Materijal obuhvaća 40 videoradova snimljenih u Hebronu, koji pokrivaju dvije strane »okupacije«, onu palestinsku i onu koja se odnosi na izraelske okupatore i njihovu permanentnu vojnu prisutnost.
Piše: Dragan Rubeša
Nismo posve sigurni izazivaju li nam veću mučninu u želucu laži i primitivni falsifikati Jakova Sedlara iz autorova doksa »Jasenovac – Istina« kojima minorizira i obezvrjeđuje žrtve Jasenovca, ili njegovi doksi kojima se ulaguje izraelskoj desnici, glorificirajući Mossad i snimajući filmove o izraelskim generalima, što je s pravom naljutilo Ognjena Krausa, predsjednika Židovske općine Zagreb. Možda bi umjesto Sedlarovih umotvorina u kojima nikad nema mjesta za Palestince, na našoj dalekovidnici valjalo prikazati najnoviji vizualni eksperiment izraelskog sineaste Ra’anana Alexandrowicza »The Viewing Booth«.
Jer, Alexandrowicz je već u ranijem doksu »The Law in These Parts« denuncirao načine na koje se izraelski pravni sistem odnosi prema žiteljima okupiranih teritorija, pokazujući da pravo i pravda nikad ne idu zajedno.
U impresivnom doksu »The Viewing Booth« prikazanom u sklopu ovogodišnjeg berlinskog Foruma otišao je korak dalje, izolirajući izraelsko američku studenticu Maiu Levy u svom studiju, natjeravši je da pogleda seriju videa koji dokumentiraju nasilje izraelske vojske prema Palestincima. Pritom će zamoliti Maiu da zaustavi, analizira i premota odabrani videomaterijal, ali i naglas analizira i kritički prokomentira dostupni materijal. Materijal obuhvaća 40 videoradova snimljenih u Hebronu, koji pokrivaju dvije strane »okupacije«, onu palestinsku i onu koja se odnosi na izraelske okupatore i njihovu permanentnu vojnu prisutnost. Alexandrowicz je smješten ispred kompjutora u odvojenoj prostoriji, dok se Maia nalazi u kabini, preuzevši ulogu pasivne promatračice i povremene polemičarke, pri čemu se njena ambivalentnost sudara s vlastitim moralnim stavovima. Iako je Maia poput neke vrste teen Sedlara. Tvrda i zanosna pobornica izraelskog militarizma.
Misli o miru
Autorova minimalistička kamera fokusirana je na Majino lice, povremeno pokazujući dijelove video footagea koji ona promatra, te Alexandrowicza koji promatra Maiu. Pritom se Alexandrowicz referira na esej Virginije Woolf »Thought on Peace In an Air Raid« (»Misli o miru tijekom zračnog napada«) objavljen 1940. u časopisu »The New Republic« u kojem se slavna spisateljica pita bi li ratovi bili tako učestali da su na vlasti bile žene.
Možda bi odgovor trebalo pronaći u izraelskoj političarki Goldi Meir, zadržimo li se u autorovu izraelskom miljeu. Zato Alexandrowiczev eksperiment ne nudi jasna i definitivna rješenja, pri čemu se ništa ne bi izmijenilo da je umjesto Maie odabrao nekog mladca. On će zatražiti od Maie da se referira na You Tube footage koji su snimili Palestinci i onaj koji potpisuje militantna izraelska desnica, ali i onaj s pečatom progresivne jeruzalemske neprofitne organizacije B’Tselem, koja sustavno upozorava na kršenje ljudskih prava na izraelskim okupiranim područjima.
Maia će zakoračiti u autorov studio korakom samouvjerene tinejdžerke, koja je u stanju razdvojiti dva konfliktna diskursa, propitujući vlastite početne averzije. Ona će svaki uznemirujući prizor popratiti lakonskim »To je doista grozno«, da bi ga ponekad modificirala u »To je grozno za Izrael«.
Iako stalno dvoji je li eksperiment u kojem sudjeluje u stvari insceniran, propitujući autentičnost najuznemirujućih epizoda, poput scene u kojoj do zuba naoružani i maskirani izraelski vojnici usred noći upadaju u stan palestinske obitelji i traže od nje da probude djecu, pri čemu kamera promatra strah na dječjim licima. U drugoj sceni, izraelski vojnik izvlači iz sobe palestinskog dječaka, dok ga drugi udara. Maia će osuditi njihovu brutalnost, ali se u isti mah pokušava distancirati od slika koje promatra, propitujući njihovo porijeklo i autentičnost. »Kako je netko mogao snimiti takav prizor? Kako je dotična osoba znala da će se on dogoditi?«, pita se Maia.
Digitalno doba
Ta pitanja nemaju uvijek cinični prizvuk, već su ona produkt njene podsvijesti, relativizirajući sliku i dokidajući njen traumatski efekt propitivanjem njene stvarne vrijednosti. Jer, Maia je tek jedna od brojnih akterica digitalnog doba koje vjeruju da nijedna slika ne može biti garancija autentičnosti.
Zato će je Alexandrowicz ponovo dovesti u studio šest mjeseci kasnije. Iako Maia ostaje jednako uporna. »Trebali bismo se više fokusirati na načine promatranja slika«, kazat će Alexandrowicz nakon berlinske projekcije svog filma. Zato se autorov filmski eksperiment referira i na zbirku eseja Susan Sontag »Regarding the Pain of Others« (»Obaziranje na bol drugih«). Jer, autorov komad nije esej o idealnom promatraču, već o pokušajima njegova razumijevanja.
Ono što on promatra, načinima na koje on promatra i što on promatra. Autor je uvijek spreman na polemički intoniranu debatu o Majinim reakcijama.
Kad ona pokuša dovesti u pitanje načine na koje je B’Tselem došao do zastrašujućih dokumenata o napadu na palestinski stan (»To je propaganda… Oni nam žele pokazati ono što oni žele vidjeti«), on odbija intervenirati, već joj ostavlja da sama odluči koliko je footage doista stvaran.
Jer, Alexandrowiczev komad nije ni film o Maji, ni film o okupaciji. To je film o našoj onemoćaloj moralnoj gimnastici. Film u kojem smo dosegnuli točku u kojoj sve postaje besmisleno. Film koji demonstrira da promatrati ne znači isto što i vjerovati.