu većinskog srpskog naroda, što je u konačnici i iznjedrilo nesretni Memorandum SANU i “otponac na pištolju srpskog nacionalizma” po imenu Slobodan Milošević, koji će povesti SFRJ u hegemonističku avanturu bez izlaza. U potonjem raspletu najteže je nastradala upravo BiH, i to ne samo putem tzv. dvostrukoga udara izvana, nego i trostrukoga udara iznutra nekompetentnih i avanturistički raspoloženih srpskih, hrvatskih i bošnjačkih političkih elita.
Njihova odgovornost za ratna događanja je nejednaka, ali za potonji preustroj BiH u poluprotektorat međunarodne zajednice je skoro pa podjednaka. Zapravo se u iščezlom i zaboravljenom “Brankovom vremenu” radilo o rijetkim povoljnim povijesnim okolnostima u životu Bosne i Hercegovine, kada su Bosanci i Hercegovci svih vjera i nacija bili popriličito jednakopravni među sobom i s drugim narodima unutar granica Titove Jugoslavije. No, da bi se takvo što postiglo, bilo je potrebno da se unutar federalnih i republičkih vladajućih nomenklatura dogodi destaljinizacija koja će voditi deunitarizaciji i SFRJ i BiH u njoj. Potom se radilo o hrabroj i smislenoj viziji, kao i enormnim naprezanjima mlađe bh. političke garde, čiji je Mikulić simbol, da se BiH izvuče iz svijeta nerazvijenih društava i iz polukolonijalnog statusa unutar SFRJ. To se dogodilo putem afirmacije bh. državnosti, u avnojevskim i zavnobihovskim aršinima, na jednoj, te putem izgradnje velikih poslovnih sistema i prestrukturiranja proizvodnje s primarnog na prerađivački sektor, na drugoj strani.
Radilo se pri tomu i o planskoj disperziji pogona velikih bh. poslovnih sistema i u najsiromašnije općine, čime su se ispravljale pogreške iz unitarističke i staljinističke faze života FNRJ i BiH u njoj prema pojedinim krajevima i narodima. K tomu se radilo i o izgradnji solidnih prometnica za te bh. i jugoslavenske prilike. Povrh, ili prije svega se radilo i o opismenjavanju i kulturološkom uzdizanju BiH putem izgradnje “hiljade škola”, jačanju postojećeg i osnivanju novih sveučilišta (u Banjoj Luci, Mostaru, Tuzli), osnivanju jakoga radio i televizijskoga centra (RTV Sarajevo), osnivanju Akademije nauka i umjetnosti BiH, što je sve rezultiralo i u političkoj emancipaciji Bosne i Hercegovine u jugoslavenskoj federaciji.
Ma koliko se danas pripisivalo drugima, upravo su Branko Mikulić i njegovi suradnici odlučujuće doprinijeli i emancipaciji bosanskohercegovačkog naroda islamske vjeroispovijesti (iako nacionalno ime nije bilo najsretnije odabrano), te tim putom i ravnopravnosti sva tri naroda koji su stvorili BiH i čija je ona bila i uvijek će biti domovina. Svemu pobrojanom treba dodati sjajnu organizaciju XIV. zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, 1984. godine, taj “labuđi pjev” i BiH i SFRJ prije užasne, krvave jugoslavenske disolucijske priče. U zadanom ambijentu i okruženju, manjkavom političkim i demokratskim pravilima, karakterističnim za tzv. svijet socijalizma, trebalo je, dakle, imati “malo soli u glavi” i viziju, znati uvjeriti ljude u nju i pretvoriti snove u realnost.
Branko Mikulić je bio čovjek vizije, posjedovao je neophodnu političku volju i organizacijski talent da ideje sprovede u život. To je najtransparentnije došlo do izražaja u vrijeme XIV. zimskih olimpijskih igara Sarajevo ‘84. O tomu bajkovitom vremenu svjedočim u drugim zapisima pa ću ovdje tek spomenuti da o tom “uzletu u nebo” i Sarajeva i BiH svjedoči u jednom sarajevskom predgrađu tek malena uličica s Mikulićevim imenom i nešto malo uspomena sačuvanih u Muzeju XIV ZOI Sarajevo ‘84. Kao da se netko želio narugati jednom od najznačajnijih Sarajlija 20. stoljeća…
***
Umro je 12. travnja 1994. godine i sahranjen na groblju Sv. Josipa u nazočnosti 2.000 ljudi, koji su prkosili tijekom sahrane granatama i snajperistima s okolnih sarajevskih brda. U ratnom magazinu BH Dani, No. 251 iz 1994., pod naslovom “Odlazak velikog Bosanca” zabilježeno je i sljedeće: “Ni jecaj nije ranjavao tišinu. Nije zujala ni TV kamera. Nije je ni bilo. Samo ljudi i toplina očiju, uspomene i nadanja, samo pianissimo pjesme o vječnoj tišini i nadgrobna ploča: Branko Mikulić 1928-1994”. Autor ovoga nekrologa bio je Brankov višegodišnji suradnik i prijatelj Hrvoje Ištuk, koji će i sam nedugo potom otići s ovoga svijeta.
