Prvi put sam krenuo iz Mostara davne ’65. U Zagreb na faks.
Piše: Ivan Džidić
Potpuno promašeno izabran.
Što sam skonto već nakon prvog semestra.
Ali sam nakon lomljave mijenjati ili ne mijenjati, ostao po onoj počeo sam završit ću.
Što me je u tom Zagrebu zadržalo skoro pa punih devet godina.
Uz paralelno odslušane dvije godine sociologije.
Prevashodno se baveći, što mi je nekako ko zna kad bilo ugrađeno u narav, politikom i seksom.
Politikom iz drugog, trećeg, često i 27. reda, bez eksponirajućih ambicija, neka mješavina između Druge i Treće internacionale.
Bliže drugoj.
A zakačio sam sve što se u tom periodu na političkoj sceni događalo.
Još uvijek glupi zavičajac, uračunavajući i neka bude studentsku praksu, svakih malo-malo išao sam u Mostar.
Zadarskom karavelom, koja je stizala sabahilden in the morning, oko četiri sata.
U doba kad nikog nije bilo na ulicama, osim perača ulica i kad je Mostar mirom mirisao.
I svaki put sam do daske uživao u boravcima, koliko god da su trajali.
Prvi nesporazum, još uvijek to nije bio sukob, bio je ’72, kad sam opremljen tekstom koncepta reforme Sveučilišta, koju je zagovarao rektor Vranicki, nadležnima upao sa idejom da Mostar u nekoj perspektivi postane sveučilišni/univerzitetski grad.
Prošao sam kao lokalpatriota. Još uvijek zavičajac, definitivno, bar sam tako mislio, vratio sam se ’74.
Uz prvi sukob sa stipenditorom, uz oslobađanje obaveza glede stipendije.
Ali i uključivanje u rad Mostarskog teatra mladih.
I kratkog angažmana u lokalnom Marksističkom studijskom centru, kako se to pretenciozno zvalo.
Kratko dakle, jer nije trebalo mnogo, e da bih bio nepodoban.
Sa zadovoljstvom sam radio kao srednjoškolski profesor, uz položenu obaveznu grupu pedagoških predmeta.
Potom kao direktor u Omladinskom uslužnom servisu.
Sukob, smjenjivanje, antisociolističko i antisamoupravno djelovanje.
A onda i otkaz, zbog odbijenog, pokvareno i nisko ponuđenog posla.
Nije me htjelo, Boga mi ni smjelo izbaciti iz Partije.
Sa ulice me pokupilo i spasilo poslom u Hidroelektranama.
San svakog normalnog građanina.
Ono što bi meni odgovaralo nije moglo proći.
I ponovo Zagreb, teatar &td.
Osamdesetčetvrta, osmi maj/svibanj.
Uz povratak na ono s početka – politika i ostalo.
Teklo je kako je teklo.
Najčešće u sukobima, do konačnog, na zadnjem Kongresu SKH.
Sačuvaj bože od političara i medijskih radnika.
I eto ih devedesete.
Eto i još jednom Mostara, u septembru ’91.
Ko biva hajde da se pokuša spriječiti ono što stiže.
A to je nemilosrdno stizalo i stiglo.
Žešći sukobi, razlazi, trendovska politička raspoređivanja, rat. Sukob sa svim stranama u sukobu, glava u torbi, pa izbjeglištvo.
Odlazak u neizvijesno.
Ali na sigurno, u Slovačku.
U Zeleneč kod Trnave, mala mostarska kolonija od nas dvadesetak kod prijatelja Slovaka na skrb.
Nikad im nećemo moći zahvaliti.
Meni ista meta – isto odstojanje.
Nema lijeka za jednom ugrađen čip naravi.
Krajem ’92. početkom ’93. poziv u Soros Jugoslavija fondaciju, u program za djecu i mlade.
U Mostar prvi put ’98, kako bih do Zagreba.
Bez zavičajnosti, bez emocija.
Kasnije, malo češće, nekoliko prijatelja, ostali razbacani po Kugli, nekoliko rođaka i grobno mjesto prerano umrlih roditelja.
Grad perfidno podijeljen, uz ne baš blagi pogled na dogovor bagre, ratnih zločinaca, da pripadne Hrvatima.
Reče jednom mamlaz od Kofi Anana, kako će faktor vrijeme učiniti svoje.
Šta je to, možda će se znati 20. ovog mjeseca.
A ovdje gdje obitavam, sranje do bola.