Kulturna, a samim tim i politička simbolika parizera na prostoru bivše Jugoslavije i više je nego jasna. Radi se o salami koja je rezervirana za “bruncheve” manualnih radnika, u prvom redu bauštelaca, i za obroke djece iz siromašnijih familija. Svima ostalima parizer bi trebao predstavljati egzotiku, povremeni guilty pleasure, rekvizit za klasni roleplay. Takvom statusu parizera svjedočila je i reklama otprije koju godinu u kojoj je Luka Dončić promovirao parizer i slične proizvode jednog slovenskog proizvođača. Spomenutima “svima ostalima” reklama je poslužila kao povod za sprdnju, ali sama činjenica da je Dončić angažiran svjedoči o kontinuiranoj potražnji za takvim proizvodima.
Najučinkovitija borba protiv nejednakosti je ona politička, ali postoje na repertoaru i druge metode kojima narod često pribjegava. Među te metode spadaju i one koje variraju između retoričke klasne osvete i utjehe. Najpoznatiji primjer – opjevan u pjesmama, iznošen u zaključcima – tiče se stanovite nesreće koju novac navodno donosi. Znamo svi “šta pare kupit ne mogu” i koliko bogatstvo udalji pojedince od društva i učini ih dubinski nesretnima. Te dijagnoze znaju nekada biti toliko oštre da kod naivnijih mogu izazvati i strah od novca koji “kvari”. Dakle, bogatima se osvećujemo njima nedostupnim bogatijim i kvalitetnijim društvenim životom, a istovremeno sebe tješimo zbog mršavog stanja na računu: ma bolje nemat’.
Iza Lucija Domicija, kako znamo, u Rimu je ipak ostalo nešto kuća i zgrada. Iza Nerona Vučića, pak – da skratim istoriju Beograda – neće ostati ništa starije od mandata Srpske napredne stranke: samo “ponos nacije”, lepši i stariji Beograd. Šta god značilo to “lepši”, i šta još godije značilo ono “stariji”
Preživeli smo i ovo leto. Malo je tu bilo uživanja za običan svet koji je uglavnom gledao cene i pratio svoju finansijsku propast. Moralno smo odavno na dnu, prostakluk je manir koji se promoviše kao poželjan u društvu. Sporili smo se i oko Tvrtka, čiji je više i od koga je veći, a najviše su nas spremali za borbu. Neprijatelj nadire, a bajininim plećima treba podupirač. No, tanka je odbrana ako je čine kupljeni, ucenjeni i zavedeni.
Volela bih da živim u zemlji koja bi na svaki ispad mržnje slala psihološku pomoć. Umesto huškanja da deluje spuštanjem tenzija. Nažalost, živimo tamo gde vlasti selektuju činjenice, zamenjuju teze, zavađaju ljude. Zato smo 28 godina nakon rata dalje od pomirenja nego što je to bilo početkom veka.
Nakon što su stručnjaci dali svoja mišljenja, korisnici online mreža ostavili svoje komentare, a vlast organizovala proteste protiv same sebe, svako se latio nekog svog posla ili se pozabavio/la nekom drugom tragedijom. Na kraju, ostala je samo tišina!
