Razmotrimo nekoliko imidža. James Wright Foley. Ako možda i nećete po samom imenu odmah znati o kome se radi, snimku sigurno pamtite. Obrijane glave, u intenzivno narančastoj dugoj košulji i hlačama kleči na pjeskovitom tlu. Iza njega je isti takav, suhi, pustinjski krajolik. Do njega stoji čovjek odjeven u crno, crnim mu je prekriveno i lice, sve osim proreza za oči. U ruci drži nož. Drugom rukom poteže Foleya za košulju.Foley je bio američki novinar, ratni izvjestitelj iz Sirije. Nestao je 2012., a pripadnici ISIL-a ubili su ga u kolovozu 2014. To je bila snimka njegova pogubljenja.
André Carrilho, ilustracija
Isti takav video pušten je dva tjedna kasnije. Ovog puta je klečao američko-izraelski novinar Steven Joel Sotloff. Također je pogubljen. Camille Lepage bila je mlada francuska fotoreporterka. Poginula je prošle godine u Srednjoafričkoj Republici dok je bila na zadatku. Nakon smrti, najčešće je objavljivana njezina fotografija u običnoj bijeloj majici kratkih rukava s foto-aparatom prebačenim preko ramena.
Camille Lepage
Njih troje su među 61 novinarom i novinarkom ubijenima prošle godine. Najviše ih je ubijeno u Siriji – njih 17. Velika većina su bili domaći novinari (77%), ostali su, kao Foley, Sotloff i Lepage bili stranci na mjestima gdje su ubijeni. Preko polovina ubijenih novinara su bili muslimani koji su radili u raznim ratnim područjima. No njihove slike ni snimke ne pamtimo. Nisu ni došle do nas. Prošle godine su u Libiji nestali tuniški novinar Sofiene Chourabi i snimatelj Nadhir Ktari. I za njihovu smrt je odgovornost preuzeo ISIL. Bilo je to tek dan nakon ubojstva novinara u redakciji “Charlie Hebdoa” u Parizu. U svjetlu te tragedije u srcu Europe, ta vijest nije mogla doći do nas, kao ni njihov imidž koji bismo mogli pamtiti. U Tunisu se prosvjedovalo zbog njihove smrti, no ta se vijesti nije mogla probiti pored okupljanja par milijuna ljudi i političkih lidera Europske unije na pariškom mimohodu u počast žrtvama te u obranu slobode i demokracije.
tuniški novinar Sofiene Chourabi i snimatelj Nadhir Ktari
Ipak jedna vijest je uspjela doći do Europe u tjednu koji je u cijelom svijetu, barem onom dijelu koji zovemo Zapadnim, bio obilježen pariškim terorističkim napadom. Takvih je zastrašujućih razmjera bila da se jednostavno nije mogla ignorirati. Tisuće kilometara od Pariza, islamistički pokretBoko Haram u nekoliko je dana pobio oko 2000 ljudi u gradu Bagu u Nigeriji, a grad je sravnjen. Žrtve su uglavnom bila djeca, žene i stariji koji nisu uspjeli umaknuti pred ektremistima. Nigerijsko krvoproliće je u medijima opisano kao jedan od najgorih terorističkih napada svih vremena, no velika je vjerojatnost da mnogi za njega nisu ni čuli, jer je u tom tjednu sve nadjačao šok u Parizu.
Juba, južni Sudan 30.7. 2012. (AFP Photo/ Camille Lepage )
Istraživanje o medijima pokazalo je da je “Charlie Hebdo” u vijestima bio pokriven 50 puta više nego masakr u Nigeriji. I jedno i drugo je tragedija, i jedno i drugo djelo je ekstremista. Poginuli su nedužni ljudi. U jednom događaju ih je ubijeno neusporedivo više. No jedno se dogodilo u Africi, a drugo u običnom pariškom kvartu. Navikli smo da ih Afrike dolaze takve vijesti. Masakri u tom dijelom svijeta su “business as usual”. Uostalom, Afrika je daleko. Afrika nismo “mi”.
Sudan, 23.7. 2013. (AFP Photo/Camille Lepage)
Do listopada prošle godine kada je umro prvi pacijent od ebole u Sjedinjenim Državama, umrla je od iste bolesti 3431 osoba u Gvineji, Sierra Leoneu i Liberiji. Doktori bez granica prethodno su mjesecima upozoravali da je potrebna hitna reakcija međunarodne zajednice na najveću epidemiju virusa ebole do sada, ali pomoć u zapadnu Afriku nije stizala. I tek tada, tog listopada kada je ebola zabilježena na američkom tlu, publika se zainteresirala. Graf Google Trends-a, koji prati popularnost tema u vijestima, jasno pokazuje da je tek tog listopada ebola globalno postala važna vijest.
bolnica, Bor, južni Sudan, 15.7. 2013. (AFP Photo/ Camille Lepage)
Ilustrator André Carrilho iz Portugala, koji radi za jake američke medije poput New York Times-a, the New Yorker-a i Vanity Fair-a ilustrirao je tu disproporciju u interesu publike: na krevetima, nalik bolničkima, leži niz tamnih tijela, jedno do drugoga, i samo jedno bijelo. Uz to bijelo tijelo su fotograf s uperenim objektivom u pacijenta i novinar s mikrofonom u ruci. Tamna tijela leže sama. “Prema ljudima s afričkog kontinenta se odnosimo kao prema apstraktnoj statistici, za razliku od pacijenata u Americi ili Europi. Koliko individualnih priča znamo o afričkim pacijentima? Nijednu. Oni se tretiraju kao nerazlučiva gomila”, rekao je ilustrator.
No, kada vijesti ipak stignu do nas, velike su razlike kako ih se predstavlja. Koliko smo fotografija mrtvih, osakaćenih, spaljenih u Siriji, Nigeriji, Afganistanu vidjeli kroz godine? Koliko odsječenih udova djece u Sierra Leoneu, koliko masakriranih u Ruandi? Koliko ubijene iračke djece za američkog rata u toj zemlji? A koliko smo mrtvih i ranjenih američkih i europskih vojnika vidjeli? Nijednog ili vrlo malo. Te fotografije se ne puštaju u javnost. Njihove smrti su simbolizirane posmrtnim sandukom obavijenim zastavom i svečanom vojničkom stražom. Njihova smrt se prikazuje dostojanstveno, vodeći računa o osjećajima obitelji i sunarodnjaka. “Što je neki dio svijeta udaljeniji i egzotičniji, veća je vjerojatnost da će nam fotografije pružiti neskriveni pogled na mrtve i umiruće”, napisala je Susan Sontag u svojoj knjizi “Prizori tuđeg stradanja” u kojoj se bavila medijskim prezentacijom ratova i nesreća. Kao da su jedini koji mogu vidjeti te fotografije oni i kojima su namijenjene – Zapadnjaci – i kao da nikada neće doći do rodbine nastradalih.
bolnica, Bor, južni Sudan, 15.7. 2013. (AFP Photo/ Camille Lepage)
No mjerilo udaljenosti i egzotičnosti se može mijenjati pa smo tako s ratom u bivšoj Jugoslaviji mi postali ti koji su, kao ionako “ne baš pravi Europljani”, bili oni čiji se mrtvi mogu prikazivati. A kada su u New Yorku srušeni Blizanci, nismo mogli vidjeti ni jednu fotografiju 2752 poginulih. Simbol tog terorističkog napada postala je fotografija Richarda Drewa koji je zabilježio čovjeka koji pada pred fasadom tornja, nazvana“The Falling Man”. Iako je figura čovjeka mala, neraspoznatljiva i nikada se nije saznalo o kome se radi, mnogi su se čitatelji javljali medijima tražeći da se povuče jer je “uznemirujuća”. I jest uznemirujuća, ali s puno eksplicitnijim prizorima, koji bi nas mogli više uznemiriti, svakoga se dana suočavamo.
Richarda Drew, “The Falling Man”
Neki od takvih prizora su ostali zabilježeni na fotografijamaCamille Lepage. Iako je imala tek 26 godina kada je ubijena u Srednjoafričkoj Republici, ta je francuska fotografkinja već tri godine izvještavala iz Sudana, Južnog Sudana i SAR-a.
U jednom od razgovora za medije je rekla: “Želim da gledatelji osjete kroz što ljudi prolaze. Želim da suosjećaju s njima kao ljudskim bićima, umjesto da na njih gledaju kao na još jednu gomilu Afrikanaca koji pate u bespućima rata negdje na tom ‘crnom kontinentu‘. Želim da pomisle: ‘Zašto, pobogu, ti ljudi žive u takvom paklu, zašto ne znamo ništa o tome i zašto nitko ne radi ništa po tom pitanju?’ Želim da se gledatelji posrame, da ih bude sram njihovih vlada koje sve to znaju i ništa ne čine kako bi okončale stradavanja.” Camille je bila mlada, ali joj je sve bilo jasno. Znala je dobro kako funkcioniraju mediji i da važne teme kojima je svjedočila ne dolaze na naslovnice. Zato što nisu “naše”, zato što se s njima ne možemo identificirati, zato što su daleko, zato što ionako na svijetu ima previše mrtvih.
Iz serije “Vanishing youth”, Camille Lepage