, francuski filozof François-Bernard Huyghe kaže: “Vremena su teška, a ideje labave.” Originalnost je mrtva, a u potrazi za prvotnim skladom čovjek je pomiješao lijevo i desno: svaka od ovih strana sve više nalikuje drugoj. U modi je kompromis između tih suprotnosti koji se odvija na razini načina, forme i trenda. Jedni oponašaju izborne programe drugih i svi se nastoje nametnuti svojom osobnom dopadljivošću, ali ne i idejama.){kind=link}
Povodom svog djela Mlaka ideologija (La soft-idéologie), francuski filozof François-Bernard Huyghe kaže: “Vremena su teška, a ideje labave.” Originalnost je mrtva, a u potrazi za prvotnim skladom čovjek je pomiješao lijevo i desno: svaka od ovih strana sve više nalikuje drugoj. U modi je kompromis između tih suprotnosti koji se odvija na razini načina, forme i trenda. Jedni oponašaju izborne programe drugih i svi se nastoje nametnuti svojom osobnom dopadljivošću, ali ne i idejama.
Što zapravo stoji iza svega ovoga? Znači li to da je konačno kucnuo čas onome što zovemo bratstvom i slogom među ljudima?
Stvarnost pokazuje da od toga za sada nema ništa.
Svjedoci smo bizantizma u ponašanju svjetske elite, što je samo odraz pritajenog hladnog rata između blokova, a koji je prouzročio više žrtava nego prošli svjetski ratovi.
Građansko društvo tako nijemo potpomaže produbljavanje vlastite nesigurnosti.
Sustavno ponavljanje slika kriminala, rata i drugih oblika nasilja u medijima (novinama, televiziji) stvara intelektualnu naviku koja povećava našu neosjetljivost prema njima, prihvaćajući takve situacije od ranog djetinjstva kao prirodne. Ne reagirajući, polako nesvjesno prihvaćamo da tako mora biti.
Sve psihološke teorije potvrđuju činjenicu da čovjek koji živi u zapadnom potrošačkom društvu postaje sve manje sposoban odgovoriti na situacije napetosti i ekstremnog nasilja. On je najkrhkije biće na planetu. Živeći svojim intelektom, čovjek stalno živi na distanci, posredno, preko televizije i filmova. Njegova sposobnost preživljavanja u uvjetima psihološkog neprijateljstva je minimalna.
Strah koji paralizira Zapad
Novine, radio i televizija objavljuju svaki dan sve dramatičnije događaje, a njihova važnost i smisao su banalizirani. Ponavljanje informacija izoliranih iz konteksta čini ih intelektualno apstraktnima. Sve to lišava osjetljivosti najveći dio javnosti do te mjere da svaki dan traži sve veće senzacije. Svjetske su novosti za zapadnog potrošača postale spektakl. One više nisu teme refleksije ni svjesnog odabira. Nitko više ne pridaje važnost proživljavanju, dubokom doživljavanju svjetskih zbivanja kao što nije ni u stanju odgovoriti na ono što mu se svakodnevno događa. Upravo u tome i leži korijen straha od suočenja sa stvarnošću kakva nam se prikazuje. To je veliki strah od neiskrivljene stvarnosti.
Živimo s labavim idejama, izvan stvarnosti, bojimo se patnje i mirimo se s tim u očekivanju boljih vremena.
Napuštanje građanskog djelovanja je očigledno, jučerašnje ideje više ne pokreću i mnogi vjeruju da je pokušano sve za poboljšanje društva i humanosti i da se više ništa ne može učiniti.
Posljednja ispitivanja pokazuju da u visokoindustrijaliziranim društvima građani gube povjerenje u institucije. Potencijalni se glasači izgleda brinu samo o svojim trenutnim potrebama.
Novi konsenzus sastoji se u traženju zajedničkog nazivnika: “Ne diraj me, ne diram te, budimo jedan prema drugome ljubazni i održavajmo odnos koji nas neće ni na što obvezivati.” Neće li ipak svaki takav odnos, rođen u spletu površnih i umjetnih veza, pretvoriti našu najbližu okolinu u trajnu nepoznanicu? Što, ustvari, skrivaju ovi lažno dobri običaji koji nas pune samo nelagodom, strepnjom i izvjesnom agresijom?
Težnja za stvaranjem jedne umjetne stvarnosti onemogućuje svakodnevnim iskustvima čovjeka integraciju neminovnih proturječja života, što se na psihičkoj razini prevodi kao prisutnost snažnog osjećaja panike.
Zanimljivo je da je riječ panikaizbrisana iz rječnika psihologije. Pred tim problemom podiže se zid šutnje. Cijela je naša kultura manipulirana i uvjetovana strahom od atomske bombe, od AIDS-a, od nezaposlenosti… Oduzima nam sposobnost da pojmimo stvari drugačije nego što nam se nameću. Čovjek ili društvo, oslabljeni osjećajem straha, prisiljeni su kapitulirati, gube dostojanstvo pristajući na kompromis s vlastitim agresorima.
Naša sloboda akcije ograničena je našim psihičkim granicama, vlastitim strahovima koji su rezultat znalačke manipulacije civilizacije materijalizma koja se nalazi u agoniji pred idejom o vlastitoj smrti. Tabu panike tako se tajno ugradio u našu vlastitu svijest putem nesvjesne kolektivne manipulacije.
Nije mi namjera u ovom kratkom članku izložiti još jednu apokaliptičnu sliku, već naprotiv, objasniti zašto se sve više učvršćuje taj mentalitet ravnodušnosti i inercije. Mentalitet koji jača egoizam i sumornu neodgovornost ljudi prenosi se na mlade koji žive bez ideala, zadovoljavajući se jednostavnim preživljavanjem.
Radi se o ozbiljnom problemu koji se tiče sposobnosti evolucije ljudske vrste. Za razliku od životinje, čovjek je humaniziran zahvaljujući sposobnosti razvijanja takvih obrazaca ponašanja koji mu dopuštaju nadvladavanje i kontrolu svojih slabosti i strahova. To je spoznaja vlastite ranjivosti, spoznaja o potrebi da se prkosi vlastitim tjeskobama, o svijesti koja je čovjeka učinila onakvim kakvim ga znamo: bićem koje otkriva i stvara.
Ukratko, tajna humanizacije sastoji se u pripitomljavanju i upravljanju našim strahovima koje trebamo prepoznati i prihvatiti.
Panika – strah koji ubija
Strah je jedna od funkcija neophodna za organizaciju života. To je mehanizam upozorenja, reakcija koja nas suočava s opasnošću i koja aktivira preventivno ponašanje.
Kod nižih životinja reakcija straha odvija se u nizu sekvenci ponašanja koje možemo prepoznati kao reflekse neophodne za preživljavanje i koji su dio sklopa reakcija neophodnih za održavanje vrste. To su takozvane alarmne reakcije koje evoluiraju u reakcije karakteristične za čovjeka.
Percepcija opasnosti kod čovjeka uzrokuje izlučivanje hormona, na primjer adrenalina koji pokreće aktivnost simpatikusa i parasimpatikusa, dva velika regulatorna sustava u sklopu autonomnog živčanog sustava odgovornog za sve vegetativne funkcije tijela. Njegovim djelovanjem, nekoliko trenutaka nakon što je uočena opasnost, povećava se napetost i mobilizira energija za obranu. Tako se može objasniti spremnost i brzina kojom reagira neki mirni šetač kada opazi auto koji juri. Strah aktivira obranu i omogućuje da se razvije energija koja se u svakodnevnim aktivnostima ne manifestira, ali je stalno prisutna.
Konkretna funkcija straha, kada je riječ o bićima superiornije organizacije, izgleda da nadilazi funkciju puke serije uvjetovanih refleksa. Moglo bi se reći da ona aktualizira mogućnost neposrednog izbora, odnosno trenutnog pokretanja aktivnosti čitavog raspoloživog instrumentarija i ljudskih potencijala da bi se ostvario neophodan izbor uloga i načina djelovanja. Odabir ponašanja ovisit će o razvijenosti individue ili vrste.
Svaka nova reakcija na strah obogatit će egzistencijalno sjećanje pojedinca za još jedno snažno iskustvo. Zbog toga i ne čudi činjenica da ljudi kad se sretnu i prepričavaju događaje koji su se najsnažnije utisnuli u njihova sjećanja, ne spominju trenutke zadovoljstva i sreće, već naprotiv, trenutke kad su bili primorani da se iznenada suoče s nekom opasnošću te da izmijene ustaljeni ritam i redoslijed aktivnosti i obrasce svog ponašanja. Strah provocira sposobnost prilagođavanja novim okolnostima i otvara puteve u traganju za novim nutarnjim izvorima. Zahvaljujući takvom istraživanju, pojedinac je u stanju probuditi svoje uspavane potencijale i pokretače.
Znalački primijenjen osjećaj za opasnost dopušta da se u unutarnjim sučeljavanjima razvije osjećaj trijumfa, pobjede nad samim sobom, nutarnje dostignuće na osnovi kojeg ćemo moći pozitivno kanalizirati izazove života.
Stručnjaci znaju da je najbolji način prevladavanja straha ne dopustiti da se on pretvori u tjeskobu koja paralizira mehanizme reakcije. Izbjegavajući intelektualiziranje, treba upotrijebiti sva raspoloživa sredstva koja potiču na aktivnost. Profesor Henri Laborit objašnjava da je akcija, odnosno psihički stav ili mentalna orijentacija na davanje dinamičkih odgovora, jedino autentično sredstvo u borbi protiv inhibitornih efekata straha.
Tijekom posljednjeg svjetskog rata prof. Laborit imao je zadatak dešifrirati neprijateljske kodove i u tijeku jednog neprijateljskog napada, nalazio se zatvoren u bunkeru: “Dok su štuke zavijale”, objašnjava on, “bilo nam je jako teško usredotočiti pažnju na ono što smo radili. Toliko smo snažno željeli pobjeći s tog mjesta da smo se premještali oko stola svakih četvrt sata. Stanje napetosti bilo je neizdrživo. No, čim smo se mogli aktivirati, makar i nekorisno, kao na primjer gađati štuke nekom starom puškom, naš strah bi iščezao.”
Živčani sustav ne smije nas ometati u djelovanju
Mehanizmi straha stavljaju sva naša osjetila u stanje pripravnosti. Međutim, ako ta budnost nije popraćena adekvatnom akcijom koja omogućuje psihičko suočenje s prijetnjom, umjesto da aktivira, ona će inhibirati rad naših osjetila. Dakle, makar i ne osobito djelotvorne reakcije, neophodne su da bi se izbjegla blokada mehanizama pripravnosti i obrane. Nužno je da se u trenutku suočenja sa strahom okupiramo bilo čime kako naš intelekt ne bi bio obuzet strepnjom.
Strah je istovremeno i signal za uzbunu i transformator energije koji može aktivirati ili inhibirati reakciju. S jedne strane strah budi pozornost usmjerenu prema obrani i budi svijest o našoj ranjivosti, a s druge strane provocira prekid aktivnosti koja je u tijeku. Ako izostane nova strukturirana aktivnost u stanju napetosti, ta će deaktivacija isprovocirati depresivno ponašanje koje karakterizira nemogućnost suočenja sa stvarnosti.
Mehanizmi izazvani osjećajem straha imaju pozitivnu funkciju ako su dobro kanalizirani.
Strah nas prisiljava da budemo oprezni i da poduzimamo mjere opreza. Ispitivanja provedena na životinjama koje su bile lišene svih refleksa vezanih uz strah, pokazala su da životinje gube kriterije u uzimanju hrane: gutale bi sve što im se ponudi, čak i mljeveno staklo.
Naučiti živjeti s mehanizmom straha
Prema tome, nije cilj odsustvo straha i postati nesvjestan opasnosti, nego suprotno: integrirati strah da bi ga se moglo nadvladati.
Naučiti živjeti s mehanizmima straha znači prihvatiti neizvjesnost života, izgraditi svijest o tome da ništa nije definitivno i da je svaki osjećaj nesigurnosti, koliko god bio težak, neophodan za preživljavanje vrste.
Povijest nas uči da su dekadencija i smrt civilizacija nastupale onda kada su ljudi, uvjereni u vlastitu superiornost, mislili da su tako zaštićeni od svojih neprijatelja da su, precjenjujući snagu vlastitih sredstava, udaljili svoje potencijale od istinske stvarnosti.
Konformizam i prezaštićenost duboko iznutra obeshrabruju čovjeka. Prirodni mehanizmi straha tada otupljuju osjetila i oslabljuju čovjeka do te mjere da izazivaju stanje “straha od straha”, odnosno bojazan od suočenja s kontradiktornim situacijama, patnjom, prihvaćanjem odgovornosti, sa životom koji neminovno nosi rizik. To nije ništa drugo nego strah od prihvaćanja života takvog kakav jest, a on je jedna divna avantura.
Strah od straha je realan strah koji uništava i paralizira sposobnost rasuđivanja. Američka istraživačica Martha Wolfenstein definira paniku kao strah od straha. Ističe da se taj osjećaj povećava kada umjetna, omamljujuća aktivnost prekriva pravo stanje stvari. Do paničnog ponašanja dolazi kada se ne vidi ili se ne može gledati istini u oči, kada se negira patnja, bol, napor, odnosno kada nesvjesnom željom udaljujemo od sebe bolne prizore stvarnih i konkretnih događaja.
Šest je kriterija paničnog straha koje je pokušala odrediti Martha Wolfenstein:
– intenzivan unutrašnji strah
– nedjelotvorno ili autodestruktivno ponašanje
– povećana uznemirenost
– nagli bijeg iz situacije
– nedostatak svakog altruizma (“ja prije svih”)
– agresivnost prema bližnjima.
Martha Wolfenstein u svom djelu Nesreća kao psihološki esej smatra da upravo negacija stvarnosti i nemogućnost suočenja s problemima onakvima kakvi oni jesu, bez onih stalno prisutnih mehanizama projekcije i priviđenja, predstavljaju prave uzroke panike, a isto tako i njezine posljedice. Osjećaj panike pojavljuje se kada prijeti smrtna opasnost, stvarna ili zamišljena, a koja je sposobna uništiti našu mentalnu obranu.
Panika je osjećaj koji iznenada napada naše slabo kontrolirane osjećaje, vrlo je snažan i sposoban umanjiti našu intelektualnu aktivnost. Svedene na minimum, sve naše analitičke funkcije (racionalnost) reducirane su na niz linearnih sekvenci ponašanja, naš zdrav razum je izgubljen, a dominira osjećaj nemoći.
Stanje panike ne možemo nadvladati razumom. Emocionalni lomovi i slabost, karakteristični za strah, proizlaze iz same percepcije situacije: radi se o stvarnom ili imaginativnom vjerovanju da je situacija beskonačna, odnosno nepromjenjiva i neizbježna. Mogućnost pozitivnog mentalnog stava koji neće biti vezan za okolnosti, za faktore situacije te mogućnost da se zadrži optimizam i nutarnji mir – izgleda da su neophodni za razvijanje adekvatnog pristupa u suočenjima s opasnostima.
Negativno psihičko ponašanje proizišlo iz zavisti, ljutnje i lijenosti učvršćuje prisutnost zona slabosti u kojima se panika može udomiti. Kao što ćemo kasnije govoriti, mentalne dispozicije, kreativnost, imaginacija i bogatstvo nutarnjeg proživljavanja predstavljaju korisne faktore u kreiranju djelotvorne mentalne obrane. Upravo je imaginacija motor koji mobilizira naše nutarnje snage.
Autor: Fernand Schwarz
S francuskog preveo: Mario Milas