Juče je Dodik imao sastanak sa ruskim ambasadorom i to prije 13. vanredne sjednice skupštine na kojoj je usvojen zaključak o prekidu saradnje sa policijskim i pravosudnim organima države BiH, a danas je imao sastanak sa ruskim deputatima.
Nacionalist, poput Karamarka, brinut će se da rane ne zarastu, dok će racionalist, poput Oreškovića, konstatirati kako su, na žalost, rane još svježe. Može to, već prema potrebi, biti racionalni nacionalizam ili nacionalni racionalizam, ali je prije svega hrvatski ranoholizam, kronična i dugoročna ovisnost o ozljedama
Potpuno dosljedan svom političkom stilu, Aleksandar Vučić će 9. januara u Banja Luci, sa svojom vladom i domaćinima, slaviti Svetog Stefana – neustavni Dan Republike Srpske.
SNSD uvijek asocira na Milorada Dodika. Nije to samo zato što se partija tako zvanično zove, SNSD – Milorad Dodik ili što se za Predsjedinka Republike Srpske vežu mnoge afere, referendumi, drsko i bezobrazno ponašanje i sl. Ima tu još jedan veoma bitan razlog, koji je u svojoj biti čista manipulacija.
Saopštenjem za javnost kojim se osuđuju "medijski napadi" na ministra Danu Maleševića, Demokratski narodni savez (DNS) je dodatno podgrijao sumnje u magistarsko zvanje aktuelnog ministra prosvjete Republike Srpske.
“Generala Vladimira Lazarevića dočekali su političari, predsednici niških opština, sveštenstvo i rodoljubive Nišlije”, izvestili su vazda objektivni srbijanski tabloidi o povratku još jednog srpskog “superheroja”, koji je u “haškom kazamatu” proveo ravno deset godina, od presuđenih mu 15.
Niko nema što Republika Srpska imade. Ima ministra prosvjete koji skriva informacije o svom školovanju. Da nije riječ o Dani Maleševiću, moglo bi se pomisliti da čovjek zbog skromosti ćuti, ali ovaj razmetljivac se pohvalio i doktoratom i fakultetom, ali magistarskim radom se ne hvali. Takođe odbija da kaže i gdje je doktorirao.Nema se čime pohvaliti, tvrde dobro obaviješteni izvori, a Malešević im svojim ćutanjem daje za pravo.
U Francuskoj je na lokalnim izborima zabrinjavajuć broj glasova dobila ekstremno desna Nacionalna fronta, u Turskoj je Erdogan relativno uvjerljivo dobio ponovljene izbore, u Poljskoj je „desnija“ opcija pobijedila opozicijsku desnu opciju, u skandinavskim zemljama rastu impulsi slični nacionalno-frontaškom u Francuskoj... U Južnoj Americi, čiji kontekst nije sličan europskom, ali događaji koincidiraju, venecuealanska bolivarska opcija izgubila je izbore, a u Argentini neoliberalna politika također dobiva zamah. Što objedinjuje sve ove, međusobno nenužno svodive, slučajeve?
