Novi naslovi na regionalnoj jazz sceni – srpski bubnjar Peđa Milutinović debitira vanserijskim albumom, vokalistica Sofija Knežević snimila je nešto konvencionalnije izdanje, a zagrebački Sunrise Sessions Collective bio je aktivan i za vrijeme pandemijske izolacije.
Piše: Lujo Parežanin
Peđa Milutinović Drumbooty: Veritas vincit
Debi srpskog bubnjara Peđe Milutinovića ‘Veritas vincit’ dojmljiv je podjednako zbog instrumentalističke impresivnosti vođe sastava kao i zbog njegovog nenametljivog koncipiranja vlastite uloge. Prvi plan prepušten je solističkim gostima, od kojih je najrazmetljiviji američki altist David Binney čiji neumorni solo na početnoj ‘Blazing Star’ funkcionira gotovo kao demonstracija sile nošene Milutinovićevim nepravilno razlomljenim intenzitetom. Vrstan saksofonist je i Luka Ignjatović, koji je s Milutinovićem izgradio odlično razumijevanje u Qzama Quartetu, stoga ne iznenađuje njegova snalažljivost u neparnoj polimetriji kompozicije ‘9k’. Najuzemljeniji od svih solista je Nikola Milenković, gitarist koji na plesnoj ‘Sve je u redu’ pokazuje najbolje aspekte svoje melodijske inteligencije i ležerne, ali ništa manje briljantne muzikalnosti. Drugi gosti također vrijedno doprinose teksturama albuma – osobito Milutinovićev glazbeni brat, basist Pera Krstajić – no ono što je na njemu svakako najupečatljivije je Milutinovićevo besprijekorno kretanje kroz različite ritmičke forme, metre i vokabulare daleko onkraj jazza. Težište ‘Veritas vincit’ nije na prezentaciji njegovog bandleadera kao kompozitora – uostalom, Milutinović samostalno potpisuje tek dvije od sedam kompozicija. No on nam neosporno predstavlja izvanserijskog mladog muzičara koji se konačno odvažio na autorski iskorak, što je samo po sebi vrijedan glazbeni događaj.
Sofija Knežević: Sofijazz
Album ‘Sofijazz’ Sofije Knežević, srpske vokalistice bazirane u New Yorku, stoji pak čvrsto na terenu konvencionalnog jazza. Među trinaest kompetentno prezentiranih kompozicija smještenih uglavnom izvan jazz ‘čitanke’ nalaze se i dvije ‘naše’ – reharmonizirana ‘Kiša pada’ i sevdalinka ‘Sejdefu majka buđaše’. Repertoar dobro ocrtava Kneževićin stilski, tehnički i interpretatorski raspon, koji se suvereno proteže od klasičnih balada poput ‘Lies of Handsome Men’ preko up-tempo swinga ‘Criticize’ do bossa nove na ‘Te gosto’. Knežević je također izuzetno sposobna scat improvizatorica, a na albumu se posebno ističe njezino nadopunjavanje s inteligentnim trombonistom Elliotom Masonom. Usprkos toj raznolikosti i glazbenoj vrsnoći, album je neujednačene zanimljivosti, za što je zasigurno odgovoran i izbor ne uvijek poticajnih kompozicija, koji ne ide na ruku njegovoj inače legitimnoj konvencionalnosti.
Sunrise Sessions Collective: Isolation Edition
Sunrise Sessions kolektiv nedvojbeno je ključan faktor činjenice da je zagrebačka jazz scena u žanrovskom smislu prodisala. Album ‘Isolation Edition’ izvrstan je prikaz glazbenog srastanja ove grupe, a nastao je ‘dopisno’, za vrijeme pandemijske izolacije, na način da je svaki muzičar svoje dionice snimao samostalno. Ta produkcijska grubost albumu nimalo ne smeta – štoviše, vrlo je primjerena njegovom otklonu od ispolirane žanrovske matice. ‘Sunkar’ spaja upečatljive sintesajzerske teksture Hrvoja Klemenčića i Tonija Starešinića sa standardno kompaktnom pratnjom Zvonimira Šestaka na bas gitari i ritmički uvijek uzbudljivom podlogom Nenada Kovačića na perkusijama. ‘Distopijsko popodne’ tjeskobna je, ali dojmljiva zvučna masa koju altist Grgur Savić, klavijaturist Leo Beslać te gitaristi Luka Čapeta i Pavle Jovanović proizvode preko energičnog bubnjanja Danijela Kadijevića. Na ‘Godzilli u Zagrebu’ posebno vrijedi istaknuti gitarista Domagoja Leljaka koji ovdje pokazuje i nešto agresivniju stranu svoje izuzetne muzikalnosti. ‘Roofless Factory’ temelji se na J Dilla/Chris Dave vokabularu kojem je vjeran bubnjar Edi Cipal Grubišić, dok je zaključni ‘Noćni poziv’, vođen sintesajzerima Hrvoja Gallera, najbliži terenu klupskog, uz koji se Sunrise Sessions najsnažnije i veže. Kao malu napomenu o ‘pomicanju granica’, vrijedi zabilježiti činjenicu da se među dvadeset i jednim muzičarom na ovom izdanju ne nalazi nijedna žena, što ukazuje na sistemske probleme koji opstaju unatoč svim površinskim otvaranjima tzv. postžanrovske scene.