Kad mislim o svojoj prošlosti, pokušavam u sebi da nađem prezir prema kradljivcima svoje mladosti. I ne mogu. Oprostio sam im davno. Možda sam lud zbog toga, možda mi je to pomoglo da preživim. Nije ni važno.
Od svih priča koje su se ispreplele tokom minulog rata, u meni najslikovitije živi ona o Sarajliji Fahrudinu Kučuku, koji nije ostao da trune na zgarištu vlastite tragedije, nego je taj pepeo raspršio u hiljadu čudesnih leptira. Može li čovjek biti veći i bolji nego kada, uprkos tako tragičnom i strašnom gubitku djeteta, odluči da piše knjige za djecu i poklanja drugim mališanima osmijehe svog srca?
