Foto: Pixabay
Uz izgovor poticanja proizvodnje “čiste energije” i zaustavljanja globalnog zatopljenja, zapadne kompanije i razvojne banke uključile su se u megaprojekt izgradnje velikog sustava hidroelektrana u Središnjoj Americi. No posljedice projekta daleko su od “čistih”, a na energičan otpor lokalnog stanovništva štetnim posljedicama lokalne vlasti i kompanije sve češće odgovaraju represijom i političkim ubojstvima
Cécile Raimbeau
U travnju ove godine, svjedočili smo incidentu u kojem je dvadesetak osoba vitlalo mačetama oko vođe s pištoljem za remenom. Nasuprot njih, Indijanci Lenca, zajedno s ekolozima raznih nacionalnosti, pokušavaju doći do lokacije brane Agua Zarca. Žele nastaviti borbu Berte Cáceres, dobitnice Goldmanove nagrade za okoliš 2015., koja je ubijena ove godine, i Nelsona Garcíje, ubijenog petnaest dana nakon nje. Uskoro se međunarodna delegacija mora povući kako bi pobjegla od prijetnji i kamenovanja. Policija nepomično promatra situaciju.
Prizor se odvija u selu San Francisco de Ojuera, na zapadu Hondurasa. To je samo najnovija epizoda uobičajene suradnje između sigurnosnih snaga i zaposlenika hidroelektrane u vlasništvu poduzeća Dessarrollos Energéticos SA (DESA). Nakon ovog prosvjeda Građanskog vijeća narodnih i autohtonih organizacija Hondurasa (COPINH) – djelomično nastalog na inicijativu Berte Cáceres – svjedočimo militarizaciji područja i masovnom policijskom uznemiravanju. Proizvoljna uhićenja postaju uobičajena pojava.
Manje od dva mjeseca nakon vojnog puča 2009. godine (organiziranog uz podršku desnice), kojim je smijenjen predsjednik Manuel Zelaya,1 Honduras je usvojio novi zakon o vodama, kojim se odobrava dodjela koncesije na trećinu vodnih resursa zemlje. Manje od godinu dana kasnije, odobreno je već četrdeset koncesija… a ciljane likvidacije prosvjednika su se proširile. U šest godina sto i devet Hondurašana je ubijeno jer su se borili protiv projekata hidroelektrana, eksploatacije ruda i šuma ili pak poljoprivredne industrije.2
Ovakav razvoj nije karakterističan samo za Honduras: najmanje četrdeset aktivista protiv hidroelektrana ubijeno je u deset godina u cijeloj Središnjoj Americi, prema podacima Meksičkog pokreta za ljude pogođene branama i za obranu rijeka (MAPDER).3 U listopadu 2014. godine ubijen je Atilano Román Tirado, vođa pokreta meksičkih poljoprivrednika preseljenih zbog brane Picachos. U vrijeme ubojstva emitirao je svoju radijsku emisiju pa su njegovi slušatelji mogli uživo čuti pucnjeve. U Gvatemali, u kojoj je vlada predsjednika Otta Péreza Moline bila primorana podnijeti ostavku 2015. godine nakon golemog korupcijskog skandala, ubijeno je najmanje trinaestero ljudi, od čega i dvoje djece iz majanske etničke grupe Q’eqchi’ u selu Monte Olivo.
Ovdje, kao i drugdje u regiji, oligarsi su ti koji profitiraju od ovog buma energetske industrije (od hidroelektrana), koju potiču međunarodne institucije – Svjetska banka, Međuamerička banka za razvoj (IDB) i Srednjoamerička banka za ekonomsku integraciju – kao i filijale europskih banaka za suradnju koje su angažirane u podršci privatnom sektoru u zemljama Juga: francuski Proparco (filijala Francuske agencije za razvoj), njemački DEG, nizozemski FMO… Ta izmiješana ekonomska tijela ne oklijevaju se više ili manje diskretno povezivati s mirovinskim fondovima i multinacionalnim korporacijama.
Olakšane klijentelističkim i spekulativnim praksama, koncesije se umnažaju, tako da hidroenergetski projekti cvjetaju u cijeloj Srednjoj Americi: 111 u Panami, šezdesetak u Kostariki, više od trideset u Nikaragvi, četrdeset u Hondurasu, dvadesetak u Salvadoru, više od pedeset u Gvatemali i Meksiku… u planu ili izgradnji, sve su te brane dio golemog programa regionalne integracije. Projekt Mesoamérica (PM), nova je i prezentabilnija verzija kontroverznog plana Puebla-Panamá,4 kojim se tobože trebalo boriti protiv nejednakosti povećavanjem liberalizacije trgovine i masovnim razvojem regionalne infrastrukture.
Taj novi program promovira “obnovljivu” energiju u ime borbe protiv globalnog zatopljenja. Riječ je o povezivanju brojnih hidrocentrala s novom dalekovodnom linijom dužine 1800 kilometara koja prolazi kroz šest zemalja, od Paname do Gvatemale (vidi kartu).
Taj sustav električnog povezivanja zemalja Središnje Amerike među svoje dioničare ubraja i transnacionalnu talijansko-španjolsku kompaniju Endesa-ENEL. Istodobno, državna poduzeća za struju zemalja kroz koje projekt prolazi sva su u procesu privatizacije…
“Cilj je promoviranje regionalnog tržišta električne energije, kompetitivnog, otvorenog poduzećima energetskog sektora svake zemlje, bile one proizvođači ili distributeri energije”, objašnjava nam Giovanni Hernandez, izvršni direktor Regionalne komisije za energetsko povezivanje (CRIE), regulativnog tijela tog tržišta, sa sjedištem u Gvatemali. S dopuštanjem uvoza i izvoza energije među zemljama regije, to veliko tržište struje treba “služiti ekonomskom rastu u win-win shemi”. Logika tog plana bila je očita: natjecanje među privatnim akterima jamčilo bi bolju uslugu uz bolje cijene korisnicima.
Brane u srcu domorodačke zemlje
Kako se obećanja nisu ispunila, protivnike brana u zemljama koje su uključene u SIEPAC (Sustav električnog međupovezivanja Središnje Amerike) brine ugrožavanje suvereniteta koje nastaje takvim koncesijama: ako izuzmemo Kostariku, u kojoj se društveni pokreti već dvadesetak godina bore za očuvanje javnog sektora, oko 80 posto proizvodnje struje Središnje Amerike već je privatizirano. Transnacionalna (AES, ENEL, Gas Natural Fenosa, TSK-Melfosur, Engie itd.) i regionalna (Grupo, Terra, Lufussa) poduzeća osvojila su najveće dijelove tržišta u distribuciji kao i proizvodnji struje.5
U Gvatemali, u kojoj je privatizacija energetskog sektora bila dio rekonstrukcije nakon završetka građanskog rata 1996. godine, mnogi seljaci ne mogu više plaćati svoje račune za struju, iako koriste samo dvije ili tri žarulje po kućanstvu. “Računi su im dosegli više od 20 posto plaće,” primjećuje Thelma Cabrera, predsjednica Odbora za razvoj na selu (CODECA). “U dvadeset godina cijena kilovat-sata narasla je do te mjere da je postala najskuplja u cijeloj Središnjoj Americi i skuplja nego u većini zemalja Južne Amerike.” Poduzeće Energuate (u vlasništvu britanske grupe Actis) 2015. godine naplaćivalo je kilovat-sat otprilike 25 centi, odnosno 2,5 puta više od prosječne cijene u drugim zemljama Središnje Amerike.
Kako bi izrazili protest protiv ove situacije i istakli zahtjev za ponovnom nacionalizacijom poduzeća za struju, članovi CODECA-a odbijali su plaćati te račune, svi se ilegalno povezujući na mrežu. Tri glavna gvatemalska pokreta otpora visokim cijenama time su se izložila represiji. Između 2012. i 2014. godine, 97 sudionika je zatvoreno, 220 ranjeno, 17 ubijeno. Većina na prosvjedima.6
Ako privatizacije još nisu stvorile očekivana pojeftinjenja, povećanje broja brana trebalo bi “pridonijeti” tome, uvjerava nas Luis Manuel Buján Loaiza, financijski direktor poduzeća EPR, koje upravlja mrežom SIEPAC, sa sjedištem u San Joséu, glavnom gradu Kostarike. “Hidroenergija je po satu najjeftinija energija za proizvodnju, dakle i računi potrošača bi time trebali biti manji.” Ipak, slučaj Kostarike novi je protuprimjer: u zemlji u kojoj je 2014. godine već 67 posto proizvedene struje dolazilo od hidroelektrana, cijene su neprestano rasle te ostale među najvišima u regiji, posebice one za kućanstva.7
U utrku s Gvatemalom, najvećim proizvođačem struje u Središnjoj Americi, uključuje se Kostarika. I to unatoč tome što projekt izaziva rastuće nezadovoljstvo lokalne populacije koja od njega nema nikakve koristi, već se dapače mora preseliti jer je izložena uništavanju okoliša. Ova zemlja koja je već energetski samodostatna i 97 posto struje proizvodi iz obnovljivih izvora želi sagraditi najveću branu u regiji, s akumulacijskim jezerom koje bi prekrivalo više od 6800 hektara, na teritoriju Térraba Indijanaca. “Zbog svoje veličine, taj projekt nazvan El Diquís, emitirat će toliku količinu metana – stakleničkog plina kojeg proizvodi raspadanje poplavljene tropske vegetacije – da ga je teško smatrati ekološkijim od termoelektrane”, naglašava Jorge Lobo, biolog na nacionalnom sveučilištu Kostarike.
Iako proizvode “obnovljivu” energiju, brane, posebice one najveće, daleko su od toga da imaju zanemariv utjecaj na okoliš: potopljena poljoprivredna zemljišta, ubrzana erozija, promjena vodotoka i ekosustava, redukcija biološke raznolikosti itd. “Je li razumno množiti hidroelektrane u ime borbe protiv globalnog zatopljenja, ne dovodeći u pitanje hiperpotrošački model razvoja u energetici i njegov razarajući aspekt?”, pita se predsjednik Ekološke federacije Kostarike, Mauricio Álvarez. Njegova organizacija osporava službene projekcije za energetsku konzumaciju kojima se opravdavaju nove brane. Te procjene ignoriraju razumnu energetsku potrošnju te su donesene na temelju pretpostavke o daljnjem razvoju rudarstva i ekstraktivne ekonomije koja istovremeno zagađuje, guta struju i stvara kobne socioteritorijalne konflikte.
U Panami, brana Barro Blanco, koju osporavaju Ngäbe Indijanci, proizvest će količinu energije koja je dovoljna tek za jedan klimatizirani trgovački centar, koji guta više struje od nebodera u velikom gradu. Unatoč godinama snažnih prosvjeda, stanovništvo tri ngäbska sela blizu je da, sa skorim početkom punjenja akumulacijskog jezera i prvim potapanjima, bude protjerano. Brana je izgrađena na samom rubu područja koje prema Ustavu pripada autohtonim zajednicama Ngäbe-Buglé, pa će umjetno jezero ilegalno poplaviti šest hektara njihovog zemljišta.
Regionalna i internacionalna poduzeća u sklopu SIEPAC-a dakle grade brane na domorodačkoj zemlji protiv želja njezinih stanovnika. Pravo autohtonih naroda “na konzultaciju i suglasnost, slobodnu i informiranu” stoji u deklaraciji UN-a o pravima autohtonih naroda i u konvenciji Internacionalne organizacije rada pod brojem 169. koja se odnosi na autohtone stanovnike i plemena, koju je ratificirala većina američkih država.
Ngäbe Indijanci već su izgubili dvojicu svojih članova u krvavom gušenju njihovih prosvjeda 2012. godine. Oni također osuđuju primjenu Mehanizma čistog razvoja (CDM) – jedne od odredbi pripojenih Protokolu iz Kjota – u slučaju brane Barro Blanco. Taj UN-ov sustav “trgovanja ugljikom” potiče zapadne zemlje da financiraju obnovljive energije u zemljama Juga. Time kompanije koje ulažu u hidroelektrane stječu “ugljične bodove” koje mogu prodavati poduzećima koja emitiraju ugljični dioksid izgaranjem fosilnih goriva. “Kroz to se nagrađuju projekti za koje se tvrdi da emitiraju manje stakleničkih plinova, no pritom se uopće ne uzimaju u obzir energetske potrebe zemlje, a još manje želje lokalnog stanovništva”, objašnjava profesor Lobo koji se bavi deforestacijom koja prijeti bogatoj bioraznolikosti Središnje Amerike.
Ngäbe Indijanci su poslali više protestnih pisama izvršnom vijeću CDM-a. No ono nije reagiralo čak ni npr. na ubojstvo Berte Cáceres. Ipak, nakon njezina ubojstva, honduraška vojna policija uhitila je šestero ljudi, među kojima i vojnika u mirovini, bivšeg zaposlenika DESA-a, kao i jednog aktivnog vojnika. No obitelj ekološke aktivistkinje i autohtone organizacije nastavile su vršiti nezavisne istrage, nezadovoljne onim što smatraju prikrivanjem problema, dok su britanske novine The Guardian otkrile da je njezino ime bilo na popisu honduraške vojske za likvidaciju.8
“Potrebna nam je internacionalna solidarnost i pritisak građana Europske unije na njihova poduzeća, banke i vlade”, kaže Bertita, kći Berte Cáceres. “Majka mi nije uzalud umrla, njezina borba se mora širiti.” To ubojstvo je doista navelo više internacionalnih donatora (FMO, Finnfund) da obustave ulaganje u projekt Agua Zarca, a njemačko je poduzeće Voith Hydro zaustavilo isporuku turbina honduraškom poduzeću dok se ne završi istraga. No strani ulagači su još uvijek daleko od toga da traže slobodni pristanak lokalnih zajednica prije nego se uključe u regionalne projekte.
S francuskog prevela: Dorotea-Dora Held
*Tekst je objavljen u 46. broju hrvatskog izdanja LMD – a.
1 Maurice Lemoine, “Ces relents de guerre froide venus du Honduras”, Le Monde diplomatique, rujan 2009.
2 Global Witness, “On dangerous ground”, izvješće 20. lipnja 2016, globalwitness.org
3“Mapa de asesinatos por represas en Meso-américa”, Movimiento mexicano de afectados por represas y en defensa de los rios (MAPDER), 15. ožujka 2016.
4 Braulio Moro, “Une recolonisation nommée plan Puebla-Panamá”, Le Monde diplomatique, prosinac 2002.
5 Comisión Regional de Interconexión Eléctrica (CRIE), “El sector eléctrico en América central”, 2013.
6 Codeca, “La privatización del derecho a la energía eléctrica”, listopad 2014.
7 Comisión Económica para América Latina y el Caraibe (CEPAL), “Centroamérica: estadísticas del subsector eléctrico, 2014”, Mexico, lipanj 2015.
8 Nina Lakhani, “Berta Caceres’s name was on Honduran military hitlist, says former soldier”, The Guardian, London, 21. lipnja 2016.