fbpx

Čekajući pokret slobode

Gotof je jansa AP

 Foto: AP

Izborni rezultati u Sloveniji, koji su doveli do dramatične promjene političke paradigme, zanimljiv su društveni fenomen koji otvara pitanje: Hoće li se nešto slično desiti i na predstojećim izborima u BiH? Odnosno, da li je nešto slično moguće očekivati i na prostoru BiH?

Piše: Muhamed Kovačević

Ideologija toalet-papira
Nešto preko 30-ak godina od raspada bivše Jugoslavije, u jednoj od bivših federalnih država, desio se zanimljiv političko-društveni obrat. Po prvi put, pored dramatičnog uskraćivanja podrške trenutačnoj vladi te zemlje, na čijem je čelu bio dugogodišnji prekaljeni i kontraverzni političar Janez Janša, u slovenački parlament ušla je i stranka simboličnog imena „Levica“, kao simbol povratka ideji socijalizma, koji je praktično do jučer gospodario tim prostorom. Iako mnogi znanstvenici i analitičari govore o mogućem vrlo tačnom revoltnom protestu, bez one suštinske ideološke promjene političke matrice, ovaj ukaz Levice u Sloveniji, s ukazom Komunističke partije u vrlo bliskom i susjednom Gracu, otvara sasvim nove vidike ili ako hoćete stvara nove zamahe budućeg drugačijeg participiranja političke filozofije. U skladu s tim postavlja se pitanje, kako u trenutačnim društveno-političkim odnosima stoji BiH? Odnosno, da li se i u BiH može očekivati pojava „levice“ kao političke opcije? I tu je odgovor sasvim jasan – nažalost, ne može!
Stanje društvene svijesti, ali i političke kulture u BiH, ne samo da onemogućuje stvaranje paradigme za uspostavljanje nove političke realnosti, koja bi se ogledala u nekoj stranci ili pokretu, nego svakodnevno, temeljito i vrlo dosljedno vrši represiju naspram bilo kakve ideje ili mogućeg okupljanja ljudi oko ideje koja bi išla u tom pravcu. Sasvim jasno zaokružena i finansijski izuzetno moćna „izborna mašinerija“, koja se prvenstveno ogleda u enormnom broju plaćenih botova, apsolutno kontroliše društveno-politička zbivanja u BiH, gdje se kao „mesije“ ukazuju ljudi i likovi s decenijskim i nerijetko više puta recikliranim političkim i ideološkim stavovima. Iz tog ugla potpuno je razumljiva i vrlo je logična situacija u kojoj se dešavaju takvi, prije svega, politološko-ideološki lomovi, koji od nominalno i deklarativno predstavljenih prvobitnih političkih ideja, u stvarnosti, kao finalni proizvod predstavljaju najužasniji i nijansirano najšovinističkiji izraz subnacionalizma, a vrlo često i rasizma, ali i fašizma kao ogledala političkog djelovanja.
U eksperimentu političkog, čistokrvnog i čisto očiglednog partokratskog sistema, kojeg već preko 25 godina slijepo i obilato zagovara i održava „međunarodna zajednica“, zajedno sa svim visokim predstavnicima kao jedinim „pravim“ tumačima Dejtonskog sporazuma, razvile su se mnoge društveno-političke anomalije, stvorene prije svega retrogradnim političkim idejama koje su dovele do ratnih sukoba u BiH. A zatim i konstantnog održavanja „statusa quo“ koji je nastao kao posljedica ratnih zbivanja. Tragično-komičnu poziciju u svemu tome ima i famozno „Vijeće za implementaciju mira“, kao osigurač zadržavanja, odnosno zamrzavanja bilo kakvog društveno-političkog preokreta. Iz svega ovdje navedenog, nije teško razumjeti da se ideologija, kao primat stvaranja društvenih aktivnosti, ovdje ni dalje nije pomjerila s primarnog i osnovnog djelovanja, koje se ogleda u vidu kontrole „krvi i tla“, a koji je kao politička agenda uveden na prvim „demokratskim“ izborima, sada već davne 1991. godine. Zanimljivo je primijetiti, kako se od tada pa do evo sadašnjih dana cjelokupni politički život svodi na to da ne postoji, niti planira da se pojavi suštinska alternativa ovom stanju, ustanovljenom 1991. godine. Ogroman novac, koji su strane ambasade ostavljale gredeći ovdje tzv. „civilno društvo“, odnosno „alternativne političke stranke ili opcije“, ogleda se u pojavi lika i djela Milorada Dodika, čija je stranka simboličkog naziva Savez nezavisnih socijaldemokrata, postala Savez nezavisnih nacionaldemokrata, preuzevši na taj način primarni nacionalistički narativ, kojeg je orginalno patentirato SDS. U Federaciji, čista kopija lika i djela Milorada Dodika, ogleda se u liku i djelu Zlatka Lagumdžije, koji je za razliku od Dodika trenutno van političkog života, ali je učinio sve što je bilo u njegovoj moći, da svojim odlaskom u potpunosti sahrani i nacionalizira ideju socijaldemokratije, prvenstveno među pripadnicima bošnjačkog naroda. Kako je uspješno odrađen taj posao, govori i činjenica, da je u Kantonu Sarajevo čuvena Socijaldemokratska partija, na čelu s Nerminom Nikšićem, u koaliciji s otpadnicima iz stranke SDA, koji su u svom političkom djelovanju čak i radikalniji, odnosno, propagiraju veći nacionalistički opus od orginalne im matice u vidu SDA stranke. Najzanimljivija od svega jeste činjenica da jedna društvena zajednica, koja doduše ima i najmanji broj pripadnika za ovo „tranzicijsko vrijeme“ nije uopšte uspjela da ostvari pandan Bošnjacima i Srbima, praveći svoju sopstvenu socijaldemokratiju. Riječ je naravno o Hrvatima, kao jedinom narodu, koji od 1991. pa do danas ima apsolutni politički konsenzus koji bez ikakve opozicije blagosilja i katolička crkva, a koji je izražen u liku i djelu Dragana Čovića. Naspram ovih političkih trendova važno je napomenuti, da pokušaji koji bi stvorili famozni „treći blok“ ili opciju završavaju tako što svoju „novu“ ideološku političku platformu iskazuju na način, da uglavnom svoje političko djelovanje vežu za jedan dio BiH. Pri tome, slijepo prate već uspostavljene ceremonijalne aktivnosti divljenja i pozdravljanja likova, koji su udarili temelje uništenju bilo kakve mogućnosti pravljenja sistema „građanske“ BiH, o kojima svi oni tako uporno i često govore. Zbog svega toga, vrlo je lako konstatovati da je ideološka matrica, kao osnova političkog djelovanja u BiH, nalik toalet-papiru, kojim brišu i s kojim zajedno u kanalizaciji završavaju svi oni likovi koji žele da se bave politikom u BiH.

Bespotrebni izbori
Izbori, koji bi trebali biti održani u oktobru ove godine, pored činjenice da je vrlo mala vjerovatnoća da će se uistinu i održati, vjerovatno će samo potvrditi dosadašnje uspostavljeno stanje u BiH. Procenti omjera vlasti koju će zauzeti tri ključne stranke, tri konstitutivna naroda, koji su već preko tri decenije u koaliciji, mogu se samo neznatno promijeniti. Najava svih tih opskurnih likova, bivših parlamentaraca ili bivših aktivista, koji u svečanom oglašavanju najavljuju svoj napad na budžetsku sisu, jasan je pokazatelj da se u BiH ni pod kojim uslovima, makar ne u dogledno vrijeme, ne može desiti da u parlament uđe levica, kao političko-društveni incident i budući korektiv. Zbog svega toga ostaje nejasno, zbog čega se uopšte i rade izbori u BiH, kada je mnogo praktičnije, po sadašnjim izbornim standardima, samo prepisati odnose vlasti i onim ljudima koji su u stanju da isplate pojedine ljude za glasove, udovoljiti davanjem pozicije u jednom od mnogobrojnih parlamenata, na različitim nivoima vlasti. Time bi se olakšao sadašnji izborni integritet, spriječilo javno kupovanje „papaka“ po raznoraznim skupštinama entiteta i kantona, a uspostavljeni status quo bi samo bio produžen do nekog trenutka, kada će oni koji su ostali shvatiti, da je rigidni sistem koji traje predugo jedini krivac za njihove teške i mizerne živote.

Impuls