Nato se životinje stanu dogovarati, kako da razbojnike otjeraju, i konačno nađu sredstvo. Magarac morade prednje noge metnuti na prozor, pas mu skoči na leđa, mačak se popne na psa i napokon uzleti pijetao, te sjedne mačku na glavu. Kad se tako, namjestiše, stanu na dogovoreni znak zajedno svirati: magarac revao, pas lajao, mačak mijaukao, pijetao kukurijekao...
Foto: Ilustracija knjige Jučer, danas i možda sutra
Rečenica, priča nam jedan naš prijatelj iz takozvanih školskih dana, u čijoj će senci naš stric Dragiša, prevodilac poezije, provesti poslednje mesece svog života: „Prevesti nevermore iz glasovitog Gavrana Edgara Alana Poa rečima nevere, more“
Bio seljak pa imao tri sina. Imali oni nekolike njive i livade. No sinovi baš i nisu voljeli motiku. Više su voljeli plandovanje. Najviše je radio otac. Okopavajući zemlju koliko je stigao, otac je sijao, žnjeo, vršio, mljeo, i tako prehranjivao obitelj.
Usne mi nemaju zvuka, one su najtiša luka cela od kaučuka, sivoga kaučuka. Međ usne mu jarboli brode. Brodovi do njih dohode prepuni mladih sanduka, čamovih, malih sanduka.
Kada upali novu šibicu, pred njom se ukaza prekrasna jelka. Bila je i veća i ljepše ukrašena nego ona što je prošle godine kroz staklena vrata vidjela kod onog bogatog trgovca.
Kao prozni pisac, Tomas Hardi nije imao uspješan početak. Za svoj prvi roman „Siromah i dama”, godine 1867, nije našao izdavača, pa ga je, u očajanju, spalio.
