U raznim tipovima pristupa bivšoj državi koji su se rascvali zadnjih godina, izložba o ‘raspjevanom socijalizmu’, s omotima ploča posvećenima NOB-u, partizanima, drugu Titu, revoluciji, mladima itd., i reakcije na nju spadale bi pod onu vrstu koja implicitno Jugoslaviju smatra dobrom predradnjom za ono pravo, koje je osnivanjem nacionalnih država došlo.
Piše: Srećko Pulig
U Galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva (HDD) u toku je izložba naslovljena ‘Utilitarni dizajn raspjevanog socijalizma: Omoti ploča u funkciji revolucionarne i rodoljubne glazbe 1947. – 1990.’ Kustos izložbe i pisac popratnog teksta je Željko Luketić, a istraživač i asistent mu je Leri Ahel. Kao autori koncepta i arhiva potpisani su Jučer Danas Sutra – Platforma za audiovizualna istraživanja.
Sama izložba ambicijom je skromna. Radi se naprosto o tome da su postavljači objesili na zidove i u vitrinu galerije omotnice ploča različitog formata, a na zidove nalijepili i uvećane slike plakata istih artefakata, grupiravši ovaj raznoliki arhivski materijal u nekoliko tematskih cjelina. Tako tu nalazimo muziku posvećenu NOB-u, partizanskim herojima i brigadama, drugu Titu, revoluciji, mladima (pionirima i omladincima), radnim akcijama i sl. Ambicija autora bila je namjerno samo tematske prirode, a zajednički nazivnik, kako ga oni vide, jest da se radi o političkoj propagandi, instrumentalno podređenoj umjetnosti u službi tada vladajućih ideja socijalističkog poretka. Pritom su svjesni da su se i u tako ‘skučenim okvirima’ proizvodili muzika i dizajn različite kvalitete, pa valjda i motivacije. No oni namjerno ne idu na neku hijerarhiju ili samo ocjenu vrijednosti, etičku i estetičku, već stavljaju jedna pored drugih djela vrhunske i trivijalne umjetnosti, proizvedena u svim žanrovima i sl. To onda izgleda poput ideje da se na jednom mjestu okupe i prikažu npr. ‘partizanski filmovi’, tj. različiti filmovi koji se dotiču tematike partizana, bez da ih nekako valoriziramo i kažemo očito: da tema po sebi nije garancija uspjelosti, odnosno neuspjelosti sadržaja i forme.
Je li ovo ‘područje’ izdvojeno kao posebno ideologizirano, kao normalizacija političke propagande jednog poretka koji se, tvrde autori, po svome samopredstavljanju nije razlikovao od drugih. Željko Luketić svoj popratni tekst započinje čak citirajući ne nekog sovjetskog teoretičara, kako bi netko mogao pomisliti, već američkog ‘oca ekonomske propagande’ Edwarda Bernaysa. Uopće, cijela izložba namiguje na jednostranu tezu kako je ovo ‘područje’ za one u njega uključene bio posao kao i svaki drugi posao, da je Jugoslavija, barem nakon 1964. godine, bila u bitnome tržišno orijentirana zemlja, a da je što se tiče ‘revolucionarne i rodoljubne tematike’ (pisane ponekad u navodnicima, a ponekad bez), naručilac cijelog posla bila država. I to bi bila jedina specifičnost naše situacije uz ‘dijalektičku’ opasku da je država, želeći dobiti agitprop, dopustila, a u nekim slučajevima i poticala prodor pop-muzike (tu se on smatra nečim izvorno zapadnjačkim), a rezultat je bio obrnut. Pop-kultura ‘pojela’ je indoktrinacijsku namjeru.
No je li sve bilo tako jednostavno? Ovdje nemamo prostora da pobrojimo sve spomenute pojedince, pjevače i dizajnere, kao ni da ulazimo u psihološku motivaciju pojedinaca da se takvom muzikom bave, ni onu tadašnju, ni njihov sadašnji odnos spram grijeha ili zasluga mladosti. Jedno je sigurno, ambicija nam nije, a nije ni ove izložbe, nikoga denuncirati zato što se bavio pjevanjem vojnicima, omladincima, pionirima ili Titu. Druga je stvar, a autori navode i konkretne primjere, što se nekadašnji izvođači ove muzike, koji još opstoje na sceni, različito odnose spram ovog dijela svoje prošlosti pa su uglavnom veći ili manji ‘šverceri vlastitog života’, kako je svojedobno za druga područja pojavu imenovao filozof Milan Kangrga. No tu nećemo daleko stići baveći se individualnom psihologijom, npr. trudom pjevačice Meri Cetinić da iz svih muzičkih arhiva, pa onda i s digitalnih platformi, izbriše svoja djela ove tematike. Jer cijeli kontekst, naročito mainstreama, muzičkog i medijskog, sam se brine za čišćenje. Tako inače filmski kritičar Nenad Polimac, ali i fenomenolog ‘jugoslavenskih studija’ opće prakse, ne ostavlja sumnju već naslovom svoga velikog članka u povodu ove izložbe, koji je objavio u subotnjem dodatku Jutarnjeg lista: ‘Priča o onima koji su slavili Tita i Jugoslaviju’. Dakle, takvi se toga ne bi trebali sramiti i to skrivati, ali to su ‘drugi’, a ne ‘mi’, moralno superiorni apologeti nove države, kao napokon ostvarene slobode. U raznim tipovima pristupa bivšoj državi, koji su se rascvali zadnjih godina, od akademskog do umjetničkog i medijskog svijeta, ova izložba i reakcije na nju spadale bi pod onu vrstu koja implicitno Jugoslaviju smatra dobrom predradnjom i predpoviješću za ono pravo, koje je osnivanjem nacionalnih država, a to za njih znači i uvođenjem liberalne demokracije i slobodnog tržišta, došlo. Tako mi danas iz slobode gledamo na prošlost ograničenih sloboda u socijalizmu, na, kako piše Željko Luketić, činjenicu da je i u ‘danima smanjenih okvira za eksperiment ili imaginaciju, toga doista i bilo’.
Naravno, naše viđenje je suprotno. Eksperimenta i imaginacije bilo je više u socijalizmu, a propagande i indoktrinacije manje no danas. Odnosno, sve zavisi kakav predznak pripišemo tim fenomenima. Jer nije svejedno propagira li se neka emancipatorna ideologija ili hrvatska država, kao tržišni proizvod. Iako ova izložba najvećim dijelom zahvaća ‘doktrinarne elemente’, u kojima ne razlikuje istinsko nadahnuće socijalizmom od fetišizirane narudžbe da se pjeva i dizajnira u njegovu duhu. Ali tu je najviše materijala iz 1980-ih godina kada, i tu su autori u pravu, socijalizma ima sve manje, a pjevanja o njemu sve više. No baš ta dekadentna faza Jugoslavije, u kojoj se tek mogao pojaviti i kult ličnosti druga Tita, koji za vrijeme njegova života nije postojao, najmanje je tipična za tu zemlju i čini je sličnom zemljama tzv. realnog socijalizma od kojih se ranije, kao singularnost, razlikovala. Poznata je stvar da je masovnost komunističkih partija u socijalističkim zemljama bila najveća što se više njihov poredak približavao kraju. Razlog te pojave nije teško dokučiti. Od socijalizma se stvarno odustajalo, a karijerizam je bila zamjena prihvatljiva sve šire proizvođenim srednjim slojevima, tj. malograđanima. Trebalo je održati nominalnu sliku i masovnost, kada je stvarnog sadržaja sve više nestajalo. Otuda u nas ‘Večer revolucionarnih pjesama’ Zagrebfesta ili priredba ‘Ustanak i more’ u Splitu, koja se najdulje održala. To, naravno, ne znači da se i na takvim mjestima nije moglo pojaviti vrijednih ostvarenja. Pošto izložba ne produbljuje estetski pristup muzičkim i dizajnerskim djelima koja izlaže, osim što usput za dizajn tvrdi da je postojao gotovo pravocrtni razvoj od ‘figurativnih početaka’ do ‘apstraktnih vrhunaca’, ni mi nećemo ulaziti u estetsku procjenu pojedinih djela. Osim konstatacije kako se tematika koju izložba obuhvaća mogla naći i u bijenalnih, tada avangardnih autora poput Natka Devčića, Dubravka Detonija ili pak u zborskoj muzici Emila Cossetta, pa sve do onoga što se tada podrazumijevalo pod izrazima narodne i novokomponirane muzike. O zabavnoj, šansonijerskoj i pop-muzici da ne govorimo.
Umjesto toga, zapitajmo se zajedno s beogradskim povjesničarom umjetnosti Radetom Pantićem: Je li sva umjetnost proizvođena u socijalizmu bila socijalistička? Naravno da je ovo poprilično retoričko pitanje jer je svima jasno da je odgovor, pa i po samorazumijevanju većine kulturnih producenata, tada bio niječan. Primijenjeno na ovu izložbu, pitanje možemo preformulirati i ovako: Jesu li svaki festival i priredba ‘revolucionarne i rodoljubne glazbe’ (kako ih karakteriziraju priređivači izložbe) uistinu bili revolucionarni? A tek rodoljubni? Oko napetosti između jugoslavenskog rodoljublja i nacionalnih domoljublja gradi se gotovo cijela današnja ‘kulturna bitka’ između jugonostalgičara i nacionalista, koja ima više dodirnih točaka no što bi to uključeni u nju voljeli čuti. S druge strane, trebalo bi uvesti i neko razlikovanje u sam pojam jugonostalgije, jer on sam funkcionira na različitim nivoima, ali se i različito tretira od medijskog i političkog establišmenta. Tu se on uglavnom ridikulizira, komercijalizira, fetišizira… A to nije nužno za njegovo moguće prevratničko značenje.
Tako dolazimo do današnjeg značenja ovakve produkcije, pa i ove izložbe o ‘utilitarnom dizajnu raspjevanog socijalizma’. Propaganda je, kaže Luketić, ‘galerijski i umjetnički prihvaćena kao naručena, primijenjena i namjenska, interpretira se u kontekstu svoga vremena, tehnologije i društva, a posebno je poticajna za neočekivane, nove i postmoderne (re)interpretacije’. Zbilja, ovoj bi izložbi bilo dovoljno, kada je već i više od dizajna zanima sama muzika, da je uz postav na zidovima galerije, makar i potiho, pustila i muziku o kojoj govori. To bi od nje, koliko je od takvog mjesta kao što je Galerija HDD-a moguće, učinilo brzo jugonostalgični dernek, jer je snaga povratka potisnutog danas velika i ne vodi se prvenstveno estetskim kriterijima. Još je 1990-ih teoretičar Boris Buden napisao kako je danas moguće biti istodobno ustaša i jugonostalgičar, a sve to u procesu njemu omiljene teme kulturalizacije politike. Dakle, danas je, koliko mi stariji to možemo procijeniti, u dijelu mladih koji se smatraju ljevičarima nerijetko na djelu neka ironijska (postmoderna?) recepcija ovakve muzike. Staromodnim rječnikom rečeno: što više kiča, to bolje. Zamijenimo propalu diskusiju o dobrom ukusu i kiču, pa onda o ideologizaciji i deideologizaciji umjetnosti, pojmom treša (smeća) koji je u čestoj upotrebi, i dobit ćemo čudan rezultat. Najprije je većina ovakvih produkata doživjela dvostruki tretman: da je bacana u smeće. Institucionalno, pa onda i individualno. Ili da je pohranjivana kao najveće blago i ‘zabranjeno voće’ po kućnim arhivima, a sada i u ulijevo nagnutim nevladinim organizacijama i njihovim projektima. Autori izložbe tvrde da se dokumenti ne bacaju, već su tu za proučavanje. Tako navodno kažu arhivistika i povijesne znanosti. A oni valjda znaju, jer su se barem te struke nauništavale dokumenata. No jesu li fenomeni poput socijalizma, revolucije, NOB-a itd. zaslužili samo takav ‘neutralni’ pristup hladnog oka znanosti? Odgovor nije samo da nisu, već da to nije ni moguće. Svako društvo uvijek se aktivno odnosi spram svoje zadnje revolucije.