fbpx

Žene i izbori u BiH - Šta nam je to naša borba dala

Žene i izbori u BiH - Šta nam je to naša borba dala

Foto: Wikipedia, Parlament BiH, NSRS, Impuls

„Milorad Dodik za mene ne da je Tito, on je za mene bog“, izjavila je Sanja Vulić, poslanica u Parlamentu BiH. Dogodilo se to 2020. godine, 7 i po decenija nakon što su se partizanke izborile za pravo glasa za žene u Jugoslaviji i 12 godina nakon što su se feministkinje u BiH izborile za takozvane „ženske kvote“, čime je omogućen masovniji izbor žena u organe vlasti.

Piše: Milkica Milojević

Ni ova, po mnogima skandalozna izjava, a ni kasnija blamaža s krađom glasova u Doboju, Vulićevoj nisu uzdrmali političku karijeru. Naprotiv.

Naravno, bilo bi krajnje nepošteno i mizogino doprinos žena političarki svesti na ovaj, na kraju krajeva, ekstreman slučaj.

Jer i među muškarcima političarima ima besprizornih obožavalaca lika i djela partijskog vođe, ne samo u SNSD-u nego i u drugim vodećim strankama.

Ima među muškarcima političarima mnogo više nego u „ženskom korpusu“ i tender majstora, muljatora, ublehaša, raspirivača mržnje... I upravo takvi najbrže napreduju u piramidi moći.

Prebrojavanje „muških“ i „ženskih“ promašaja ili dostignuća u politici ne bi dalo smislen odgovor na suštinsko pitanje: u kojoj mjeri je značajnijim učešćem žena u izabranim organima vlasti postignuta istinska rodna ravnopravnost i novi kvalitet u političkom životu BiH?

Da li su uzdrmani patrijarhalni stereotipi? U kojoj mjeri žene zaista odlučuju i koliko su njihove odluke bitno drugačije od onih koje donose, još uvijek dominantni, muškarci?

I da li uspjeh žena na izborima zavisi, presudno, od partijske podobnosti i od volje stranačkih lidera, koji su svi redom muškarci?

Pogled unazad: Šta kaže statistika?

Prije 20 godina održani su lokalni izbori u BiH, na kojima su izabrane 3 žene, načelnice opština i 137 muškaraca, načelnika i gradonačelnika, a samo 17 odsto žena je izabrano u lokalne skupštine.

Ne bi žena bilo ni toliko da u Izborni zakon BiH nije uvrštena odredba o obaveznom kandidovanju najmanje 40 odsto pripadnika „manje zastupljenog pola“. Manje zastupljeni pol je, dakako, „drugi pol“ onaj ženski.

Da obavezno kandidovanje žena tih godina nije bilo ozbiljno shvaćeno, čak ni među kandidatkinjama, svjedoči iskustvo aktivistkinja Fondacije „Lara“ Bijeljina, koje su uoči lokalnih izbora organizovale sastanak sa ženama kandidatkinjama iz različitih partija u jednoj maloj opštini u RS.

Kada su aktivistkinje pitale kandidatkinje kako su osmislile svoju izbornu kampanju, one su prostodušno odgovorile: „Nikako: Nas su na listu stavili samo onako, da bi ispoštovali zakon.“ Dugo je trajalo ubjeđivanje da je „onako kandidatura“ njihova prilika da se domognu mandata, jer je u toj opštini bilo dovoljno 200 glasova za ulazak u lokalnu skupštinu.

U međuvremenu, mnoge su žene shvatile kakav alat imaju u rukama, pogotovo nakon što je propisano da na svakoj listi najmanje 20 odsto osvojenih mandata mora pripasti „manje zastupljenom polu“. Mnoge su se izvještile u vođenju lične kampanje, da bi mimo onog što im nude stranke „pogurale“ same sebe.

Ipak, procenti su svih ovih godina uglavnom isti: od izbora do izbora sve je „u pet deka“: postotak izabranih žena je od oko 17, do maksimalnih 26 odsto.

Ipak, žene su u posljednje dvije decenije stigle i do najznačajnijih funkcija.

Podsjećamo, te 2004. u Republici Srpskoj u vladi Dragana Mikerevića, nije bilo nijedne žene ministarke. I niko to nije ni primijetio. Danas u Vladi RS imamo 4 ministarke.

Danas je Željka Cvijanović članica Predsjedništva BiH i prva je žena, u istoriji BiH, na toj poziciji. Borjana Krišto je predsjedavajuća Savjeta ministara BiH, takođe prva u istoriji.

Reklo bi se da je ženama baš „krenulo“. Ali negdje u zraku visi ključno pitanje: da li žene zaista odlučuju ili samo provode politiku svojih partijskih šefova?

I postoji li „ženska agenda“ u politici? Ili su borci i borkinje za ravnopravnost žena u politici „džaba krečili“?

Od Istočnog Drvara do Albanije

Zlatiborka Popov Momčinović, profesorica političkih nauka na Univerzitetu Istočno Sarajevo, smatra da je BiH što se tiče zastupljenosti u organima vlasti još uvijek daleko od istinske rodne ravnopravnosti.

-Prema Izbornom zakonu, obavezno je kandidovanje 40 odsto žena, ali je procenat izabranih žena znatno manji. Stranke ne ulažu dovoljno u promociju žena tokom kampanje. Žene su uvijek u drugom planu na predizbornim plakatima i skupovima - kaže Zlatiborka Popov Momčinović.

U prvom planu su, dodaje, lideri stranaka koji koriste neformalne načine uticaja i kontrole moći, kako bi oni o svemu odlučivali. Iz svega toga proizilazi i slaba medijska vidljivost žena kandidatkinja.

Zanimljivo je, ističe Zlatiborka Popov Momčinović, da je situacija u pogledu učešća žena u politici znatno lošija na lokalnom nego na višim nivoima vlasti. Po učešću žena u lokalnim organima vlasti BiH je na samom začelju među zemljama zapadnog Balkana. Iznosi primjer Albanije, gdje su žene, zahvaljujući izmjenama zakona i proaktivnim mjerama, zauzele 50 odsto vlasti na lokalu.

-Načelnice opština su u BiH prava rijetkost i ženama uvijek zapadne da vode najmanje i najnerazvijenije opštine, poput Jezera ili Istočnog Drvara, dok u velikim gradovima s bogatim budžetima suvereno vladaju muškarci. Izuzetak je gradonačelnica Sarajeva, ali treba imati na umu da ona nije birana direktno na izborima - kaže Zlatiborka Popov Momčinović.

zlatiborka popov foto pcskolarac info

Zlatiborka Popov Momčinović, foto: pcskolarac.info

Žene bi, dodaje, upravo na lokalu morale biti proaktivnije: istraživanja pokazuju da je lokalni nivo za žene prijemčiviji, jer politički anažman u opštini ili gradu one mogu lakše uskladiti s drugim svojim obavezama.

„Ženske“ i „muške“ političke teme

Merima Ejubović, naučna saradnica u Fondaciji „Fridrih Ebert“ u BiH, podsjeća da je stvaranje istinski jednakih mogućnosti za žene i muškarce pitanje pravde i srž moderne demokratije.

-U BiH su rodni stereotipi biračkog tijela, slaba vidljivost žena u javnosti, kao i nedovoljna podrška političkih partija ključni uzroci za još uvijek neravnopravan položaj žena u politici, kaže Ejubovićeva.

Ona smatra da je ključ rješenja upravo u rukovodstvima partija, koja moraju pravednije rasporediti resurse i stvoriti okruženje u kojem će žene vidjeti perspektivu, te suštinski raditi na primjeni načela iz svojih partijskih dokumenata.

-Politika je do sada percipirana kao „prljava igra“ u kojoj ženama nije mjesto. Ta se slika mora promijeniti, a ta promjena počinje u partijama. Mediji su takođe važni saveznici za rad na otklanjanju strukturalnih i kulturoloških barijera za veće učešće žena u političkom životu - kaže Merima Ejubović.

Ona smatra da bi više žena u politici dovelo do toga da se počnu propitivati tradicionalne uloge muškaraca i žena, koje su danas neodržive. Pitanja koja veliki broj političara smatra privatnim bi tako postala politička pitanja, a to su, smatra Ejubovićeva, pitanje neplaćenog rada u domaćinstvu, brige o djeci i starijim članovima porodice.

Merima Ejubovic Fondacija Fridrih Ebert 2

Merima Ejubović, Fondacija Fridrih Ebert

Ali podjela političke agende na „mušku“ i žensku“ je, upozorava ona, takođe zamka.

-Ne treba očekivati da se žene bave samo određenim pitanjima. Važno je da žene budu ravnopravno zastupljene na mjestima odlučivanja, ali i da se bave svim temama, jednako kao i muškarci. Podjele na „muške“ i „ženske“ teme su opasne i pogrešne. Pitanje ravnopravnosti je pitanje razvoja cijelog društva - zaključuje Merima Ejubović.

„Kad sam rodila dijete, sve mi je bilo jasno“

Međutim, činjenica je da su žene političarke u BiH često inertne, čak i kada su u pitanju takozvane „ženske teme“.

Pokazalo se to nedavno u Republici Srpskoj, kada je pod uticajem patrijarhalnih „antirodnih“ udruženja, bez ikakavog objašnjenja, propušten rok za usvajanje novog Zakona o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja nad ženama. Taj bi zakon, da je usvojen, znatno bolje zaštitio žene žrtve nasilja i prvi put u zakonodavstvo RS uveo pojam femicida.

Ovaj zakon je „šaptom pao“, uz gromoglasno ćutanje političarki: od ministrice za porodicu Selme Čabrić, do poslanica u Narodnoj skupštini RS, koje su krajem prošle godine sve redom digle ruku za usvajanje nacrta ovog zakona.

Među rijetkim političarkama koje su javno digle glas protiv ovakvog nasrtaja na prava žena, bile su poslanice opozicije Tanja Vukomanović i Mirna Savić Banjac.

Tanja Vukomanović, jedna od najmlađih političarki u Srpskoj, kaže da je ovo iskustvo za nju bilo porazno.

-Ako ne reagujemo čak ni na ono što se tiče nas, kako onda da nam građani vjeruju, kako da očekuju da ćemo se boriti za prava drugih ugroženih kategorija - pita se Tanja Vukomanović.

Ona sasvim iskreno govori i o svom ličnom iskustvu i o raskoraku između zakona, očekivanja i stvarnog života.

-Uvijek sam se pitala zašto nema više žena u politici i komentarisala kako treba da nas bude više za stolovima na kojima se odlučuje. A onda sam rodila dijete i sve mi je bilo jasno. Shvatila sam koliko je zapravo tereta danas na ženi i koliko je startna pozicija većine žena otežana u odnosu na startnu poziciju većine muškaraca - kaže Tanja.

 Dodaje da treba javno govoriti o teretu koji je na leđa žena svalilo patrijarhalno društvo,  ali koji su i žene nametnule same sebi.

-Politika je posao koji treba da radite 24 časa dnevno, a mnoge žene nemaju taj luksuz, čak i kada imaju priliku. Zbog patrijarhalne podjele porodičnih obaveza muškarci imaju više vremena da napreduju, da se nametnu, da postavljaju pravila. Tako mnogi na Balkanu politiku još uvijek smatraju muškim poslom, u kojem žene popunjavaju statistiku, krase bilborde i organizuju proslavu 8. marta - kaže Tanja Vukomanović.

tanja vukomanovic

Tanja Vukomanović

Dodaje da ne tvrdi da bi bilo sve bolje kada bi bilo više žena u politici, ali je sigurna da bi bilo drugačije.

-Ima žena u politici koje jednom rečenicom obesmisle sve ono za šta su se mnoge žene godinama borile, a ima i onih zbog kojih bi mnoge djevojke i djevojčice poželjele da se bave baš ovim poslom i da mijenjaju društvo nabolje - zaključuje Tanja Vukomanović.

Od AFŽ do novog političkog pejsaža

A kako je mukotrpna borba za bolje društvo, pravednije i za žene i za muškarce, dobro zna Radmila Žigić, izvršna direktorka Fondacije „Lara“ Bijeljina, jedna od onih žena koje su se krajem devedesetih (iz)borile za obavezno kandidovanje žena na izborima u BiH.

Ona podsjeća da su žene faktor u politici još od vremena AFŽ, u Drugom svjetskom ratu, a da je taj kontinuitet prekinut 1990. godine, kada  na vlast dolaze nacionalne stranke.

-Danas smo svjesni da nije bila slučajnost što su žene praktično izbrisane iz zakonodavne i izvršne vlasti, kao dio neželjenog “komunističkog nasljeđa” - kaže Žigićeva.

Ali žene su se izborile za povratak na političku scenu pa je danas, kako kaže Radmila Žigić, politički pejzaž BiH, kada su u pitanju rodni odnosi, ozbiljno promijenjen u odnosu na devedesete.

-Žene su dio političkog života, kao parlamentarke i zastupnice, ministarke, sutkinje, tužiteljke, načelnice, predsjednice vlada, članice najviših državnih tijela. Iako nam je izborni ciklus potpuno stranački dirigovan i “hakovan”, nemoguće je ne “čitati” iz rezultata izbora da dio glasačkog tijela ozbiljno podržava žene i glasa za žene. To je posljedica i ozbiljnog rada dijela političarki i ozbiljnog razočarenja u muškarce - kaže Žigićeva.

Dodaje da ne voli propitivanja tipa “šta je nama naša borba dala”,  jer je to ista retorika kao i ona koju trenutno donose u javnost konzervativni i antirodni pokreti. I nije tačna.

-Politički procesi nisu tako jednostavni, čak i kada krajnji izraz imaju u političarima ili političarkama koje volimo ili ne volimo ili čije nas djelovanje zastrašuje. Mislim da se u ovom trenutku dio političke elite boji političke moći biračkog tijela koje vjeruje ženama, jer su oni izgubili povjerenje tih birača - smatra Žigićeva.

Radmila Zigic ustupljena fotografija

Radmila Žigić, foto: Ustupljena fotografija

Podsjeća da se globalni pokret za prava žena, feminizam, oslanjao na druge političke pokrete, posebno na socijalističku političku misao i praksu.

-Socijalistička politička misao ozbiljno je u krizi kao i socijalistički i radnički pokreti zbog čega je feminizam izgubio najvažnijeg političkog saveznika. Današnja dostignuća u pravima žena Evrope nasljeđe su evropske socijaldemokratije. Danas su druge političke opcije u ekspanziji i biće potrebno graditi nova savezništva da se ta prava očuvaju - kaže Žigićeva.

Smatra da je važno očuvati ravnopravnost u političkom učešću, raditi i vjerovati da nasljeđe Meri Robinson i drugih političarki s kraja 90-ih prošlog vijeka živi kroz generacije sadašnjih žena, aktivnih u javnom životu Evrope.

Zemlja kojom vlada 100 porodica

-Politička scena u BiH je specifična i po tome što su “stvarna” i institucionalna vlast često razdvojene. Stvarnu vlast u BiH ima možda 100 porodica i pojedinaca koji kontrolišu ekonomiju i tokove javnog novca, a time i politički život, bilo da djeluju iz sjene ili su lideri političkih stranaka ili nosioci visokih funkcija. Često su one sve zajedno. U tom krugu žena nema ili su samo “dio porodice” - ističe Žigićeva.

Ženama u politici, smatra ona, ostaje ono malo moći koja je u institucijama da nešto zaista urade.  Mnoge od  njih svoju institucionalnu moć koriste da provedu “male reformske procese” u korist žena, a da istovremeno izbjegnu direktna suprotstavljanja i opstanu  na političkoj sceni.

-Treba imati na umu da su žene manjina u našem političkom životu i da u takvoj situaciji nije lako opstati - kaže Radmila Žigić.

Podsjeća da se politički život sastoji i od umrežavanja: unutar stranaka, horizonatno, vertikalno, potom unutar koalicija, institucija. To je princip koji koriste i žene i muškarci.

-Naš politički ambijent još je previše zarobljen da bismo imali javna umrežavanja žena političarki, jer oni koji vladaju iz sjene lako mogu da im “izvuku tepih ispod nogu”. To treba prihvatiti. Zato često čujemo da političarke ponavljaju “reciklirane” govore svojih lidera ili muških kolega - kaže Radmila Žigić.

Osvrćući se na primjer s početka naše priče, Radmila Žigić poručuje: neka nama Sanje Vulić.

-Neka nama Sanje Vulić. Neka čuva mjesto. Možda ona upravo otvara put za našu “Meri Robinson” - poručuje Radmila Žigić.

Za neupućene, Meri Teresa Robinson je bila prva predsjednica Irske, a prvi put je na ovu funkciju izabarana 1990. godine kao nezavisna kandidatkinja. Potom je izgradila impresivnu međunarodnu karijeru. Bila je predsjednica Vijeća ženskih svjetskih lidera. Zalaže se za pravednu trgovinu, dostojanstven rad, pravo na zdravlje i humaniju politiku migracija.

Eh, baš bi nam trebala jedna takva! Najmanje je važno da li bi se ona zvala Marija, Merima ili Mirjam.

Impuls