Otmica Europe
Nisu nam potrebne „Sjedinjene Europske Države“, nacionalne države trebaju slobodno ostati. Ono što nam je zapravo potrebno jest – europsko Mi
Antički mit o Europi pripovijeda o kćeri feničkog kralja Agenora, koju je oteo Zeus u obliku bijelog bika i odveo je na Kretu. Istinska srž ovog mita je svijest da europska kultura potječe sa Istoka. Iz Fenicije potječe prije svega grčki alfabet. Kadmos, Europin brat, ga je uveo u Grčku. Ime Kadmos potječe od semitskog »qadem«. U ovom korijenu se spajaju predstave »Istoka« i »starog svijeta«. Grci na istok od Egipta do Anadolije gledaju kao na svoju antiku, kao što mi na Grčku i Rim gledamo kao svoju antiku, i u oba slučaja radi se o vremenu prije 2000 do 3000 godina unatrag. Dvije do tri tisuće godina dijeli nas od klasične antike, dakle od Homera do Tacita, a dvije do tri tisuće godina dijeli njih od faraona i sumerskih kraljeva.
Za Grke je Europa označavala grčki svijet, od Jonije do Marseja. U odnosu na Istok, Europa je slovila kao svijet slobode i duha, za razliku od Perzije koja je slovila kao svijet despotije.
Svjesno europejstvo
Sljedeća Europa nastala je u kasnoj antici. Kristijanizacija je bio prvi – ne nužno beznasilni – europski projekt u znaku jedinstva i ujedinjenja koji je tekao iz dva centra: Bizanta i Rima. Bizant je otvorio Istok Europi preko Kijeva i Moskve, Rim je Zapad preko jednog centra na rubu zapada. Već je u 4. i 5. stoljeću započela misija iz Irske, koja je stvorila Europu samostana te je na europskom kopnu do 7. stoljeća utemeljila ne manje od 300 samostana. Kristijanizacija srećom nije značila samo uništenje, nego i spas antičkog nasljedstva. Irski samostani su služili i kao skriptoriji, te su kopirali ne samo Bibliju i djela crkvenih otaca, nego i veliki dio pogansko-antičke literature. Slično su na Istoku bizantski monasi, ali i malo istočnije islamski učenjaci, brinuli o grčkoj znanosti, prije svega medicini, astronomiji i filozofiji.
Onako kako je kristijanizacija Europe od 4. do 12. stoljeća ujedinila, tako je »velika šizma« iz 1054. godine podijelila pravoslavni istok i rimokatolički zapad. U Firenci i Ferari se 1439. godine održao koncil koji je pokušao ponovno ujediniti kršćanske Crkve uoči osmanske opasnosti. U tu svrhu je doputovala grčko-pravoslavna delegacija pod vodstvom patrijarha Konstantinopola. Stari patrijarh je na tom koncilu 14. 6. 1439. godine u Ferari umro, a njegov grob sadrži i natpis, u kojoj se izričito deklarira kao Europljanin: »Biskup Crkve i mudri Europljanin sam bio. Ovdje ležim ja, Josip, velik u vjeri. Jedno sam želio, gorljivom ljubavlju, čašćenje Boga i jednu vjeru za Europu.« U trenutku suočavanja sa osmanlijskom opasnošću došlo je do prvog novovjekovnog momenta svijesti europejstva.
Nažalost ništa nije bilo od ponovnog ujedinjenja. Na duže staze su bile prevelike razdvajajuće točke. Rascjep je ostao djelotvoran sve do danas. No grčka je delegacija na Zapad ponovno vratila starogrčku literaturu, te je renesansom i reformacijom nastala treća Europa, Europa učenjaka i umjetnika, nastala je humanistička ideja Res publica litteratia koja je 1500. nastala početkom tiskanja knjiga. Ona je pjesnike i učenjake praktički svih europskih zemalja dovela u dijalog prvo na lingua franca – latinskom jeziku, kojeg su svi poznavali, a zatim i na nacionalnim jezicima. Međusobno su se pisala pisma, posjećivalo se, poznavala se Europa uzduž i poprijeko, a to je osobito važilo za umjetnike, prije svega glazbenike. Izum notnog zapisa podigao je glazbu na visinu velike umjetnosti. Sada je nastala Europa kao rezonantni prostor za glazbu, poeziju, učenost, umjetnost i znanost koji je nadilazio sve nacionalne i jezičke granice.
Sačuvati duhovnu Europu
Istovremeno je Europa nasilno posegnula za ostatkom svijeta. Od vremena Marka Pola, Vascoa da Game i Kristofora Kolumba koristila je Europa svoje obale, luke, flote da istraži ostatak svijeta i da ga kolonizira. Europu ratova i koloniziranja smo nadišli. Treba se vratiti i držati duhovnu Europu, Europu umjetnika i učenjaka.
Europskoj svijesti prijeti nestanak. Ne trebaju nam nikakve »Sjedinjene Europske Države« po uzoru na američke. Nacionalne države trebaju ostati ono što jesu. One su se pokazale kao optimalne za očuvanje demokracije, u kojima se redovito provode izbori, te su kao takve čuvari i njegovatelji kulturalne raznolikosti koja čini ono posebno u europskoj zajednici. Ono što nam je potrebno je ideja, cilj jače povezanosti, europsko Mi, svijest o zajedničkoj pripadnosti, povjerenju, solidarnosti i potpomaganju, utemeljena na sjećanju što smo zajednički proživjeli i dostigli, te što ne smijemo ponovno napustiti.
Autor: Jan Assmann, nzz.ch
S njemačkog preveo: Darko Pejanović, Prometej.ba