fbpx

Pol Sivig: Večita bitka između dobrog i lošeg pisanja

Postoji mnogo tumačenja šta je i kako izgleda dobra beletristika, a ona variraju kako među piscima, tako i među čitaocima, predavačima, profesorima, urednicima, kritičarima i agentima. Sva ta tumačenja imaju neke sasvim opravdane stavove. Pokušaćemo da ih razmotrimo i vidimo da li svi oni mogu da se uklope u jednu ideju.

ja09 books creative writing

Svi znamo šta je popularna beletristika. Ova literatura služi za razbibrigu i teoretski je konzumiraju svi koji umeju da čitaju. Najpopularniji pisci ovakve literature su Džon Grišem, Tom Klensi, Stiven King, Din Kunc i drugi, koji prodaju milione kopija svojih romana. Oni su klasifikovani u subkategorije, o kojima će biti reči kasnije.

Specifična karakteristika popularne beletristike je njen jedinstveni nivo važnosti. To znači da su to priče i, najčešće, ništa više od toga. Takve priče, obično, nemaju teme, simbolizam i alegorije razvijene u više nivoa, nemaju ni socijalne komentare, duboko razrađene likove, istančan zaplet, moralnu ili filozofsku poruku. Literarni roman mora da dostigne visok nivo istine i lepote.

Često se dešava da neki čitaoci, pa čak i pisci, ovu slojevitost pripisuju popularnim romanima. Na primer, Din Kunc, često govori da teme njegovih romana obrađuju duboku ljudsku istinu.

Logično je da sve što se napiše ima nekakvu temu. Kada kažete “zdravo”, kolegi ili prijatelju ili čak strancu, vaš pozdrav ima temu da pozdravi, da izrazi prijateljstvo, prihvatanje, ironiju, sarkazam, ljubav prema ljudima, erotičnu ljubav, ili šta god. Slično je i sa grafitima, koji često za temu imaju mladalački bunt, ljutnju, frustraciju, humor ili nasilnu ili seksualnu poruku. Čak i čestitke imaju teme, kao i televizijski scenariji ili reklame za lance hamburgerdžinica ili kompanija za osiguranje ili kozmetiku.

Kada govorimo o beletristici, “tema” se obično odnosi na značanje ili “poruku” izvan napisanog i površnog. Popularna beletristika najčešće nema ta dublja značenja, kao što je, na primer, osuda licemerja u romanu “Lovac u žitu” ili važnost pohoda u romanu “Mobi Dik” ili “Odiseja”. Pisac i scenarista Dešil Hemet je jednom prilikom rekao da poruka može da se “prokrijumčari” u roman ili film.

Kada je književnost u pitanju tema odnosno poruka je sigurno prisutna i često je od velike važnosti, iako može da varira od očigledne preko istančane do neuhvatljive. Nikome nije promaklo da se u romanu “Rat i mir” govori o ratu, miru, ljudskoj prirodi u neobično širokom spektru nesvakidašnje teksture i dubine. Slično se može uočiti i u delima mnogih aktivnih pisaca kao što su Barbara Kingsolver, Salman Rušdi, Sol Belou, Džoan Didion ili Džejn Smajli, ili pisaca koji su nedavno preminuli među kojima su Grem Grin, Iris Murdok i mnogi drugi. Neki od ovih pisaca mogu dobiti jednaku popularnost kao i takozvani popularni pisci. Sada možemo da osetimo konfuziju koja nastaje u ocenjivanju kvaliteta romana.

Dobar način da podelimo romane po kvalitetu je na književne i popularne. Istorijski gledano, većina romana bi upala u podgrupu popularnih. U tu grupu bi takođe upala i većina naučne fantastike, fantazije, ljubavnih, istorijskih, gotik, kaubojaca, detektivskih, trilera i svih drugih. Mali broj romana su književni i razumljivo je što se često dešava da autori popularnih romana preziru što se književni romani najčešće nazivaju najboljim romanima ikada.

To je caka. Skoro svi romanopisci koje mi smatramo velikim književnicima pišu književne romane, od Ričardsona do Sterna, Defoa, Dikensa, Trolopa, Ostinove, Houtorna, Melvila, Tvena, Lorenca, Džojsa, Vulfa, Forestera, Fora, Ficdžeralda, Drajzera, Džesmin Vest, Milera, Foknera ili O’Konora. Njihov rad se odlikuje velikom virtuoznošću, istančanom karakterizacijom likova, upečatljivim dijalozima, napetom dramatizacijom, dubinom osećanja, širinom, značajnim idejama, osećanjem bezvremenosti. Dikensonovi romani i danas žive. To se ne može reći i za romane: “Cakes and Ale”, “Liza of Lambeth” ili “The Moon and Sixpence” od Mogama, mada njegov drugi roman “Of Human Bondage” dostiže veličanstvenost.

Najpopularniji pisci brzo bivaju zaboravljeni i njihova popularnost umire sa njihovom generacijom. Samo veliki književnici ostaju zapamćeni i čitani zauvek, osim u retkim slučajevima kakav je na primer “Gone With The Wind” (“Prohujalo s’ vihorom”).

Postoji i sredina u kvalitetu romana i pisaca u koje spadaju pisci poput V. Somerseta Mogama, Rejmonda Čendlera, Dešil Hamet, Džon Makand, Džon O’Hara, Norman Meiler, Doroti Sejers, Meri MekKarti, Dž. D. Selindžer, Džejms Boldvin, Artur C. Klark, Rej Bredberi, Alis Voker, Toni Morison i Kingsli Amis. Neki od njihovih radova su odličnio napisani, ali taj kvalitet često varira od romana do romana.

Neki pisci su odlični samo zbog nekih aspekata nihovog pisanja, to su na primer Zora Nil Hjuston, Eldus Haksli, Džejms Džons ili Pol Tero. Haksli nije bio sjajan pisac, ali je uspeo da verno prikaže određene trenutke u istoriji i predvidi neke stvari. Džejm Džons je savršeno pisao o životu američkih vojnika. Hjuston je sa izraženom lepotom i gracioznošću opisivao život i događaje ljudi. Teru dobro opisuje okolinu i atmosferu, kao i egzotične ili neobične detalje. I pored svega ovoga, nije baš sasvim sigurno da se za ove pisce može reći da su veliki ili prvoklasni.

Ideja “čitljivosti” određenog dela je razmatrana još od 1920. i definisana je kao prijemčivost romana čitaocu. Neki je zovu i snaga okretanja stranica romana, odnosno želje čitaoca da nastavi sa čitanjem, čak i ako mu se spava. Ipak, čitljivost je više mera popularnosti. Kad bi Coca Cola ili časopis Playboy ili MacDonald čizburger ili londonski tabloidi ili italijanske pice, bili romani, sigurno bi bili daleko više čitani od najboljih vina, dobrih časopisa, tople kuhinje, dobrog novinarskog teksta ili severnoitalijanske kuhinje. Praktične i popularne emisije na TV-u su više “čitljive” ili bliske većini ljudi od Šosera, Dantea ili čak možda i Šekspira.

Ideja čitljivosti se često meša sa kvalitetom napisanog i često se pripisuje najpopularnijim knjigama, što za posledicu ima da se Stiven King, Džon Ladlam, Džejms Mikner ili Danijela Stil smatraju za najbolje pisce svih vremena. Ova greška se može ispraviti jer “Herman and His Hermits” ili Majkl Bolton ili Rod Stjuart jesu veoma prijemčivi (tj “čitljivi”), pa su samim tim bolji ili barem se mogu porediti sa Mocartom, Aretom Frenklin ili Marijom Kalas. Zar ne?

Postoji veza izmađu toga koliko uživamo u knjigama i koliko one utiču na nas, ali ove dve stvari nisu iste. Neki od romana u kojima najviše uživa većina ljudi imaju zanemarljiv uticaj i vrednost. To je jedan od mogućih ekstremnih slučajeva, a drugi je neki od najboljih književnih dela, kao što je “Bleak House”, nisu baš zabavni za čitanje većini ljudi. Kvalitet romana se može pokazati i potvrditi, to nije Platonski ideal ili nejasan koncept koji lebdi u vazduhu. Većina nas ima intuitivno poštovanje prema vrednosti u napisanom, pogotovu ako smo nekad probali ili pokušali da proučimo neko književno delo.

Da li je Tolstoj bolji od Džona Grišama? Da li je Martin Amis bolji od Čarlsa Dikensa? Kako bi mogli da uporedimo kvlitet pisanja Dejvida Lodža, Marka Tvena i Lori MekMarti? Postoje naglašena pitanja u kontekstu ukusa, na koja ne postoje jednostavni odgovri osim subjektivnih.

Moguće je, čak i veoma jednostavno pokazati da je Tomas Vulf (“Look Homeward Angel”, “Of time and the River”) književnik, čiji rad sadrži kvalitete, kao što su visoki nivo virtuoznosti i istančanu karakterizaciju i sve to mnogo više izraženo od popularnog pisca Toma Vulfa (“Bonfire of Vanities” – “Lomača taštine”). Tom Vulf je sada daleko popularniji i poznatiji od Tomasa Vulfa, čije romane su čitale generacije koje su propšle Drugi svetski rat i obrazovaniji ljudi današnjice.

Dakle, što se tiče ukusa, romani Toma Vulfa su više prihvaćeni među savremenim čitaocima popularne literature, ali to ne govori ništa o kvalitetu samog romana. Romani Tomasa Vulfa će opstati, za razliku od romana Toma Vulfa. Romani Tomasa Vulfa imaju snagu da daju mnogo opsežnije, mnogo izraženiji doživljaj istine i lepote od onih koje je pisao Tom Vulf.

Razmatraćemo i malo manje važne faktore. Danas, više nego ikada ranije u istoriji izdavštva, reklama i promocija romana utiču na mišljenje koje se, o njemu, formira u javnosti. Romani, koji se pretvaraju ili nastaju iz scenarija za popularne filmove, često postaju best-seleri i čitaju ih milioni ljudi. Kao što smo ranije pokazali, ovi surogat romani se ne mogu pohvaliti kvalitetom.

Pored svega ovoga, većina čitalaca sa kojima sam pričao misle da je i sam termin “književna fantazija” (“beletristika”) uvredljiv i snobovski. Isti ti ljudi nalaze da je uživanje u operi ili dobrom vinu takođe snobovski, baš kao i ljubav prema Kinksu, Lorel ili Hardiju. Oni pohavle prema ovim umetnicima i umetničkim delima tumače kao osudu sadanšnjih stvari u kojima oni uživaju. Nikada nemojte reći fanu grupe U2 da su Bitlsi ili Bič Bojsi bili bolje grupe. Nikada se ne ubeđujte sa obožavaocem Elmora Lenarda da je Edgar Alan Po bio kvalitetniji pisac.

Umetnost, kvalitet umetničkih dela, popularnost i ukus imaju različite standarde. Prva dva od ovih standarda teže da budu stabilna i stalna, sa cikličnim promenama. Druga dva su privremena, čak ponekad i sezonska.

Svi iskreni pokušaji dobrog pisanja i njihovi produkti su časni i treba im se diviti. Ova tvrdnja važi i za najvećeg genija i za najbednije piskaralo.

Čitajte i uživajte u čemu god želite. Ako hoćete prihvatite ili odbijte ove tradicionalne ideje. Samo vas molim da se ne osetite lično povređenim ako čujete kako neko kaže da je Virdžinije Vulf bila mnogo, mnogo bolji pisac od Tonija Morisona. Jednostavno je tako.

Ako vam ovaj tekst zvuči snobovski ili elitistički, to sam čuo i ranije. Šta onda vi mislite o svemu tome?

Prevod: Iva Čvorović/ArtAnima