Foto: Sanja Knežević/novinarkeprotivnasilja.org
„Femicid je namjerno i planirano ubojstvo. To nije zločin iz strasti, nije mu žrtva pridonijela, to nije zločin gdje je počinitelj pukao ili mu se zamračilo zbog ljubomore, niti je zločin u samoobrani“, naglašava Dunja Bonacci Skenderović, autorica publikacije „Ili moja ili ničija“ – Analiza partnerskog femicida u Hrvatskoj 2016.-2023, koja donosi i osam koraka koji dovode do femicida. Jedan od njih je uspostavljanje prisilne kontrole o čemu se u Hrvatskoj gotovo uopće ne govori.
Piše: Marina Kelava
U jednom slučaju koji je iznijela pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić obitelj jedne uspješne i visokoobrazovane žene 20 godina nije znala da ona živi sa zlostavljačem.
„Ona je sve te godine skrivala od svoje obitelji da je on vrijeđa i pljuje, da i sin pljuje po njoj, da ju je muž dva puta pretukao, da joj je sin od 15 godina rekao da ga samo zamoli na koljenima da joj oprosti i da će sve biti kao prije. Ta je žena oboljela od karcinoma, a sve ovo opravdava u ime obitelji, u ime djece, u ime srama, u ime poslovnog okruženja… Njegovi zahtjevi postaju sve veći jer on može sve, ili si ‘moja ili ničija’. Kada je ona pretučena progovorila cijela njena obitelj je bila šokirana jer nisu ništa vidjeli. Ona misli da je jedinstvena, a ja slušam te priče godinama, stvar je samo u finesama“, ispričala je Ljubičić na predstavljanju publikacije „Ili moja ili ničija“ – Analiza partnerskog femicida u Hrvatskoj 2016.-2023. autorice Dunje Bonacci Skenderović, koje je održano u ponedjeljak u Europskom domu u Zagrebu.
Dunja Bonacci Skenderović (Foto: Roman Avdagić)
Pravobraniteljica je slučaj iznijela kao primjer kako nastaje prisilna kontrola, jedan od osam koraka koji je u svijetu prepoznat kao ključ za prepoznavanje mogućeg femicida. Kontrola se nalazi i na vremenskoj crti femicida koju u svojoj publikaciji predstavlja i Bonacci Skenderović, neovisna konzultantica za suzbijanje nasilja nad ženama, čije je istraživanje H-Alter već najavio intervjuom u siječnju. Vremensku crtu i osam koraka prva je definirale Jane Monckton-Smith iz Velike Britanije, forenzička kriminologinja specijalizirana za ubojstva, samoubojstva, prisilnu kontrolu i uhođenje.
„Ono što se događa je da nakon života u kontroli obično dolazi do nekog okidača. To je često želja žene da napusti vezu, ali mogu biti i financijski problemi. Onda dolazi eskalacija, znači da nasilnik pokušava vratiti status quo no ne uspijeva. U petoj točki moguća su tri scenarija. Prvi je da se veza raspadne i da nasilnik nađe novu žrtvu, drugi je da nastavi maltretirati žrtvu kroz institucije, primjerice kroz pseudokoncept ‘otuđenja od roditelja’, a treći scenarij je da on odluči nju ubiti. Tada dolazi do promjene u razmišljanju, planiranja i femicida“, kaže Bonacci Skenderović.
Monckton-Smith navodi i predikotore, crvene zastavice. Jedan od njih je uhođenje koje kod nas nije toliko prepozato, ali je jedan od vrlo važnih znakova da bi se femicid mogao dogoditi. Istraživanja pokazuju da su žene u manjoj opasnosti ako ih uhodi netko nepoznat nego njihov intimni partner.
„Vremenska crta nema vremenski rok, nekad se sve ovo odigra u nekoliko mjeseci, nekad traje godinama, ali ovih osam faza su prepoznate kao važne“, ističe Bonacci Skenderović koja je za potrebe publikacije analizirala 56 analiziranih sluačjeva femicida u Hrvatskoj. Najčešća zajednička poveznica im je da je u 49 slučajeva počinitelj donio oružje na mjesto gdje se nalazila žrtva. U 17 slučajeva je postojala prethodna prijetnja ubojstvom. U osam slučajeva je počinitelj presreo žrtvtu dok je napuštala dom ili radno mjesto, u dva slučaja je počinitelj žrtvu ubio na spavanju.
Kada se govori o tome kako izgleda femicid u Hrvatskoj prikupljeni podaci govore da su u 77% slučajeva počinitelj i žrtva bili u braku ili vezi, u 36% slučajeva žrtve su imale između 45 i 59 godina, u 45% slučajeva ubojstvo je počinjeno hladnim oružjem, najčešće nožem.
U 41% slučajeva počinitelj je napravio samoubojstvo pa nema sudskog epiloga femicida.
U publikaciji je analizirano i geografska raspostranjenost femicida. Najviše je ubojstava žena tako počinjeno u Zagrebu, njih 12, a slijedi Split. S druge strane, Lika i Dalmatinska zagora ne bilježe nijedan slučaj u promatranom razdoblju.
„Femicid je namjerno i planirano ubojstvo. To nije zločin iz strasti, nije mu žrtva pridonijela, to nije zločin gdje je počinitelj pukao ili mu se zamračilo zbog ljubomore, niti je zločin u samoobrani“, naglašava Bonacci Skenderović.
Femicid se, dakle, istaknuto je, odvija po obrascu što znači da je predvidljiv te ga je u većini slučajeva moguće spriječiti. No, kako bi se femicide moglo prevenirati, prvo je potrebno raspolagati podacima, a tu Hrvatska zakazuje. O važnosti prikupljanja podataka govore i direktive Europskog parlamenta i Vijeća EU pa je rad Bonacci Skenderović doprinos toj svrsi.
„U slučaju ubojstva žene u Lidlu vidjeli smo da je žena 17 godina živjela u kontroli, počinitelj joj nije dao spavati, uhodio ju je… Zabrana prilaska kao mjera prevencije ništa ne znači, ono što bi imalo neko značenje je razdvajanje, zatvor za počinitelja, sklonište za žrtve, ukratko puno strože kazne“, zaključuje Bonacci Skenderović.
„Nismo dobro integrirali Istanbulsku konvenciju“
Teologinja i feministkinja Lana Bobić ističe kako se u Hrvatskoj femicid još uvijek shvaća kao „incident koji se događa u nekom izoliranom prostoru, kao zločin iz strasti“. „Ne razumijemo temeljnu činjenicu da to nije gubitak kontrole nad sobom nego da je uzrok stjecanje kontrole nad partnericom. Do femicida dolazi kada on potpuno izgubi kontrolu, a to je često kada ona odluči izaći iz tog odnosa. Ovo istraživanje je važno jer pokazuje da ne govorimo o incidentima nego o fatalnim ishodima nasilja koje je kronično stanje“, kaže Bobić koja također napominje kako nemamo dostatne podatke ni analize.
„Nismo dobro integrirali Istanbulsku konvenciju, posebno njeno drugo poglavlje koje predviđa prikupljanje podataka na puno većoj razini. Da bi razumjeli femicid, da bi ga mogli prevenirati, moramo razumjeti obrasce ponašanja koja su prethodila tom činu. To ćemo saznati ako uđemo dublje i razumijemo ponašanje počinitelja, a to se vani radilo pa danas možemo prepoznati indikatore femicida. Bez razumijevanja prisilne kontrole ne možemo razumjeti dinamiku nasilja i imati odgovore kako prevenirati nasilje i prevenirati femicid“ zaključuje Bobić.
„Potrebno je kažnjavati prisilnu kontrolu“
Novinarka Snježana Pavić je istaknula kako bi „svi novinari i urednici trebali pročitati ovo istraživanje“.
„Najveća je vrijednost istraživanja stavljanje brojki u kontekst, tumačenje kroz obrasce kojima se služe zemlje kao što su Velika Britanija, Irska, Australija, koje su se odlučile ozbiljno obračunati s femicidom. Te zemlje kažnjavaju prisilnu kontrolu jer to prethodi femicidu. Ispred nas je velika planina koju moramo proći“, zaključuje Pavić.
Preuzmite publikaciju!
Publikacija „Ili moja ili ničija!“ objavljena je uz podršku Zaklade Solidarna te se može preuzeti ovdje.