Prevođenje je najbolji način čitanja nekog djela
Foto: Ajdin Kamber/Fotobaza.ba
Prevoditi je nemoguće, ali prevoditi se mora. Tim riječima je Isidora Sekulić objasnila i nemogućnost prevođenja i potrebu za njim. U regionu se prevodi i mnogo i planski, naročito u Srbiji, a u Republici Srpskoj prevodilačka djelatnost je u manjoj ili većoj mjeri u rukama nekolicine pojedinaca koji ne žele da odustanu.
Piše: Goran Dakić
Mihaela Šumić je za izdavačku kuću „Imprimatur“ prevela dva romana Fernande Melčor „Paradajs“ i „Sezona uragana“. Ona kaže da je počela prevoditi u osnovnoj školi i to tekstove pjesama koje je slušala kako bi prijateljicama objasnila zašto je njima toliko oduševljena.
„Bio je to većinom latinoamerički pop i alternativni rok osamdesetih, a tekstove su uglavnom pisali ljudi koji su se pored toga bavili i književnošću. No, dugo mi je trebalo da se usudim prevoditi književnost. Tek pred kraj srednje škole sam, istražujući brazilsku poeziju, naišla na nekoliko genijalnih pjesama Adele Prado koje sam odlučila prevesti“, priča Šumić za eTrafiku.
Prevođenje je, dodaje ona, izuzetno zahtjevno i kompleksno, jer prevodilac nije samo tu da prevede djelo riječ po riječ.
„On je tu i da ga interpretira, prenese i prilagodi jeziku i kulturi, ovisno o tome na koji jezik prevodi. Svaki prevod je, zapravo, zasebno književno djelo i potrebno je mnogo strpljenja i poznavanja same kulture i književnosti“, kaže naša sagovornica.
Prevođenje u Republici Srpskoj je, kao i svaki rad u kulturi, nedovoljno podržano i većinom opstaje zahvaljujući dobroj volji ljudi koji se njime bave. U poređenju sa svim drugim kulturnim djelatnostima, prevodilaštvo je, dodaje ona, možda i najmanje vidljivo baš zato što kao društvo nemamo svijest o tome koliko je to kompleksan posao i koliko vremena i znanja je za njega potrebno, nego ga doživljavamo kao usputni hobi za poliglote.
„S druge strane, s vremena na vrijeme se može primijetiti promovisanje određenih prevoda od strane državnih institucija, koji su dobili tu poziciju vidljivosti zahvaljujući interesnim dogovorima, tako da kao i sama književnost i umjetnost i prevodilaštvo svoju potporu dobije onog trenutka kad se izjednači sa političkim trendovima“, kazala je Šumićeva.
Prevodilaštvo u našem društvu se, tvrdi ona, nažalost ne doživljava kao stvarni posao, kao ni književnost ili bilo koja druga vrsta umjetnosti.
„Jedini prevodilački rad koji sam primijetila da se vrednuje u poslovnom smislu jeste posao sudskog tumača, dok se književno prevođenje svodi na puko entuzijastično popunjavanje slobodnog vremena pojedinaca. U susjednim zemljama, poput Hrvatske, postoje vrlo jaka udruženja prevodilaca koja su, zahvaljujući zajedničkom radu i dogovoru, oformila i cjenovnik koji svaki izdavač mora poštovati. Sličan primjer imamo i u Sarajevu. No u Republici Srpskoj to nažalost ne postoji“, istakla je naša sagovornica.
Boris Maksimović prevodi, kako bi rekao, i dan i noć. Ne samo književna djela, nego i mnogo toga „sa strane“. Ipak, najvažniji su književni prevodi, a na njegovoj polici nalaze se tri romana Đanrika Karofilja: „Mjera vremena“, „Penelopina disciplina“ i „Privremena savršenstva“, kao i knjiga Alda Palaceskog „Zakonik čovjeka od dima“ i Erija de Luke „Pokušaji obeshrabrenja“.
„U svijet književnog prevođenja, kao i u skoro sve ostalo u svom životu, ušao sam skoro pa slučajno. Nakon što čovjek diplomira pred njim se, ako već nema neki unaprijed obezbijeđen posao, ukaže ogromna praznina, kao da te neko iz aviona baci usred otvorenog mora. Meni je slamku spasa ponudio profesor Danilo Kapaso, tadašnji šef Odsjeka za italijanski jezik i književnost i srpski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Banjoj Luci“, rekao je Maksimović.
Boris Maksimović; Foto: Fedor Marjanović
Kapaso je Maksimoviću rekao da ima roman koji je, prema njegovom mišljenju, najljepši italijanski roman dvadesetog vijeka koji nije prevođen, čak ni u bivšoj Jugoslaviji, ali ni u jednoj od država koje su nastale nakon njenog raspada.
„To me je zainteresovalo, ne samo zbog toga što sam tražio bilo šta konkretno da radim u tom trenutku, već i zato što ja stvarno volim da prevodim i uživam u tome. Mislim da je prevođenje jedna od najplemenitijih stvari kojima se ljudi mogu baviti i nekako sam posebno ponosan što za sebe mogu reći da sam prevodilac“, priča Maksimović.
Nikada ga, kako kaže, nije pretjerano zanimala teorija prevođenja. Koristio je sve prilike da uči. Svojevrsni diplomski rad bilo je prevođenje romana koji mu je dao Kapaso.
„Prevodio sam ujutru, prevodio sam po danu, prevodio sam naveče, prevodio sam i u gluvo doba noći kad ne bih mogao da zaspim, pa sam onda prevodio da se uspavam, da ne zaboravim jezik, da iznesem taj projekat do kraja kako bih imao stavku više u biografiji. Prevodio sam zato što volim da prevodim, prevodio sam zato što nisam imao drugog izbora u tom trenutku, prevodio sam, na kraju krajeva, kao što je Forest Gamp trčao“, kaže Maksimović.
Italo Kalvino je, navodi Maksimović, jednom zapisao da je prevođenje najbolji način čitanja nekog djela i to je, smatra on jedna velika istina. U prevođenju čitalac obraća pažnju na svaku riječ i na svaku nijansu koju ta riječ može da označava.
„Čitati možeš i površno, dok ti oči mehanički prelaze preko teksta, a ti razmišljaš o nečemu što ti se dogodilo tog dana, ali prevoditi možeš samo ako si maksimalno fokusiran na to što radiš. U tom specifičnom periodu, kada sam pokušavao da shvatim šta želim, a šta mogu da uradim od svog života, svijet tog romana pružio mi je neku vrstu utočišta“, rekao je Maksimović.
Pjesnik Zoran Kostić bezmalo cijeli život prevodi. Objavio je dvanaest knjiga prevoda proze i poezije sa ruskog jezika (Puškina, Ljermontova, Bunjina, Tjutčeva, Čehova, Bulgakova, Jeršova, Hajrjuzova, Latinjina…) U pripremi je njegova „Antologija ruske poezije XI-XXI vijeka“.
„Prvostepeni zadatak prevodioca predstavlja adekvatno prenošenje forme, a potom i semantike originala. Kao potvrdu, navešću riječi velikog pjesnika i, istovremeno, jednog od najuspješnijih prevodilaca poezije na ruski jezik, Borisa Pasternaka: ‘Odnos između originala i prevoda treba da je uzajaman kao odnos između osnove i djela, stabla i kalema. Prevod mora proizaći od njegovog autora, koji je uticaj originala doživio znatno ranije nego što je počeo sa radom. Prevod, istovremeno, mora biti plod originala i njegove istorijske posljedice’“, kaže Kostić.
Odgovornost prevodioca poezije je, dodaje on, ogromna. Samo jedna netačno odabrana riječ ili pristanak na lako rješenje – i velika pjesma se pretvara u parodiju. Uzvišeni stihovi postaju dosadni, patetični ton prelazi u komični, uglavnom, pjesma se izrodi u sopstvenu suprotnost…
„Nažalost, nije mali broj primjera takvih prevodilačkih ‘pobačaja’ i u našoj prevodnoj književnost (kao i naše poezije u, recimo, ruskoj), čak i među ostvarenjima najuspješnijih prevodilaca, ali o tome nekom drugom prilikom. Fenomen poetske riječi čine poredak koji ne predstavlja nasilje nad slobodom, odnosno sloboda koja postoji u poretku“, rekao je Kostić.
