Kategorija: Književnost

Borislav Pekić (1930-1992): Neke ideje iz 'Zlatnog runa'

Ja idem u tuđe zemlje gdje cvatu gorke ruže
Jer ovdje hljeba nema, a snovi pokopani.

Na cesti Petrovačkoj izbjeglice i trista djece u kolini. Nad cestom kruže grabljive ptice, tuđinski avioni.

Za vrijeme suđenja (koje je, nasreću, bilo kratko) nisam govorio; da sam se branio, osuda bi se otegla, i to bi se doimalo kao kukavičluk. No, sad je sve drukčije, i noć uoči svojega pogubljenja mogu govoriti bez straha. Ne tražim oproštaj, jer nisam kriv, ali tražim razumijevanje. Oni koji me budu umjeli saslušati, razumjet će povijest Njemačke i buduću povijest svijeta. Znam da će slučajevi kakav je moj, koji su danas iznimni i zapanjujući, vrlo brzo biti otrcani.

Sviđaš mi se kada šutiš jer si kao odsutna,
i čuješ me izdaleka, i glas moj ne dodiruje te.

„Fudbal je popularan“, primetio je Horhe Luis Borhes, „zato što je glupost popularna.“
Na prvi pogled, predubeđenje ovog argentinskog pisca u vezi sa tom „prelepom igrom“ naizgled odražava stav bilo kojeg današnjeg fudbalskog hejtera, čije se lenje opaske ponavljaju kao neki refren: „Fudbal je dosadan. Previše je nerešenih rezultata. Ne podnosim lažne povrede“.

Ova knjiga, kao i sve knjige na svetu, govori o traženju sreće, kaže nam autor u posveti, pre početka. A početak je pesimističan: gorki stihovi iz Kur-ana koji uokviruju delo govore da je svaki čovek uvek na gubitku. Derviš, šejh Ahmed Nurudin, narator i subjekt, gotovo lirski, sreću nije našao. Suočen sa smrću, traga za smislom svog postojanja, svodi račune sa samim sobom, pravi rezime jedne napete duhovne borbe.

"Ovo je čisti pakao. U satniji je najviše 30 vojnika. Nikad nismo prošli kroz ovakav pakao. Nažalost, ne mogu pisati o svemu. Ako sudbina dopusti, jednog dana ću ti pričati o tome. Staljingrad je jedno veliko groblje za njemačke vojnike. Broj žrtava raste iz dana u dan..."

Ritam, dah, pokora... Za koga, za mene? Sigurno ne, nego za čitatelja. Piše se zamišljajući nekakvog čitatelja. Kao što slikar slika zamišljajući onoga tko će gledati sliku. Kad povuče potez kistom, odmakne se dva-tri koraka i proučava učinak: to jest, gleda sliku kako bi je, uz primjereno osvjetljenje, mogao promatrati gledatelj dok joj se bude divio kad bude visjela na zidu.

Moderno osećanje sveta pomera težište sa metafizičkih na etička pitanja, prevashodno na odnos između sveta i čoveka. Taj odnos Kami sagledava bez religijskih predrasuda i u njemu vidi apsurd.