Sigurno ste čuli za famoznu sintagmu “čovjek i žena.” Zar žena nije čovjek? Ova priča seže u vrijeme nastanka društvenog ugovora pomoću kojeg su, kako to objašnjava Carol Pateman, “muškarci svoje prirodno pravo nad ženama preveli u sigurnost građanskog patrijarhalnog prava”, tvrdeći da ženama nedostaju sposobnosti i osobine individue (čitaj: čovjeka, muškarca, racionalnog bića). Ovom vrstom društvenog uređenja žena je postavljena kao drugotna – građanka drugog reda.
Nedavno smo imali priliku da vidimo kako Instagram ograničava politički sadržaj. Ova platforma automatski je isključila politički sadržaj svojim korisnicima, ostavivši mogućnost da se ova opcija promijeni ručno, pritom bez nekog naročitog objašnjenja zašto se ovo dogodilo. Ovaj fenomen zanimljiv je iz nekoliko perspektiva. Za pretpostaviti je da je Instagram u tom trenutku povukao ovaj potez kako bi spriječio širenje političkog sadržaja usmjerenog prema Palestini, jer su društvene mreže jedno od osnovnih sredstava komunikacije i širenja poruka. Sada se otvorilo pitanje ko zapravo ima autonomiju na društvenim mrežama? Da li smo slobodni da otvoreno objavljujemo sadržaj političke i socijalne prirode na društvenim mrežama ili nas ipak ograničava državni zakon i politika vlasnika ovih mreža? Da li su društvene mreže samo prostor gdje velike kapitalističke firme reklamiraju svoju robu i usluge kako bi uvećali profite?
Imenovanje ovako kontroverznih ličnosti ima ozbiljne implikacije na državu, od odnosa s medijima do privlačenja stranih investicija. Strani investitori, suočeni s ovakvim liderstvom u ključnim sektorima, imaju razloga sumnjati u stabilnost i integritet zemlje. Stoga, kako bi se revitaliziralo povjerenje i privukle strane investicije, nužno je razmotriti ozbiljne reforme u sigurnosnom sektoru i izabrati lidera koji će istinski garantirati sigurnost i povjerenje građan.
U korijenima fašističke psihologije leži opsesija zavjerom, ili još bolje, međunarodnom zavjerom. Ali zavjera mora takođe doći iznutra. Fašističke vlade osuđene su na to da gube ratove jer su nesposobne da ispravno procijene neprijatelja. U fašizmu ne postoji borba za život, naprotiv, život se živi samo zbog borbe. Zbog toga, pacifizam je kolaboracija sa neprijateljem. Građani se pozivaju samo kada treba odigrati ulogu naroda.
Svjedoci smo da vodeće političke strukture u Bosni i Hercegovini koriste (zloupotrebljavaju) teme iz prošlosti, uključujući i ratne zločine i genocid za međusobno optuživanje i podizanje tenzija u javnosti, koja se nije dovoljno suočila s prošlosti. Ciljeve takvog ponašanja lako je naslutiti – skretanje fokusa s nekih drugih tema i zbijanje etničkih redova u glasačkoj mašineriji oko samoproglašenih nacionalnih vođa.
U slučaju da program vaše stranke nema ništa zajedničko s programom stranke s kojom sklapate savez, računajte da i program stranke s kojom sklapate savez nema ništa zajedničko s programom vaše stranke: to vam je, dakle, zajedničko
Narodni heroj, revolucionar, književnik, novinar i buntovnik iz Banjaluke kojeg se danas rijetki sjećaju iako njegovo ime čitamo u nazivima mnogih ulica, škola, domova kulture i kulturno-umjetničkih društava. Nekada je njegovo ime bilo poznato svima i gdje god bi se pojavio važio je za vrsnog poznavaoca ekonomske nauke i istorijskog materijalizma. Bio je prepoznatljiv po okruglim naočarima i elegantnom šeširu koji je prikrivao njegovu razbarušenu kosu. Svojim radom i zalaganjem obilježio je vrijeme u kojem je živio. Veselin Masleša i njegova sestra Nadežda Masleša mnogo su doprinijeli da Banjaluka danas bude to što jeste, a njihovi preci su zajedno sa ostalim banjalučkim trgovcima učestvovali u razvoju grada na Vrbasu.
Uvijek me bilo strah kakva će ova moja dva tikvana ispasti. „Nije čudo sinko što se sve događa, pogledaj samo kakve igrice igraju“, zgražala se moja stara nad njihovim Playstationom. Često sam bio zgrožen i sam. U nekakvoj Grand Treft pizdariji možeš ljude prebijati palicama, gaziti policajce autom, možeš što ti padne na pamet. Nikada im nisam branio ništa, i zbog toga me najviše i bilo strah.
I koliko god gleda unazad čini mu se da ničega osim odrona nije ni bilo. Zato se valjda i osjećamo zatrpanima, kao da smo pod gomilom kamenja. Pritisnuti sve teže dišemo. Ne čuje se više naš jezik. Nerazgovijetan je u gomili svakodnevnih malih eksplozija koje izazivaju odrone koji nas zatrpavaju.
