Otkud meni, blesavoj Iranki, pravo da mislim kako sam bolja od bilo koga? Ipak, moja majka trpila je još i gore
Izvor fotografije: youtube.com
Prije nekoliko tjedana pobrisala sam prašinu s fotografije na svome starom iranskom pasošu, nenasmijane osmogodišnje verzije mene – zapanjena, ljuta, u uskom sivom hidžabu piljim negdje iznad fotoaparata. Nije to lice djeteta na rubu spašavanja, iako ću uskoro pobjeći iz Irana. Čuvala sam ovu staru fotografiju skrivenu još od onoga dana kada sam bacila svoj posljednji veo, ali ono što mi sada pada u oči nije veo nego zapanjeno lice i otvorena usta. Ma koliko se ja trudila, ne mogu da pomirim ovo dijete s potrošenim američkim piscem s mojih novijih fotografija.
Godine 1985, kada sam imala šest godina, moja obitelj je na nekoliko mjeseci napustila naš dom u Isfahanu kako bismo živjeli u Londonu. Odlazak je bio privremen, tek slabašni udarac emigraciji; usprkos tome, upisali su me u školu. U Iranu sam išla samo u dječji vrtić, nikada u školu, i govorila sam samo farsi.
U početku su djeca bila srdačna, učila me engleskim riječima pokazujući mi igračke i slike, ali u samo nekoliko dana atmosfera se oko mene promijenila. Godinama kasnije, shvatila sam da im je toliko trebalo da kažu svojim roditeljima za iransko dijete. Nakon toga, skupina dječaka svakoga jutra me susretala u dvorištu i, pretvarajući se da se igraju, udarali su me šakama po stomaku. Slijedili bi me na igralište i izvikivali besmislice, smijući se mome ‘glupavom’ izgledu. Nekoliko tjedana poslije, dvojica starijih dječaka gurnula su mi ruku između štoka i vrata i zalupili ih po malome prstu, otkidajući ga na prvom članku. Hitno sam prebačena u bolnicu, noseći komad prsta u papirnoj maramici. Prst je uspješno zašiven.
Nikada se više nisam vratila u tu školu, ali kasnije, iz čavrljanja odraslih iz crkve moje bake ili čak umirujućih šaputanja mojih roditelja, slušala sam uvijek isti refren o zahvalnosti. Bog me je zaštitio te na ono što mi se desilo ne bih trebala gledati u negativnom svjetlu. Bio je to moj trenutak! Osim toga, tko bi znao što je dječake navelo na to? Možda su se samo igrali, pokušavajući me uključiti iako nisam govorila ni riječi njihovog jezika. Nije li to bilo dobra stvar?
Na kraju smo se vratili u Iran. Pokrili su me i bila sam poslana u islamsku školu za djevojčice.
Tri godine kasnije moja majka, brat i ja konačno smo napustili Iran, ovoga puta nakon što je moja majka bila odvučena u zatvor zbog prelaska na kršćanstvo, nakon što ju je moralna policija tri puta ispitivala i zaprijetila smaknućem. Postali smo tražitelji azila, dvije godine provodeći u izbjegličkim hostelima u Dubaiju i Rimu. Do tada sam svojih prvih osam godina provela u utrobi ratnoga Irana – većinu 80-ih, budući da je iransko-irački rat razarao našu zemlju, proveli smo zarobljeni u gotovo konstantnom stanju straha. Navikla sam na zvuk sirena, panično trčanje u podrum, selotejpom zalijepljene prozore. Tako da je vrijeme koje je uslijedilo, godine u izbjegličkim hostelima, izgledalo mirno, predah od sve te buke. Moja majka poticala me je da zahvaljujem Bogu u svojim molitvama.
U mojoj 10. godini Sjedinjene Države su nas prihvatile i poslali su nas u Oklahomu, taman kad je počeo prvi Zaljevski rat. Do trenutka kada smo stigli na američki jug nokat na malome prstu je zarastao, imala sam dugu kosu i (prema riječima moje majke) bila sam lijepa, zabavna i pametna. Prvo što sam čula od svojih školskih drugova, međutim, bio je čudni ‘čing-čongski’, kao način ruganja mome naglasku. Sjećam se svoje zbunjenosti, ne zbog njihove okrutnosti, nego zbog njihova izbora uvreda. Dašak rasizma sam i očekivala – ali ja nisam bila Kineskinja; jesu li ta djeca imala pojma o obliku svijeta izvan Amerike? Ako me već želite ismijavati, htjela sam reći, posegnite za guturalima „kh“ i „gh“, izbacite malo pljuvačke uz to, ispričajte vic o kamili; ne obraćaj mi se s ‘čing-čong’, ‘you mouth-breather’ [ti koji dišeš na usta]. (Vidite kako sam dobro naučila njihove uvrede?)
Naravno, nisam to izgovorila. Nisam reagirala ni kada su počeli o jedenju mački i vezivanju stopala. Nosila sam njihove priče kući, a majka i ja smo se smijale uz leblebiju i čaj od kardamoma – mirisna jela koja bi mogli ismijavati samo kad bi za njih znali. Do tada mi je već postalo jasno da su ta djeca ranije upoznala jednog jedinog stranca i da je ta nesretna osoba bila porijeklom iz jugoistočne Azije.
Međutim, nisam se morala dugo sekirati; uslijedile su geografski točne šale. Kao i dječaci iz Londona i ova djeca su brzo kazala svojim roditeljima, a u roku od nekoliko tjedana imali su spremne svoje „turban šale“ i svoje šale o „jebačima kamila“. U međuvremenu, borila sam se s učiteljicom oko topografske karte Sjedinjenih Država od kaširanog papira, frustrirajući zadatak koji je začudo bio njezina glavna briga vezana uz moju američku asimilaciju. Kada sam joj pokušala objasniti da sam prije samo nekoliko mjeseci živjela s izbjeglicama u okolici Rima i da me veliki dio rada iz društvenih predmeta zbunjuje, pogledala me je sanjivo i rekla: „A joooj, dušo, mora da si strašno zahvalna što si ovdje.“
Zahvalna. Opet ta riječ. Počela sam tada primjećivati uzorak. Ta se riječ pojavljivala puno puta u mome djetinjstvu, ali u njezinim ustima izgubila je svoju dobrohotnost. Nosila je u sebi savjet i prijetnju. U strahu za svoju budućnost, odlučila sam da su svi upravu: ne uspijem li potaknuti u sebi dovoljno zahvalnosti, ili ne uspijem li pokazati je prema vani, izgubit ću sve što sam primila, ovu zapadnjačku slobodu, obećanje o sekularnim školama i necenzuriranim knjigama.
Djeca su bila nemilosrdna u zadirkivanju i uskoro sam razvila tik u vratu. Uslijedila su i druga neobična ponašanja. Kad god bi se nešto loše desilo, ponovila bih u sebi svoju mantru, formulu za koju sam vjerovala da je uzrok moje dosadašnje sreće i moja karta za drugi bijeg – možda čak i život u kojemu bih stvarno uživala. Izgovarala sam je u sebi uvijek iznova i iznova, a ponekad čak i naglas:
‘Ja imam sreće. Ja sam zahvalna. Ja sam najpametnija u razredu.’
‘Ja imam sreće. Ja sam zahvalna. Ja sam najpametnija u razredu.’
Ovo posljednje mišljenje (koje sam užasno loše skrivala) nije mi donijelo ništa dobro. Otkud meni, blesavoj Iranki, pravo da mislim kako sam bolja od bilo koga?
Ipak, moja majka trpila je još i gore. U Iranu je bila doktorica. Sada je radila u farmaceutskoj tvornici, u kojoj su njezin šef i kolege svakoga dana propitivali njezinu inteligenciju, iako su imali četvrtinu njezina obrazovanja. Dovoljan je bio naglasak. Ako bi predugo mislila što će reći, prestali bi je slušati i otpisali je kao neinteligentnu. Ubrzano bi govorili, a kada bi ih ona zamolila da uspore, otpuhivali bi i prevrtali očima. Ako bi netko pogriješio formulu, ona je bila jedini krivac.
Mržnja se na koncu smanjila; netko bi mogao reći da je to prirodan poredak stvari. Asimilirali smo se. Nismo više bili tamnoputi stranci iz ratom uništene zemlje, u jednom trenutku prestali smo ih se plašiti. Išli smo na posao, u školu, u crkvu. Postali smo bliski, sigurni, nismo više bili stranci.
Ne vjerujem u ovo objašnjenje. Ono što se zapravo dogodilo jest to da smo mi naučili što su oni htjeli, skriveni okidač zbog kojeg bi oni prestali vreti. Na koncu konca, ti Amerikanci nisu nikada pomislili za nas da smo teroristi ili islamski fundamentalisti ili nasilni kriminalci. Otpočetka su znali da smo kršćanska obitelj koja je pobjegla upravo od takvih grozota. A oni su nas, kao protestantska zajednica, prihvatili, spasili nas. No, postojali su neizgovoreni uvjeti našega prihvaćanja i to je bila tajna o kojoj smo morali razmatrati nasamo: morali smo biti zahvalni. Mržnja nije bila u tome što smo bili tamnoputi, ili zato što smo dolazili odnekud drugo. Mržnja je u tome što smo bili to i što smo se usudili biti nesvjesni tih stvari. Kao izbjeglice, dugovali smo im naše prethodne identitete. Morali smo ih položiti ispred njihovih vrata kao žrtvu i radosno ih zanijekati kako bismo zavrijedili svoje mjesto u toj novoj zajednici. Neće biti zastranjivanja. Nikakve treće kulture ovdje.
To je bilo ključno kako bi nas stanovništvo našega grada prihvatilo, zajednica koja je otvoreno preuzimala zaslugu za činjenicu što smo još uvijek živi, ali koja nije htjela znati ništa o našoj prošlosti. Iz mjeseca u mjesec, od moje majke se tražilo da daje svjedočanstvo u crkvama i grupama žena, u školama i čak na večerama. Sjećam se trenutka kada bi svaki razgovor utihnuo a nju bi zamolili da ponovi priču o našemu bijegu. Problem je, naravno, bio u tome što su oni htjeli našu priču kao talisman, i ništa više. Nitko nikada nije upitao kako je izgledala naša kuća u Iranu, koje su voćke rasle u našem dvorištu, kakve smo knjige čitali, koju smo muziku voljeli i kakav je osjećaj sada kada na radiju ne razumijete niti jedne pjesme. Nitko nije upitao nedostaju li nam naši rođaci ili djedovi i bake ili naši najbolji prijatelji. Nitko nije upitao što smo radili ljeti ili imamo li ijednu fotografiju Kaspijskog mora. „Muškarci tamo žene tretiraju loše, zar ne?“, pitala bi neka žena. Nekako mi nije izgledalo prikladno da im pričam o svome smiješnom tati koji bi punio džepove višnjama ili o svome djedu koji bi, kada bi pričao priče o duhovima, vadio svoj umjetni zub.
Takva bi sjećanja, naravno, implicirala nezamislivo: da je Iran divan, zabavan, uzbudljiv i romantičan jednako kao što su i Oklahoma ili Montana ili New York.
___________________________________________
Otada smo neprestao osjećali kako se od nas očekuje da skinemo sa sebe našu staru kožu, odbacimo naše prijašnje identitete – svaki zavojak i želju koji su nas činili takvima kakvi jesmo – i da u svakoj prilici naglašavamo kako je Amerika bolja, da smo tako sretni, tako ponizni što smo ovdje. Moja majka je nastavila davati svjedočanstva u crkvama. Svoj križ nosila je zdušno kako je to činila i u islamskom Iranu. Pekla je američke kolačiće, a ružinu vodicu u kolačima zamijenila je vanilijom. Ja sam učinila mnogo gore: tijekom godina, ja sam u to stvarno povjerovala. Izgubila sam svoj naglasak. Izgubila sam svoje hobije i sjećanja. Pjesme svoga djetinjstva sam zaboravila.
Godine 1994, kada sam imala 15, postali smo američki državljani. Osjetila sam olakšanje, bila sam presretna i iskreno zahvalna. Pristustvovali smo ceremoniji primanja državljanstva na nogometnom stadionu mjesnoga campusa. Bio je 4. juli i s nama su prisegnuli deseci novih državljana. Bio je gorko-slatki dan, stadion ispunjen mještanima koji navijaju, red muškaraca, žena i djece kruže po terenu prema mikrofonu na kraju zone, gdje je svatko od nas prozvan i dao prisegu. Sjećam se da sam u čudu gledala ostale u redu: nisam znala da u Oklahomi ima toliko smeđih i žutih ljudi. Da, bilo je puno crnih ljudi, pokoji Židov. Ali ovoliko Indijaca? Ovoliko ljudi iz Šri Lanke i Pakistana i Bangladeša i Irana i Afganistana? Pa gdje su se skrivali? (Nije da sam ih tražila.)
Na pola ceremonije, Indijac, oko 80 godina star, prišao je mikrofonu, gdje se predstavio i prisegnuo na vjernost Sjedinjenim Državama. Završivši, podigao je šaku visoko prema nebu. „JA SAM AMERIKANAC!“, vikao je u mikrofon. „KONAČNO, JA SAM AMERIKANAC!“ Mnoštvo je eksplodiralo, pridružujući se njegovom slavlju. Dok je silazio, zateturao je i srušio se od napora, ali ga je netko uhvatio. Okrenuo se i nasmiješio mnoštvu da pokaže kako je OK, kako ga nastup sreće nije ubio, onda je otišao.
To mi je najdraži dan kao Amerikanke, moj prvi, još uvijek nenadmašen. Nitko se nije mrštio toga dana. Nitko se nije osjećao dužnim ili poniženim, zamišljajući svoj pravi dom. Prema onom starom čovjeku odnosili su se s ljubavlju. Ljudi s tribina su urlali s njim. Sada je to za mene komplicirano sjećanje. Ne želim mu zanijekati jednostavnu i beskrajnu ljepotu, iako znam da nisu toliko navijali za starca, koliko za njegov grč zahvalnosti, jedno odavanje javnog priznanja transformaciji u nekoga novog, u njih.
Godine su prošle. Postala sam Amerikanka koliko to djevojčica može biti, preseljena daleko, odrasla u ovaj moj um i tijelo s naprednim, obrazovanim prijateljima. Loši osjećaji su nestali. Zavoljela sam zapadnjački svijet i nužno sam sebe smatrala njegovim pripadajućim dijelom. S lakoćom sam se selila, sretno pokazujući moj američki pasoš, vedro se smijući kad bi carinski službenik škiljio gledajući na mjesto rođenja. Nije mi bilo važno: nisam više bila tražitelj azila. Već dugo sam bila prihvaćena. Visoko sam obrazovana. Moje samopouzdanje se vidjelo (možda je čak pomoglo i to što sam imala plave pramenove u kosi). Uvijek iznova bila sam dočekivana „kući“ na aerodromu JFK ljubazno i sa smiješkom.
I drugi su imigranti pisali o ovome trenutku: „dobrodošli kući“ na JFK-u, njegovoj moći na psihu nakon dugotrajnog leta. Za mene, čim te riječi iziđu iz usta službenika, moje pouzdanje zamjenjuje rijeka zahvalnosti. „Hvala Vam!“, odgovaram u dahu. Hvala za to što govorite da je to moj dom. Hvala što me opet puštate unutra. U tom trenutku prije nego mi vrati pasoš, ja sam onaj starac koji podiže šaku visoko u nebo.
___________________________________________
S trideset sam imala još jednu ceremoniju državljanstva. Ovaj put nije se radilo o besanoj opsesiji koja je pratila onu američku. Jednostavno sam se udala za francuskog državljanina, on je aplicirao u moje ime i, budući da sam za dlaku prošla test iz jezika i kulture, postala sam neka vrsta Francuskinje. U to vrijeme puno sam putovala pa sam odlučila izvaditi otiske (posljednji korak u vađenju papira) tijekom kratkog boravka u New Yorku. Policijski službenik zadužen za vađenje otisaka upitao me je zašto tako finoj djevojci kao što sam ja trebaju otisci. Kada sam mu rekla, odgovorio je: „Zar nisi mogla naći američkog muškarca?“
Iako tada o tome nisam puno razmišljala, rekla sam mu: „Američki muškarci me ne vole.“ Pogledao me u nevjerici pa sam dodala: „Američki muškarci koje ja znam nikada te ne pokušavaju impresionirati… ili barem mene ne. Oni misle kako trebam biti sretna što ih imam.“
Umorno je uzdahnuo: „Nijedan se muškarac ne voli truditi oko toga.“
„Neki muškarci ipak da“, rekla sam, pokušavajući izgledati prkosna.
Nasmijao se i tresnuo moje prste u tintu.
Moja druga ceremonija državljanstva održavala se u Francuskoj ambasadi u Amsterdamu (moj ondašnji dom). Tu su bile i obitelji iz Libanona, Turske, Tunisa, Maroka i brojnih subsaharskih zemalja. Ostala mi je upečatljiva slika obitelji koja pjeva francusku nacionalnu himnu, Marseljezu. Strahopoštovanje na njihovim licima dok su pjevali tu pjesmu, svaka navježbana riječ, dirnulo me. Čak su i mala djeca uspravnih ramena napamet izgovarala riječi pjesme. Pokušala sam i ja naučiti riječi, ali sam ih uglavnom čitala s lista papira. Bila sam ponosna, ali oni su imali drugačije iskustvo: tranformacije, ponovnog rođenja. Pjevali su na putu u svoj novi radosni život. Na trenutak sam se prisjetila onog starog Indijca i u glavi podigla šaku visoko prema nebu njemu u čast.
Svoj odrasli život provela sam na potezu između New Yorka i Europe. Za vrijeme moga boravka u Amsterdamu čak su se i visoko obrazovani ljudi otvoreno žalili na „previše Marokanaca i Turaka“ u određenim kvartovima. Geert Wilders, predsjednik desničarske Stranke za slobodu, upozorio je da će zemlja uskoro postati „Nether-Arabia“.
U Amsterdamu sam upoznala iranske izbjeglice koji nisu imali sreće kao ja u traženju azila. Jedan se čovjek iz naše zajednice 2011. zapalio na trgu Dam. Čitavo desetljeće živio je u Amsterdamu poštujući pravila, popunjavajući papirologiju, učeći njihovu kulturu, uvijek pognute glave. Učinio je sve što se od njega tražilo i, na kraju, nagnalo ga se da izbriše vlastito lice, svoju kožu.
Sjećajući se Kambiza Roustayija, čovjeka koji je samo htio vizu, svoju obitelj i svoj kutak na ovome svijetu, želim se otresti na svakog komfornog starosjedioca koji misli da oni poput njega ne čine dovoljno. Vi ne znate što znači biti zahvalan, želim im reći. Vi niste vidjeli mladića kako se spaljuje iz očaja, ili starca kako se nesvijesti na nogometnom stadionu od osjećaja olakšanja i radosti, ili devetogodišnjeg dječaka kako pjeva cijelu Marseljezu napamet. Vi ne znate koliko je života potrošio da se smjesti u pukotine vaših zidova. Ponekad je od vrednota samo identitet ono što je ostalo u životu egzilanta. Prestanite, molim vas, tražiti od ljudi da oderu svoje lice u znak poštovanja.
___________________________________________
U porastu starosjedilačkog sentimenta u Europi i Americi vidim zabrinjavajuću promjenu u načinu kako ljudi gledaju na izbjeglice. Čak i oni s ljevice pričaju o tome kako imigranti čine Ameriku velikom. Ističu fotografije sretnih izbjeglica koji su postali uzorni građani, navodeći njihove doprinose, kao da je to cijena egzistiranja u istoj zemlji, na istom tlu. Prijatelji me često navode kao primjer. U ‘postovima’ i razgovorima kažu: „Pogledaj Dinu. Živjela je kao izbjeglica i vidi koliko je toga napravila.“ Kao da je to dokaz da primanje izbjeglica ima dobru, zdravu dobit po uloženome.
Nije li glorificiranje izbjeglica koji su uspjeli prema zapadnjačkim standardima samo drugi način da se podrži ista politika zahvalnosti? Nije li to slično uzimanju najpokornijih kao primjera onoga kakav bi izbjeglica trebao biti, umjesto da se svakoj osobi pruže i osiguraju iste mogućnosti kao i starosjedilačkim građanima? Zar je sretan mediokritetski život privilegija rezervirana samo za one koji nikada ne odu daleko od svoje kuće?
Ovaj semestar predajem američku književnost u privatnoj internacionalnoj školi u Londonu. Moji učenici dolaze sa svojim obiteljima iz čitavoga svijeta i imaju empatije i pronicljivosti, ali većim dijelom svoje živote su proveli privilegirani. Zadnji semestar, tjeram ih da ne čitaju ništa drugo osim „autsajderske fikcije“. Imigrantske priče i priče ljudi različitih boja. Priče o siromaštvu. Priče o osuđenosti na stajanje na periferiji. Većina ih obožava, ali mnogi su frustrirani ovim pričama. „Već sam naučio to o rasama“, rekao je jedan, nakon treće priče u kojoj je protagonist ‘obojen’. Više roditelja me upozorilo da Bharati Mukherjee i James Baldwin nisu tako važni osobito kada djeca nisu još čitala „klasične pisce“ kao što su Harper Lee (jer kako bi mogli razviti svoj literani ukus ako se nisu prvo potkovali o stajalištu nemoguće svete bjelačke obitelji?).
Čak i među suosjećajnima, svjetskim studentima, nalazim zrno istih očekivanja: izbjeglice moraju raditi da uspiju. Ako se, kao u jednoj našoj priči, imigrant ubije (Bernard Malamud, „Izbjeglica“), kažu da je propustio svoju priliku, da bi drugo raseljeno lice dalo sve da dobije šansu u Americi. Tu su upravu, ali znači li to onda da Malmudov izbjeglica nema pravo na svoje privatne tragedije? Zar on nema pravo da žudi za smrću? Mora li najprije otplatiti dug svojim domaćinima i svemiru?
Unatoč cjeloživotnom nastojanju da ostvarim svoje vlastite potencijale, pokušajima da dokažem kako je Zapadu dobro jer je dobio mene, ipak ne mogu prihvatiti takvo razmišljanje, to razdvajanje dostojnog egzilanta od nedostojnog. Civilizirani ljudi ne pitaju za životopis kad odgovaraju na poziv upomoć s kraja groba. Ne bi trebalo biti važno što sam učinila nakon što sam se oprala i bacila posljednju krpu u koju sam bila odjevena kao tražitelj azila. Moja postignuća bi trebala pripadati samo meni. Ne bi trebalo biti ni govora o zasluživanju vlastitoga mjeta, o pokazivanju da sam bila dobro ulaganje. Moja obitelj i ja jednom smo bili ljudska bića u opasnosti i kucali smo na vrata svih ambasada na koje smo naišli: Ujedinjenog Kraljevstva, Amerike, Australije, Italije. Amerika je otvorila i, desetljeća poslije, još uvijek osjećam potrebu da se poklonim pred imigracijskim službenicima na aerodromu jednostavno zato što mi kažu „Dobrodošli kući“.
Ali to što je Amerika uradila bila je osnovna ljudska obveza. To je obveza svake ljudske osobe rođene u sobi sigurnijoj od moje: da otvori vrata kada netko u opasnosti pokuca. Vaša je dužnost da odgovorite, čak i onda kada vam ne dajemo slatkaste priče o uspjehu. Čak i onda kada ostajemo gomila običnih Iranaca, katkad ogorčenih i zbunjenih. Čak i ako zemlja postane pretrpana i vi se budete morali odreći svoga luksuza, a mi na uglu postavimo svoje male ružne živote, kvareći vam pogled. Ako nam bude trebalo puno vaše pomoći i lokalnih usluga, ako vaši porezi porastu, a ulice vam počnu izgledati drugačije i sve zamiriši na kurkumu i tamarind, pa vašu omiljenu trgovinu zamijeni halal mesara, a vaši razgovori u školskom dvorištu budu na ‘ching-changskom’ sa sluzavim „kh“ i „gh“, čak i ako, nakon svega toga, ne budemo provodili ostatak naših dana u zahvalnoj ekstazi, dajući zadovoljštinu za naše potrebe.
Godine 2015. opet sam odselila u Englesku, mjesto koje više ne povezujem s trajno utrnutim vrhom moga malog prsta, ili s čudnim poluosjećajem tipkanja slova „a“ na tastaturi. U londonskoj bolnici postala sam majka. Sada imam malu djevojčicu koja već izgleda kao Iranka. Prvi veliki događaj njezinog života bio je Brexit. Drugi je bio izbor Trumpa. U 5 ujutro na dan Brexita, dok sam je hranila, vratilo mi se sjećanje na mali prst. Upravo smo čuli za rezultate referenduma. Na Facebooku je sve do jedan nekadašnji imigrant kojeg sam znala objavio kolektivni drhtaj – svi su se prisjećali svojih prvih dana u Engleskoj ili Americi ili Nizozemskoj. Počeli su dijeliti svoje priče. Ja sam se sjetila dječaka koji je utrpao moj prst između dovratka i vrata. Da je drugi dječak zalupio vratima. Sada su oni odrasli ljudi. Najvjerojatnije žive životima svojih roditelja, koji su ih naučili da me 1985. mrze. Vrlo vjerojatno i oni vjeruju u iste stvari. Engleska nas ne želi, pomislila sam. Ne želi moju krćer. Ne želi mene.
Ovih dana često gledam u bijelu crtu kroz nokat moga malog prsta, i mislim da konačno razumijem zašto je zahvalnost toliko važna. To su mi pojasnili moji učenici svojim svježim očima i zapanjujućim očekivanjima, svojim grubim, idealističkim standardima da svaka osoba treba težiti da dokaže svoju vrijednost, svojom čežnjom da dohvate smisao svijeta. Oni su proniknuli sve do srca uznemirenog starosjedioca.
Za vrijeme diskusije o „Raseljenom licu“ Flanneryja O’Connora, razred je počeo odmotavati mržnju gospođe Shorthley prema gospodinu Guizac, poljskom izbjeglici čiji će očigledni talent na farmi dovesti do otpuštanja njezinog mediokritetskog muža kao upravitelja farme. „Ona je vidjela slike Holokausta, gomile leševa u Europi“, izjavio je jedan student. „Dakle, ako jedan od tih leševa može izbjeći smrti, doći u Ameriku i srušiti njezin život, koliko onda ona vrijedi?“
Ostala sam zatečena i u šutnji (rijetkost kada sam ja u pitanju). Dok sam ja formulirala svoje drugo pitanje razgovor je već nastavio u svom smijeru, pa sam pitanje postavila sljedećem razredu. „Bi li se išta promijenilo, ako bi gospodin Guizac pokazao zahvalnost gospođi Shortley što je pripremila sobu za njega?“
Svi oko mene su odmahivali glavom. Ne. Naravno da ne. Ništa se ne bi promijenilo. „Gospođa Shortley želi bit iznad njega, biti dobronamjerna, imati kontrolu“, rekao je jedan pronicljivi student. „Jednom kada čovjeku krene ići bolje samome, kontrola nestaje, bez obzira koliko on pokazivao zahvalnost.“
Izbjeglica mora biti manje sposoban od starosjedioca, bijedniji; mora ostati na svome mjestu. Jedino će zato zahvalnost i biti primljena. Jednom kada se otme kontroli, potvrđuje svoj identitet kao đavao. Čitav dan se pitam, je li to tako i u mom slučaju? Ako je tako, čemu onda silno poštovanje prema izbjeglicama koji su uspjeli protiv svake nade, srcedrapajuće priče o uspjehu? Upravo je o tome riječ – možeš se kretati u ovom krugu zauvijek, jer nema unutarnje logike. Nisi dovoljan dok nisi previše. Lijen si sve dok ne postaneš pohlepni nametljivac.
U mnogim razredima kojima sam predavala, najtiša djeca bila su ona s Bliskog istoka. Uvijek me to iznenađuje, jer bi književnost koju biram najviše trebala rezonirati kod njih, jer sam iranska učiteljica, njihova saveznica, jer civilizirani svijet sada žudi za njihovim glasom. Ipak, nakostriješe se na naslove iz dnevnih novina o izbjegličkoj krizi koje pokazujem na ekranu, spuštaju glavu i pokazuju olakšanje kada se sat završi. Ljuti me njihova šutnja, ali razumijem zašto ne žele zauzeti niti jedno stajalište. Tko zna kako izgleda njihov univerzum izvan moje učionice, kakvi se osjećaji od njih očekuju da ih pokazuju kako bi ostali ‘unutra’.
Unatoč tome, toj djeci čiji se sami udovi ispričavaju za prostor koji zauzimaju, i svojoj kćerki, koja tek treba osjetiti bilo kakav stid ili žaljenje, želim pokazati da njihova lica u ovim vremenima ne trebaju poprimati osjećaj zahvalnosti. Umjesto toga trebaju uskladiti svoje glasove i dotjerati svoje priče, jer je svijet bez njih tuplji i suhoparniji – čak i više ako su stigli kao izbjeglice.
Jer život nije loše ulaganje pa zato i nema kreditora pred vratima, nema duga koji treba vraćati. Sada je tu samo ostatak života, priče koje treba stvoriti, svi zbrkani, pohlepni, obični dani koji su njihovi da ih proćerdaju.
S engleskog preveo Hrvoje Vranješ/Prometej
Izvor: www.theguardian.com