Ko stvara kvalitetniji rad – spori autori ili oni plodni? Jedan od najznačajnijih romanopisaca Amerike, Stiven King, daje nam odgovor.
Članci
Kao i mnogi slavni autori koji su jednom radili obične svakodnevne poslove, Bukovski se oprobao u gomili šljakerskih zanimanja, pre nego što će postati pisac sa punim radnim vremenom i svojim poznatim spisateljskim navikama.
Glumac vlada u prolaznom. Od svih slava, poznato je, njegova je najprolaznija. Tako se bar kaže. Ali sve slave su prolazne. Sa tačke gledišta Sirijusa, Geteova dela biće za deset hiljada godina prašina, a njegovo ime biće zaboravljeno. Možda će neki arheolozi tražiti «svedočanstva» o našem vremenu.
Kuća je naša prokleta, bolesna, pakao!
Možda spava sa očima izvan svakog zla,
Izvan stvari, iluzija, izvan života,
Njihove kratke živote obeležili su oskudica i porodične tragedije. Koristile su muške pseudonime kako bi objavile svoja dela. Šarlot (Charlotte, 1816-1855), Emili (Emily, 1818-1848) i En Bronte (Anne Brontë, 1820-1849) stvorile su izuzetna dela koja su bila ispred svog vremena.
Postoji mnogo tumačenja šta je i kako izgleda dobra beletristika, a ona variraju kako među piscima, tako i među čitaocima, predavačima, profesorima, urednicima, kritičarima i agentima. Sva ta tumačenja imaju neke sasvim opravdane stavove. Pokušaćemo da ih razmotrimo i vidimo da li svi oni mogu da se uklope u jednu ideju.
U Rimu sam naravno čula da neki imaju kruha ali nemaju zube, da se muhe lijepe na mršave konje. Da je jednom poklonjeno mnogo, a drugom ništa; čula sam da se onaj koji previše vuče lako kida, i da jedan jedini čvrsti stup drži kuću sto godina. Čula sam da u svijetu ima više vremena nego razuma, a da su nam oči dane da vidimo.
Književnica, pjesnikinja, prevoditeljica i prosvjetiteljica Laura Papo danas je malo poznata široj javnosti. Čak ni za grob joj se ne zna, iako znamo da je sahranjena na starom sefardskom groblju u Sarajevu 1942. godine. Izuzetno važna osoba za kulturnu i žensku historiju Sarajeva i Bosne i Hercegovine ostala je gotovo nepoznata čak i u svom Sarajevu, prije svega zato što je pisala na jevrejsko-španskom, na jeziku bosanskih Sefarda.
Vremena nisam imao mnogo, bio sam zauzet kao ljekar – radio sam u ambulanti, a popodne u privatnoj ordinaciji. Zato sam uglavnom najviše pisao noću. Kada bih završio sve medicinske poslove bacio bih se na književnost, a to je za mene bilo najveće uživanje. Volio sam da pišem i volio sam stvari koje pišem, doživljavao sam ih.
Ako ljudi oko vas ne mogu da shvate šta je disleksija, to je njihov problem. Ako ljudi oko mene imaju problem s mojom bojom kože, neću zbog toga početi da razmišljam kako da postanem beo. To je njihov problem, a ne moj, i oni treba da ga rešavaju.
Starije generacije su svako jutro kretale u školu uz "Budlicu probudilicu" Velje Miloševića, koji je bio urednik Jutarnjeg programa Radio Sarajeva.
Tako izgleda livada, pusta jesenja livada posle vašara...