Da bi se neki film mogao okarakterisati kao kvalitetan, ili jednostavno za njega reći da je “dobar“ – kako je to popularno među filmofilima, potrebno je da taj film ima tri bitne karakteristike: zanimljivu priču sa kvalitetno ispisanim scenarijem, prikladnu režiju i uvjerljive glumačke performanse. Rijetko se desi da film ima označeno “x“ na svim traženim poljima, a kada se desi, ostvarenje sa takvim sastojcima prometne se u kultni klasik. Takav je upravo slučaj sa filmom Iskupljenje u Shawshanku (The Shawshank Redemption) iz 1994. godine, dugometražnim rediteljskim prvijencem Franka Darabonta.
Seriju možda niste gledali, ali ste na umotvorine Philomene Cunk sigurno naleteli. Internetom se šire poput plemenite zaraze jer - kako odoleti doskočicama poput: „Grci su smislili i pozorište za glupe ljude, poznatije kao sport“, „Isus je ubijen jer se ljudima nije svidelo šta priča, pa se može reći da je bio prva žrtva cancel kulture“, ili opaska o hrišćanstvu kao religiji toliko miroljubivoj da se zbog nje ubijalo.
