Foto: Ana Batrićević/Novinarke protiv nasilja
Partnersko nasilje i femicid treba gledati kroz prizmu prisilne kontrole, a ne “zločina iz strasti”. Razlika je jasna, zločin iz strasti predstavlja događaj koji se desio spontano i gdje se nije moglo uticati na njegovo neizvršenje. Kada se sagledaju stvari iz perspektive prisilne kontrole, dobije se uvid da je u mnogim slučajevima femicid predvidljiv. Mnoge analize porodičnog nasilja pokazuju da se u preko 80 % slučajeva nasilja nalazi prisilna kontrola.
Autorka: Jelena Jevđenić
Partnerski femicid ozbiljan je društveni problem. Globalno, statistika ubistava pokazuje da muškarci dominiraju i kao počinitelji i kao žrtve ubistava (95 % odnosno 80 %) osim u kategoriji ubistava intimnog partnera gdje žene čine oko 82 % žrtava, a velika većina njih bila je u heteroseksualnim odnosima koji su uključivali muškog počinitelja, kad su umrli (UNODC, 2018.)
Institucije u slučaju femicida te zločine karakterišu kao zločin iz strasti, ovo uvjerenje dominira i u javnosti. Međutim, s ovakvim pristupom na zločine porodičnog nasilja i nasilja nad ženama se ne slaže profesorica Jane Monckton Smith iz Engleske. Ona je forenzička kriminologinja specijalizovana za ubistva, samoubistva, prisilnu kontrolu i uhođenje. Autorica je novog teorijskog okvira za praćenje rizika od ubistva u slučajevima prisilne kontrole i uhođenja.
Njena analiza pokazuje da je femicid planirano ubistvo, a ne nešto što se desilo spontano u jeku nekakvog sukoba. Porodično nasilje i nasilje nad ženama promatrala je kroz model prisilne kontrole i izradila osam koraka koji vode do femicida u intimnim partnerskim odnosima te na taj način dala bolji uvid u ovu društvenu problematiku, a i mogućnost institucijama da prepoznaju ponašanja koja vode do femicida i da se na taj način poboljša prevencija.
U intervjuu za Guardian, koji je Monckton Smith dala prije tri godine, u jednom odgovoru ona problematizuje izraz „zločin iz strasti“ – „ako zločin iz strasti definišete kao spontani odgovor na nekakav okidač, sukob ili izazov: djelujete spontano i zgrabite najbliže oružje i stvari se odvijaju onako kako niko nije mogao predvidjeti. To je ono što bih ja nazvala zločinom iz strasti. I tako se stvari vrlo često raspravljaju na sudu, jer ako možete argumentovati zločin iz strasti, vjerovatno ćete smanjiti svoju optužbu s ubistva na ubistvo iz nehata. To je zbog načina na koji smo porodično zlostavljanje shvatili kao problem upravljanja bijesom – ono je spontano, kad je neko pio ili nakon svađe. Ali prisilna kontrola uopšte ne funkcioniše tako“.
Monckton Smith naglašava da u vezama u kojima dominira prisilna kontrola ne vlada dinamika dvije osobe, već kontrola koju nasilnik sprovodi nad žrtvom. Odnosno, osoba koja kontroliše je ta koja je zadužena za dinamiku, a žrtva nema nikakvog glasa u tome.
Foto: Anđela Petrovski/Novinarke protiv nasilja
Šta je prisilna kontrola?
Prisilna kontrola je srž nasilja u partnerskom odnosu. To je model planskog, sistematskog i dugotrajnog emocionalnog, psihičkog i ekonomskog zlostavljanja. Strah je glavna osovina prisilne kontrole.
Evan Stark, sociolog i jedan od prvih istraživača koji se bavio ovom temom, skovao je izraz „prisilna kontrola“, a cilj mu je bio da objasni dinamiku nasilja u partnerskim odnosima. Obrasci prisilne kontrole su često takvi da su zlostavljači u početku pažljivi, šarmantni i s ljubavlju dobijaju povjerenje osobe, koja će u konačnici postati žrtva. Kada postignu povezanost i određeni stepen povjerenja, zlostavljači postaju previše uključeni u partnerove osjećaje, misli i postupke. Zatim postavljaju sitna pravila i pokazuju “patološku ljubomoru”. Proces uslovljavanja počinje izmjenom ljubavi nakon čega slijedi nasilno ponašanje. Ono služi da zbuni žrtve što dovodi do snažnih procesa uslovljavanja koji utiču na samostrukturu i kognitivne šeme žrtve. Zlostavljač odgovornost za zlostavljanje projicira na žrtvu, a ocrnjivanje i negativne projekcije postaju ugrađene u sliku o sebi same žrtve. Kontrola je odlučujući aspekt nasilnog odnosa.
Traumatsko vezivanje nastaje kao rezultat kontinuiranih ciklusa zlostavljanja u kojima se povremeno smjenjuju pojačavanje nagrada i kazni i tako stvara snažne emocionalne veze koje su otporne na promjene.
Vremenska crta ubistva
Jane Monckton Smith analizirala je skoro 400 slučajeva intimnih partnerskih ubistava, na osnovu kojih je napravila teorijski okvir praćenja rizika od ubistva koje se naziva vremenska crta ubistva.
Vremenska crta ubistava podijeljena je u 8 faza. Istorija kontrole (prije veze), brzina ulaska u vezu i predanost, veza i život u kontroli, okidači, eskalacija, promjena u razmišljanju (odluka), planiranje i zadnja osma faza ubistvo/femicid.
Prva faza – istorija kontrole se tiče vremena prije nego što se par upoznao. Nasilnik je već bio nasilan i kontrolirajući u ranijim vezama s bivišim partnerkama. Oni imaju isti obrazac ponašanja i na taj način se može utvrditi istorija nasilnog ponašanja.
Druga faza – brzina kojom se ulazi u novu vezu. Na početku nasilnik je divan i posvećen u vezi i to isto zahtijeva od partnerke, što prije. Kada uspostavi predanost partnerke, on se u daljem odnosu više i ne trudi da pokazuje takvo ponašanje, a u isto vrijeme stalno traži dokazivanje ljubavi od nje. U tom stadijumu i počinje prisilna kontrola nasilnika.
Kao primjer iz prakse navodi se da je u nekim slučajevima žrtva bila trudna već kroz mjesec dana. Tu su i rane izjave ljubavi, kao što su „zauvijek ćeš biti moja“, „ti si samo moja“, „bez tebe ne mogu živjeti“ i slično. Te izjave su na početku veze uglavnom znakovi posesivnosti i ljubomore a ne velike ljubavi, iako nasilnik svako svoje kontrolirajuće ponašanje pravda velikom ljubavlju.
Primjeri iz prakse koje navodi Monckton Smith: „On se neočekivano pojavio kada je bila napolju sa svojim prijateljima i odveo je kući. Rekao je da je zabrinut za nju“.
„Rekao je da ne može da podnese da je vidi kako razgovara s drugim muškarcima, toliko ju je volio. Ona mu je vjerovala“.
Treća faza – veza i život u kontroli. Ova faza je prožeta prisilnom kontrolom. Ona počinje kada je veza uspostavljena i predanost potvrđena. Ovdje je izraženo nasilje, seksualna prisila, ljubomora, prijetnje, konstantni nadzor, uhođenje, ponižavanje, izolacija…
Strah dominira u ovoj fazi, izgubi se vlastiti identitet i žrtva postaje sve više ovisna o nasilniku.
Ova faza može da traje godinama.
Četvrta faza – je okidač za prijetnju u postignutoj kontroli. Dešava se da dolazi do neke promjene u odnosu ili čak u okruženju zlostavljača. Recimo, prestanak veze. Okidač najčešće dolazi kada nasilnik osjeti da je kontrola nad partnerkom smanjena. Okidač takođe može biti neka promjena u životu nasilnika koja nije u direktnom odnosu sa žrtvom. U nekim slučajevima okidač ne vodi odmah ka ubistvu i nekada prođe dosta vremena od ove faze do femicida.
U analizi koju je radila Dunja Bonacci Skenderović, autorica publikacije „Ili moja ili ničija“ – Analiza partnerskog femicida u Hrvatskoj 2016-2023., autorica navodi sličaj femicida iz Hrvatske u kojem je došlo do femicida čak dvije godine između okidača i ubistva.
„U slučaju femicida u kojem je zlostavljač ubio svoju suprugu, a potom i sebe, do prekida zajedničkog života došlo je čak dvije godine prije izvršenja femicida. Ona ga je izbacila iz kuće njezinih roditelja u kojoj su zajedno živjeli. Nakon što je napustio kućanstvo, ona je pokrenula brakorazvodnu parnicu na koju on nikako nije pristajao. Govorio je prijateljima da će ubiti suprugu, ako se rastane od njega. Bez obzira na to što je ilegalno posjedovao pištolj, nitko ga nije shvaćao ozbiljno. U periodu od izbacivanja iz kućanstva do femicida dolazio je kod nje u kuću, te je prema nekim informacijama, navodno imao i ključ. Zlostavljač je odlučio počiniti femicid u trenutku kada je od odvjetnika dobio informaciju da je rastava braka postala konačna“, navodi se u analizi.
Peta faza – je eskalacija, tu dolazi do povećanog intenziteta uhođenja, ponovne uspostave kontrole ili prijetnji samoubistvom, plača, nasilja. Odnosno, shvativši da je njegova pozicija moći oslabljena, nasilnik se pokušava vratiti na staro. Dužinu ove faze je teško procijeniti i zavisi od slučaja do slučaja.
Šesta faza – promjena u razmišljanju/odluka. Ova faza se dešava kada nasilnik nije uspio vratiti žrtvu i kada je svjestan gubitka kontrole. Tada dolazi do promjene u razmišljanju zlostavljača, odnosno promjene strategije. Ovu fazu je teško primijetiti. Žrtve su možda jedine koje primijete ove promjene u ponašanju.
Još jedan slučaj iz Hrvatske koji se pominje u analizi Bonacci Skenderović objašnjava kako ta suptilna promjena u razmišljanju može da izgleda.
„Mediji su prenijeli brojne poruke koje je žrtva razmjenjivala ne samo s počiniteljem, već i sa svojim prijateljicama, a u kojima je opisivala što se događa između nje i počinitelja. U jednoj od tih poruka žrtva je rekla da kada se vidjela s počiniteljem, on joj nije ništa rekao, već ju je jako zagrlio. Žrtva uspoređuje taj zagrljaj sa zagrljajem kada grliš dečka s kojim ćeš prekinuti. Žrtvi se taj zagrljaj nikako nije svidio“.
Sedma faza – je planiranje. Ovdje je potrebno posebno naglasiti da se u ovoj fazi vidi da femicid nije zločin iz strasti i da se u nekom momentu nasilniku „sve zamračilo“ da je ubio partnerku. Da je ovo planirano ubistvo otkrije se tek nakon femicida. Tada se u istragama otkriju pisani tragovi o ubistvu, istorija pretraživanja na internetu, kako se riješiti tijela, kupovina oružja…
Ovom fazom takođe dominira često uhođenje žrtve.
Osma faza – je ubistvo/femicid. U ovoj fazi zlostavljač ubija partnerku, a moguće je da povređuje i druge poput djece žrtve i samoubistvo. Femicid može biti izvršen na javnom mjestu, u domu žrtve ili na poslu žrtve.
Uspostavljajući ovih osam faza i ponašanje prisilne kontrole govori nam da su ubistva predvidljiva i da je moguća prevencija. Takođe, u nekim slučajevima ne znači da će nasilnik proći kroz svih osam faza. Nasilnik može doći do pete faze, vratiti izgubljenu kontrolu i samim tim vratiti stanje u treću fazu. Može doći do pete faze i čak odustati od žrtve i preći na sljedeću žrtvu. Autorka napominje da su ova kružna putovanja u fazama bila uobičajena u ponašanju. Čak i tamo gdje se dogodi promjena u razmišljanju, prilika i okolnosti igraju ulogu, a to je važno u smislu rizika. Intervencije kod bilo koje faze mogu biti učinkovite u zaustavljanju progresije nasilja.
Engleska u članu 76. Zakona o ozbiljnim zločinima iz 2015. u katalog kaznenih djela stavlja prisilnu kontrolu ili prisilno ponašanje u intimnim ili porodičnim odnosima. Irska je 2019. donijela Zakon o nasilju u porodici iz 2018. koji je omogućio da se praksa prisilne kontrole može identifikovati na temelju njezinih učinaka na žrtvu. Od 1. jula 2024. godine, prisilna kontrola je krivično djelo u Novom Južnom Velsu kada osoba koristi uvredljivo ponašanje prema trenutnom ili bivšem intimnom partneru s namjerom da ih prisili ili kontroliše.