Mogu razumjeti gdje je izvor te mržnje ali nikako ne mogu suosjećati s onima kojima je ona jedino pogonsko gorivo, obično umotana u iracionalnu ljubav spram domovine ili je pravdana nečim što je teško prežaliti i praštati.
Ako pod blagostanjem podrazumevamo apsolutno blaženstvo u pogledu društvenog i političkog života, gde su ljudi u rajskim uslovima, gde svako ima dovoljno hrane i pića u izobilju, gde ratovi ne postoje, svi sukobi se rešavaju mirnim putem; ako pod blagostanjem podrazumevamo mesto gde su svi srećni, onda je sasvim izvesno da takvo mesto ne postoji, niti je verovatno moguće. Međutim, ako pod blagostanjem podrazumevamo ono što se u engleskom jeziku naziva welfare, onda stvari postaju unekoliko realističnije. Politički teoretičari države blagostanja svakako ne misle da je blaženstvo, kako je opisano gore, moguće, ali to može biti težnja i ona mora biti svrha po sebi. Sve što treba da se uradi, jeste da se odgovori na pitanje: koja je to intrinsična (bitna) vrednost koja ispunjava pojam blagostanja i kako da se ona uveća do krajnjih granica?
Kod nas, kao i svuda na svijetu, nacionalizmi hrane jedni druge. Nacionalisti dobro znaju da će ostati gladni ako bude više ljudi poput Franje Šarčevića. A, njihova glad je nepodnošljiva, živ čovjek je teško može izdržati. Neće im glad biti utažena ako Franjo napusti Sarajevo. Nastaviće prebirati po ostacima.
Naš um je sposoban za ogromne stvari, on je taj koji stvara umjetnost, naučna djela i u stanju je riješiti mnoge teške, na prvu nerješive probleme. Ali i pored toga, on je veoma često naš mučitelj koji nam šalje strašne misli koje ne bismo željeli misliti
Po svojoj definiciji park je dio grada ili naselja u kojem se nalazi održavano zelenilo. Kupusište ispunjava uslove ove definicije. Dakle, potpuno je netačna izjava da će se na tom mjestu “graditi park” i očito je usmjerena ka tome da građane dovede u zabludu.
Jesenas je izbio skandal – sav kanadski parlament ovacijama je dočekao gosta iznenađenja, jednog starog nacistu. Međutim, stvari su gore od jednog skandala i otkrivaju mračnu stranu kanadske povijesti: Jaroslav Hunka nije bio izuzetak u istoriji kanadske imigracije u Hladnom ratu, on je bio pravilo
Već dvije godine i dva mjeseca traje rovovska borba aktivistkinja i aktivista da se u Banjaluci, varoši koja slovi kao “grad žena”, jedna ulica nazove po jednoj izuzetnoj ženi – Vahidi Maglajlić. Traje ta borba, eto, duže nego što je trajao ratni put ove partizanke, ovjenčane Ordenom narodnog heroja Jugoslavije. I sve su prilike, još će potrajati.
Imamo li pravo vjerovati u što god želimo? Ovo navodno pravo često se koristi kao zadnje utočište namjernih neznalica, osoba koje su stjerane u kut dokazima ali tvrde: “Vjerujem da su klimatske promjene obmana, što god bilo tko drugi rekao, i imam pravo vjerovati u to!” Međutim, postoji li takvo pravo?
I danas je ta uloga baba kao povjesničarki familija predmet interesa, uglavnom u obliku zezancije s nečim tako egzotičnim i anakronim. Pratiteljima regionalne TikTok scene sigurno nisu krajem prošle i početkom ove godine promakle tisuće videa na temu “Akine matere čoek” kojima su korisnici “obrađivali” i iznova inscenirali zapis jedne bosanske babe koja je nastojala rekonstruirati neku kompliciranu familijarnu genealogiju.
