Nemali broj djece u Bosni i Hercegovini prekine osnovno školovanje, a najčešće se radi o djeci romskog porijekla. Razlozi su razni, a najviše siromaštvo i diskriminacija s kojima se suočavaju djeca ove manjinske grupe koja su od rođenja na margini. Zbog sveopšteg stanja u BiH i inertnosti populacije većina ljudi se miri sa ukorijenjenim predrasudama i ne mijenja puno život oko sebe. No, to se ne može reći za Dragicu Biuković, prosvjetnu radnicu u penziji, koja svakodnevno radi sa romskom djecom nakon škole. Cilj Dragice i njenih kolegica je da svako romsko dijete uključi u osnovno obrazovanje, da ga završi, te da poslije nastavi dalje školovanje.
piše: Jelena Jevđenić
Dvadesetak minuta laganim hodom od centra Bihaća nalazi se prigradsko naselje romantičnog imena Ružica. Tokom rata Ružica je bila granica dvaju neprijateljskih teritorija, stoga je nakon rata bila jedna od najrazrušenijh mjesnih zajednica na prostoru Bihaća. Danas je ova mjesna zajednica dom velikom broju romske populacije.
U samom centru naselja nalaze se prostorije MZ „Ružica“ koje su uglavom prazne. Jedna prostorija na spratu s plavim vratima je svaki dan ispunjena grajom djece. Humanitarno udruženje „Alfa“ iz Bihaća koristi ovu prostoriju i već nekoliko godina u njoj djeluju na poboljšanju položaja romske djece u redovnom školovanju.
„Naša organizacija je osnovana 2001. godine s ciljem da pomognemo djeci, mladima i ženama bez obzira na naciju, vjersko opredjeljenje, njihovo materijalno stanje ili političko opredjeljenje“, govori nam Dragica Biuković, predsjednica Udruženja „Alfa“, te dodaje da zadnjih dvanaest godina najviše rade s romskom zajednicom u Bihaću.
Prostor u kojem se održavaju radionice se nalazi u centru naselja, tako da je zgodno i lako doći ovamo, i ženama i djeci. Dragica ističe da bi drugačije bilo teže za djecu da nakon nastave i vikendom posjećuju radionice.
Kada su počele s radionicama u školu je išlo osamnaestoro romske djece, danas, govori nam Dragica, četrdesetdvoje djece pohađa redovno osnovno školovanje. „Ove godine imamo sedam prvačića, svake godine nastojimo da se sva djeca upišu u prvi razred i nastave školu.“
Kroz druženje, edukativne radionice i kreativne programe, članice Udruženja „Alfa“ svakodnevnim radom trude se da romskoj djeci olakšaju redovno školovanje.
„Na edukativnim radionicama nastojimo da djeci pokažemo što više onoga što uče u školi, da im pomognemo oko domaće zadaće, da se ne razlikuju puno od druge djece u školi. Roditelji, ne da neće, već ne mogu pomoći. U romskoj porodici brigu o djeci vodi majka, a 50% majki je nepismeno, dok se očevi, iako bi mogli, bave drugim poslovima, koji se tiču same egzistencije cijele porodice, tako da nemaju vremena“, ističe Dragica i naglašava da život romske populacije nije nimalo lak.
„Imamo mi i porodica u kojima ima i po dvanaestero djece i od tih dvanaestero djece, četvero ide u školu, ne mogu majka i otac sve stići, a i nemaju vremena, jer ovi ljudi, većina njih, zarađuju prodajom na pijaci, sakupljanjem sekundarnih sirovina, idu u nabavku drva. Imamo samo dvoje Roma koji su zaposleni u komunalnom preduzeću.“
Na pitanje kako je romska zajednica prihvatila ovu vrstu angažmana, Dragica kroz osmijeh kazuje da nikada nije bilo problema. „Vidjeli ste sami, tu smo mi kao domaći. Znamo sve o svakoj porodici, a i oni nas dobro znaju. Nastojimo im pomoći što više možemo. Kako kojem djetetu nešto treba, mi smo tu da to obezbijedimo, posebno kada je u pitanju škola, školski pribor. Ovdje im organizujemo i proslave i rođendane, jer mi nismo tu samo da ih učimo, mi ih nastojimo educirati i pomoći njihovim roditeljima u odgoju.“
Dragica Biuković
Kada su u pitanju kreativne radionice, za taj dio je zadužena Mirsada Alagić Šabulić koja s ponosom ističe da je ona na ovim radionicama podučavala Selmu Selman, bh umjetnicu romskog porijekla koja je završila Likovnu akademiju u Banjaluci i sada je profesorica u Njujorku.
„Selma je bila jako prodorna, željela je da nešto postigne u životu. Ona je sada uzor mnogim djevojkama, pa čak i mladićima. Još tada, dok je dolazila na naše radionice, prepoznala sam njenu snagu, ona ima talenat ali nije samo talenat bitan, bitna je i želja i volja, a ona to ima. Imala je veliku snagu koju ima i sada.“
Mirsada ističe kako su kreativne radionice veoma važne za razvijanje ličnosti i samopouzdanja, što je potrebno svakom djetetu. Kroz kreativni rad, a naročito slikanje, ispoljava se i psihološki profil dijeteta.
„Ja sam zadovoljna što s njima radim, jer oni su jako sretni kada slikaju, znate da se i kod psihijatra rade razne likovne radionice, čovjek se ispoljava kroz to, da li je sretan, nesretan, kroz te crteže možete vidjeti šta ga muči. Tako upoznajemo djecu i njihov psihološki profil i onda znamo kako ćemo im pristupiti.“ Mirsada nam pokazuje posljednje izdanje časopisa „Teharov“ koji uređuju romska djeca, pišu poeziju, prozu, doživljaje, romske svadbe i usput još i ilustruju.
Pored časopisa, na kreativnim radionicama su radili i različite tehnike slikanja: oslikavanje stakla, rad na slikarskom platnu, oslikavanje marama, dizajn, nakit…
„Sve ono što čovjeka može da oplemeni, a i što bi se moglo nekada nešto napraviti pa od toga i zaraditi, mi smo radili. Šivali smo, radili razne kreativne predmete. Pa, i tradicionalne neke. Pokušavamo im pomoći da idu suvremenim putem, a opet da ne zaborave svoju tradiciju, jezik, običaje, nošnju, predmete koje koriste, znači da se ne utope skroz, jer svaki narod ima svoju tradiciju, kulturu i to treba poštivati.“
Pored Selme Selman i njenog uspjeha, Dragica i Mirsada su nam ispričale još mnogo pozitivnih priča koje su nastale nakon pohađanja radionica.
„Puno pozitivnih primjera ima. Jedan je Selma Selman, mi smo joj pomogli od šestog razreda osnovne škole, tako da danas ona pomaže ovim djevojčicama. Selma je ovim djevojčicama uzor. Imamo sad Sandru koja je četvrti razred srednje škole, odličan učenik, i ona će upisati fakultet. Njoj je Selma bila uzor, a ona je sada uzor jednoj djevojčici koja je prvi razred srednje umjetničke škole, i ona isto želi biti kao tetka. To je taj kotač koji pokreće tu djecu“, govori Dragica.
Rosana Džemaili, djevojka od devetnaest godina, koja je završila Srednju mješovitu školu u Bihaću, danas je zaposlena kuharica u jednom bihaćkom restoranu.
„Bila sam polaznica na ovim radionicama i mnogo su mi pomogle prilikom školovanja. Ja kao Romkinja imala sam želju već od petnaeste godine da budem kuhar i sad sam ispunila svoju želju. Radionice su mi mnogo pomogle, nisam odustajala, išla sam za svojim ciljevima i željela sam da imam posao i radno iskustvo“, kaže Rosana.
Njen otac je u početku bio protiv njenog školovanja, međutim, sada joj je velika podrška. Kako nam govori, ona je sada motivacija drugim djevojčicama, a njena motivacija su bile riječi ohrabrenja koje je dobijala na radionicama.
„U ovoj mjesnoj zajednici gdje smo se svi okupljali, profesorica Dragica i druge profesorice su nas stalno hrabrile da idemo u školu, da ne odustajemo od svojih ciljeva, želja i, hvala bogu, ostvarili smo se. Ja sam sada uzor svojim sestrama koje su u osnovnoj školi i drugim rodicama. Pričam im, idite u školu, ne odustajte, iako ima slabijih ocjena, biće svega, samo ne odustajte. Meni je najdraže kada mi kažu, ja želim biti kuhar kao ti“, govori nam Rosana i nastavlja kako je prelijep osjećaj biti motivacija drugima.
A šta je Dragici bila motivacija da pomaže romskoj djeci?
„Ja sam prosvjetni radnik, u svom poslu sam radila puno sa romskom djecom i želim nastaviti. Radila sam sa očevima ove djece, a sad učim njihovu djecu. Da pokušam raditi sa romskom zajednicom, nije me vezao nikakav interes već želja. Upoznala sam puno romske djece koja su me uvijek oduševljavala. To me ponukalo i to je moja motivacija.
Radeći prije, u vrijeme socijalizma, ta djeca su išla u specijalne škole da bi što prije i lakše završili tu osmogodišnju školu, a vjerujte mi imali su puno talenata, ali nisu mogli doći do izražaja, jer su ih svi slali poslije završene osnovne škole na zanat. A bilo je mnogo krasne, pametne, talentovane djece koja su mogla ići u srednju školu. Sada sam sretna kada dođe majka pa kaže ‘moje dijete dobilo peticu’. Evo, danas sam sretna jer smo juče uplatili stipednije za školovanje dvanaest djevojčica.“
Donacije su dobile preko Selme Selman i BHeart fondacije iz Amerike. Dvanaest stipendija je osigurano za djevojčice, jer i danas ih roditelji često ispisuju iz škole da bi ih vjenčali.
Dva puta godišnje na radionice dolaze i volonteri iz Italije, kako nam kaže Dragica, pored toga što olakšaju mnogo njima u podučavanju djece, i djeci puno znači njihova posjeta.
„Dolaze nam volonteri, obično su to mladi ljudi. Budu do petnaest dana sa nama, većinom rade kreativne radionice, ali mogu reći da djeca nauče i jezik, pokoju italijansku riječ, nauče i engleski jezik, jer preko njega komuniciraju i djeca jedva čekaju kada će oni doći.
Članice Udruženja „Alfa“ u romskom naselju su radile i sa ženama Romkinjama.
„Sa ženama iz romske zajednice smo počeli raditi od opismenjavanja. Nekoliko žena smo opismenili, one koje su imale želju i volju čitati i pisati. Potom smo imali projekte, koja su njihova prava. Da imaju pravo na nenasilje, na život, na zdravstveno osiguranje, da kažu ono što misle u svojoj porodici, da imaju pravo da se bore za sebe.
Malo teži projekat koji smo uradile je bio borba protiv nasilja i dvije žene su poslije toga bile u sigurnoj kući. Mi smo im pokazale da nisu same, da se mogu obratiti nama. Danas su ti muževi bolji nego prije, sada znaju da može neko da ih zaštiti, da ih ne smiju tući ni maltretirati i da ima neko ko će im pomoći“, kaže Dragica.
Autor: Impuls