Pokret protiv mirovinske reforme u Francuskoj traje već mjesecima. Štrajkati toliko dugo i preživjeti nije nimalo lako – zbog čega je sredinom siječnja prikupljeno više od 4 milijuna eura potpore za radnike i radnice mobilizirane protiv mirovinske reforme. U nastavku donosimo prijevod teksta iz ovomjesečnog broja Le monde Diplomatique o metodama preživljavanja dugotrajnih štrajkova koje su radnici/ce razvili kroz povijest.[1]
Kako su se tijekom povijesti radnici nosili s troškovima dugotrajnih sukoba s poslodavcima, u kojima su, kao posljedicu represivnih mjera, redovito ostajali bez plaća?
Štrajkovi u britanskim rudnicima 1926., a kasnije i 1984.-1985., prisiljavali su bračne parove da posegnu za raznim kombinacijama. Žene, koje su smatrane “ministricama financija”, bile su na prvim linijama i organizirale opskrbu hranom, ponajviše zahvaljujući paketima pomoći koji su pristizali iz cijele zemlje. Rudari u štrajku pak nisu oklijevali za prehranjivanje svojih obitelji ubijati svinje i kokoši štrajkolomaca.
U takvim se situacijama vrlo brzo trebalo naviknuti na traženje pomoći od roditelja, prijatelja, ili blagonaklonih trgovaca koji bi neko vrijeme robu izdavali na račun. Osim njih štrajkaše su povremeno podržavale i lokalne vlasti – bilo financijski, bilo materijalnom pomoći. U Francuskoj, nakon što je Commentry 1882. postao prvi socijalistički grad, lokalne vlasti koje su bile bliske radničkom pokretu pomagale su “svojim” štrajkašima. Ta je tradicija do izražaja posebno došla za vrijeme općih štrajkova 1936. i 1968., kad su se, primjerice, djeca štrajkaša mogla besplatno hraniti u školskim kantinama. No te elementarne forme izražavanja solidarnosti, koliko god bile ključne, pokazale su se nedostatnima te su se radnici ubrzo počeli organizirati kako bi mogli izdržati pritiske rukovodećih.
Čak i prije nego su štrajkovi postali zakoniti (u Francuskoj, još 1864.), društva međusobne pomoći koja su se počela pojavljivati početkom 19. stoljeća dio su članarina uplaćivale u fondove solidarnosti. Ti rudimentarni oblici štrajkaških blagajni počeli su se rapidno širiti kako se postupno sve više razvijao sindikalni pokret, koji je u Francuskoj legaliziran 1884. no takav je način baratanja financijama već i tada izazivao neslaganja unutar pokreta. Još je 1903. jedan delegat na skupu metalurškog sindikata osudio “nejednaku borbu, taj glupi rat proleterskog sitniša protiv kapitalističkih milijuna”.
Slike 1 i 2 – Štrajk Londonskih lučkih radnika
Radnička solidarnost od samih je početaka sindikalnog pokreta bila rasprostranjena. Još od svog osnutka u Londonu 1864., Međunarodno udruženje radnika (tj. Prva Internacionala) u članku 10 svog statuta predviđala je “bratsku pomoć članica udruženja”, najčešće u formi pozajmica čije su vraćanje čim sukob završi radnici smatrali pitanjem časti. Ta je međunarodna solidarnost rasla u skladu sa sve boljim strukturiranjem radničkih pokreta u kooperative, sindikate i stranke, kao i s povećanjem prosječnog trajanja sukoba između radnika i poslodavaca. Među njima je bila i nekolicina štrajkova koji su postali simbolima klasne borbe: štrajk radnika u Anzinu i Decazevilleu 1884. i 1886. godine, londonskih lučkih radnika 1889. te tekstilnih radnika u njemačkom Crimmitschauu 1903-1904.
Za vrijeme štrajka u londonskoj luci koji je u kolovozu i rujnu 1889. uključivao preko stotinu tisuća radnika, sredstva solidarnosti prikupljala su se na političkim skupovima, nogometnim utakmicama te akcijama solidarnosti diljem Ujedinjenog Kraljevstva. Tome se pridružila i pomoć iz Francuske, Njemačke, SAD-a i prije svega Australije, iz koje su lučki radnici svojim britanskim drugovima poslali 30 000 funti (prilagođeno inflaciji, 4 080 000 funti u 2020.)[2], što je činilo čak dvije trećine ukupno prikupljenog novca.
Kako je novac bio u središtu klasnog rata, njegovo se prikupljanje počelo organizirati i pretplatom na radničke tiskovine. U Francuskoj, u 1880-ima, novine “Krik naroda” uspjele su prikupiti impozantnu svotu od 70 000 franaka za rudare Decazevillea. Osim prikupljanja financija, ta su izdanja služila i upoznavanju javnosti s radnicima, koja je na taj način mogla doznati tko su oni i o čemu sanjaju.
Slika 3 – Naslovnica jednog od izdanja novina ‘Krik naroda’
Prikupljene svote, često značajne, pokazuju kako donatori nisu pripadali samo radničkoj klasi nego se radilo o široj javnosti koja je bila senzibilizirana za radničke probleme. Tako je za vrijeme štrajka 1350 radnica u Crimmitschau, koje su tražile povećanje plaća i duže pauze, rasprostranjeni pokret solidarnosti prikupio više od 1,2 milijuna maraka.
Bio je to ujedno i početak uključivanja intelektualaca i umjetnika u radničku borbu. Glumci, pjevači i raznovrsni umjetnici poput Jacquesa Preverta ili grupe Oktobar počeli su se pojavljivati u okupiranim tvornicama kako bi ohrabrivali radnike. Neki su im pak prosljeđivali prihode od ulaznica svojih koncerata. U ožujku 1979. metalurški su radnici pozvali Johnnya Hallidaya, veliku francusku pjevačku ikonu, da posjeti tvornice. Trideset godina kasnije, Bernard Lavilliers je pjevao u podršku radnicima tvornice Forda u Blanquefortu[3], kojima su prijetili otkazi.
Ipak, jedna od najoriginalnijih metoda za preživljavanje u vrijeme štrajka je – paradoksalno – raditi. Doduše, malo drugačije. Na primjer, u urarskoj tvornici Lip u Besanconu, radnici koji su se protivili najavljenim otkazima izumili su inovativnu metodu akcije: sami su prodavali zalihe već proizvedenih satova, potom su zauzeli tvornicu i nastavili proizvoditi nove satove promijenivši pritom organizacijsku strukturu. Transparent obješen na fasadu tvornice sažimao je njihovu akciju: “Moguće je. Proizvodimo, prodajemo, zarađujemo.”[4]
Takav “produktivni” štrajk omogućuje izbjegavanje financijskog gušenja štrajka. Tijekom nadolazećih godina, dvadesetak pokreta tog tipa pojavilo se u Francuskoj, Velikoj Britaniji i Belgiji, kao posljedica rastuće prijetnje deindustrijalizacije koja podrazumijeva zatvaranje tvornica i masovne otkaze. Štrajkaši pritom preferiraju predmete koji se mogu jednostavno proizvoditi i prodavati, poput majica i deka u tekstilnoj industriji ili pokućstva u drvnoj.
Sve u svemu, u doba u kojem se prezir vladajućih prema široj javnosti očituje u njihovom tvrdoglavom odbijanju da saslušaju izraze javnog nezadovoljstva, korisno je prisjetiti se oružja iskovanog u radničkim pokretima.
Bit će potrebno za njime posegnuti u mjesecima koji dolaze.
Tekst je orginalno objavljen u Le monde Diplomatique, veljača, 2020.
Preveo: Filip Peruzović
Izvor naslovne fotografije: Wikipedia commons
———————————————————————————
[1] tekst je prijevod članka Xaviera Vigne “Održati dugotrajni štrajk”, Le monde diplomatique, veljača 2020.
[2] https://www.in2013dollars.com/uk/inflation/1850?amount=1
[3]o toj smo situaciji pisali na: http://radnickaprava.org/tekstovi/novosti/filip-peruzovic-imaju-li-i-radnici-pravo-glasa-kad-vlasnik-odluci-zatvoriti-tvornicu
[4]o toj zanimljivoj situaciji možete čitati na https://en.wikipedia.org/wiki/LIP_(company)#An_experience_in_workers'_self-management_(1973%E2%80%9374)
ili https://www.versobooks.com/blogs/3871-socialism-in-one-factory