Biti izbjeglica, nisu samo ove strahote koje gledamo sada. Preplašeni, jadni, umorni, izbezumljeni ljudi, koji su ko zna kako i kojim putevima krenuli u neizvjesnost tražeći sigurnost, mir i neki bolji život. Jer kada sve to prođe, dođe nostalgija i posljednja slika napušetenog, nekada i potpuno razrušenog Doma. Onoga trenutka kada postanete izbjeglica vi to ostajete do kraja života, “raščerečeni” između dva svijeta, između racionalnog i neodsanjanog sna.
Ovaj kriminal bolje je organiziran od dosadašnjeg zato što ga organiziraju države iz kojih sada pristižu najveća zgražanja nad "tragedijom jadnih ljudi". To su one države i njihove politike koje su do temelja spržile zemlje u kojima su koliko jučer današnje izbjeglice živjele i radile.
Feministkinje su za njih histerične frustrirane žene, iako ne znaju da su to one žene koje su 5 godina lobirale i javno zagovarale zakon o nasilju u porodici, da bi tek sa donošenjem tog zakona konačno bilo moguće da policija sprovede postupak protiv počinioca. Histerični ludaci su i oni koji su lobirali za zakon o civilnom služenju vojske, da bi oni i dalje mogli da ostanu iza svojih kineskih zidova, umesto da se godinu dana hrane konzervama iz ratnih rezervi i broje žuljeve zadobijene vojnim vežbama po šumama i gorama. Histerični ludaci su i oni koji su lobirali za zakon o mobingu. Aktivisti za prava životinja su isto tako ludaci jer ne vide gladnu i bolesnu decu.
