Pretpostavlja se da je šah nastao na prostoru današnje Indije, oko 600. godine nove ere. Kasnije su ga Arapi ”prenijeli” iz Persije ka zapadu. Današnja šahovska pravila egzistiraju u gotovo neizmijenjenom obliku posljednjih 500 godina.
Šah se, u psihologiji, najviše istraživao u njene tri discipline. Prva je kognitivna psihologija (istraživanje opažanja, mišljenja, pamćenja, učenja, inteligencije i jezika), druga psihologija ličnosti (istraživanje relativno trajnih i stabilnih crta ličnosti, te dinamike i njenog razvoja), a treća zdravstvena psihologija (ispitivanje opaženog stresa kod igrača šaha i njegovih psihofizioloških indikatora). Studije o šahu su najbrojnije u kognitivnoj psihologiji i nude nam uvid u mentalne reprezentacije igrača ovog sporta, njihovu inteligenciju, memoriju, te usmjeravanje i distribuciju pažnje tokom igre.
Šahisti-eksperti su pohranili mnogo konfiguracija u dugoročnom pamćenju. Po potrebi ih prizivaju u radno pamćenje da bi iznašli što bolje rješenje problema sa kojim se susreću na šahovskoj ploči. Oni trebaju biti svjesni svih mogućnosti i prijetnji, te razmišljati nekoliko poteza unaprijed, pokušavajući predvidjeti sljedeći potez svoga protivnika. U tome im pomažu imaginacija i intuicija, odnosno mentalne reprezentacije potencijalnih odnosa među figurama i prethodno iskustvo.
Istraživanja pokazuju da eksperti, upoređeni sa amaterima u šahu, značajno bolje pamte raspored šahovskih figura na ploči (ako je on smislen). Međutim, ove razlike nisu toliko velike kada je zadatak zapamtiti nasumične konfiguracije. Zadatak koji se ekspertima u šahu prezentuje kao distraktor (tj. nešto što odvraća njihovu pažnju od glavnog fokusa), i to nakon zadatka upamćivanja smislenih konfiguracija, ne mijenja mnogo stepen njihovog dosjećanja. Kod amatera (novaka), ovakav zadatak ima značajan negativan učinak na njihovo dosjećanje rasporeda šahovskih figura na ploči. Ipak, ako se zadatak u ulozi distraktora prezentuje tokom faze upamćivanja, razlike u dosjećanju prestaju biti zanemarljive. Bez obzira na to, eksperti se i dalje bolje sjećaju zadane konfiguracije, u odnosu na amatere. Novaci su manje uspješni u otkrivanju prilika i opasnosti u igri, s povećanjem udaljenosti između figura. S druge strane, ovaj fenomen (povećanje nepažnje i porastom distance među šahovskim figurama) je zanemarljiv u grupi šahista-eksperata.
Prosjek koeficijenta generalne inteligencije šahista je značajno veći u odnosu na prosjek opšte populacije. Šahisti takođe postižu više rezultate na neverbalnom, u odnosu na verbalni dio testa inteligencije. Neverbalni dio uključuje zadatke kao što su oni koji se odnose na prostorno rezonovanje, nalaženje logičnih obrazaca u slaganju nekog mozaika ili figure i slično. Numerička inteligencija (sposobnost brzog, svrsishodnog ”baratanja” brojevima i matematičkim operacijama) vrsta je mentalnih sposobnosti koja je najsnažnije povezana sa uspjehom u šahu.
Studije u psihologiji ličnosti upućuju na spolne razlike u povezanosti nekih osobina ličnosti sa uspješnošću u šahu. Tako se ispostavilo da su žene-ekstraverti uspješnije od žena-introverata. Dakle, otvorene, komunikativne i socijalno angažovane žene postižu bolji rejting u šahu, za razliku od samozatajnih, zatvorenih i socijalno-inhibiranih žena. Ovaj efekat je kod muškaraca obrnut: tihi, nekomunikativni muškarci koji se drže po strani (riječju, introverti) bolji su igrači od energičnih, otvorenih i socijalno-dominantnih muškaraca (ekstraverata). Žene-šahisti percipiraju nešto niži nivo stresa u odnosu na opštu populaciju i muškarce, kao i značajno viši nivo zadovoljstva životom. Iznenađujuće, žene iz ove grupe sportista izražavaju veću potrebu za postignućem u odnosu na muškarce.
Kada je riječ o studijama u području zdravlja, žene-šahisti pokazuju manju zabrinutost za vlastito fizičko zdravlje u odnosu na muškarce-šahiste. One se manje žale na tjelesne simptome od muškaraca. Istraživanja u kojima nisu ispitivane spolne razlike pokazuju da se na početku igre ubrzava rad srca šahista, da bi tokom igre ostao relativno stabilan (i viši u odnosu na neku aktivnost neutralnog karaktera). Disanje je nešto brže, a potrošnja kiseonika i kalorija nešto viša u odnosu na ”stanje mirovanja”, međutim, porast u ovim fiziološkim parametrima je zanemarljiv.
Za uspješnost u šahu važni su i još neki faktori: rani početak igranja i članstvo u nekom šahovskom klubu, broj igara na raznim turnirima (više vježbe u realnim uslovima – veći uspjeh), te veća kontrola prilikom izražavanja emocija (kako protivnik ne bi bio u stanju ispravno ”pročitati” govor tijela svoga suigrača: zabrinutost, nervozu, strah…).
Kao i u svakom sportu, u šahu je veoma bitna psihološka priprema igrača. Oponent sa mnogo pobjeda, priznanja i internacionalnom slavom može djelovati ”strašnije” nego što on to zaista jeste. Neki izuzetno dobri šahisti (koji su obećavali mnogo) priznali su da se nisu plašili igre ovakvog oponenta, već njega kao međunarodno poznatog i priznatog igrača nasuprot kojega moraju sjesti. Međutim, kako je igra odmicala, više su svoju pažnju usmjerili na otvaranje, taktike, vrebanje prilika i ostale tehničke stvari koje su bile vezane za igru. U tim trenucima, njihovo samouzdanje je raslo, te su povremeno i zaboravljali ko sjedi prekoputa njih. U nekim partijama, ovi (veoma dobri) igrači koje je javnost manje veličala su i pobjeđivali. Primjer je pobjeda Judit Polgar nad Garryem Kasparovim.
Ne smije se zanemariti ni rad na fizičkoj kondiciji. Šah je sjedeća igra i problemi sa leđima i neaktivnošću mogu djelovati nepovoljno po uspješnost igrača. Bolovi i umor mogu odvratiti pažnju i poremetiti koncentraciju šahista. S druge strane, dovoljan dotok kiseonika u moždani krvotok bitan je preduslov uspješnosti u misaonim aktivnostima i igrama. Neurastenija (sindrom hroničnog umora) dodatno narušava fokusiranost na igru. Osoba se osjeća fizički i mentalno umornom, a da za to ne postoji vidljiv uzrok tjelesne prirode. Sve u svemu, potrebno je održavati mentalnu higijenu, kao i fizičku spremnost. Sprega između tjelesnog i psihičkog zdravlja je predmet interesovanja zdravstvene psihologije, bihevioralne medicine, psihopatologije i psihijatrije. Zato je proučavanje šahista i njihovih životnih navika u okviru pobrojanih oblasti od izuzetnog značaja za podršku i razumijevanje ovog profila sportista.
Autor: Selman Repišti, Pozitivna psihologija