Umjetnost Kraljevstva Benin prvi je put zaintrigirala Europu 1897. godine kada su članovi britanske kažnjeničke ekspedicije opljačkali i razorili stari grad Benin. Kao ratni plijen odnijeli su niz predmeta koji su krasili kraljevu palaču, a među njima se našao i veliki broj metalnih ploča s umjetničkim reljefima te raznih skulptura.
Kada mi pogled padne na neku Beninsku broncu, moram se diviti umijeću spajanja tehnologije i umjetničkog nadahnuća – njihovom neraskidivom spoju. A u meni raste osjećaj neizmjernog ponosa…
Wole Soyinka, nigerijski pjesnik i pisac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1986.
Ti umjetnički predmeti izazvali su u Europi pravu senzaciju pod nazivom Beninske bronce, iako su uglavnom od mjedi. Temeljem pretpostavke da ti “primitivni i divlji” ljudi nisu mogli sami izraditi tako lijepe i tehnološki sofisticirane predmete, iznesene su mnogobrojne teorije o njihovu nastanku. Na kraju su ipak zaključili da se radi o potpuno autohtonoj kulturi. Izrađeni tehnikom lijevanja “izgubljenog voska”, ti se odljevi danas smatraju najljepšim svjetskim djelima te vrste.
KRALJEVSTVO BENIN
Kraljevstvo Benin nalazilo se u jugozapadnom dijelu današnje Nigerije, u primorskoj dolini uz rijeku Niger. Unatoč nepogodnim uvjetima za razvoj poljoprivrede i trgovine, ujedinjavanjem mnogobrojnih manjih plemena i sitnih poglavarstava tijekom XIII. i XIV. stoljeća, uzdiglo se u snažno ratničko kraljevstvo, jednu od moćnijih država tadašnje zapadne Afrike.
Beninci su bili izrazito monarhijski usmjereni. Osnova njihova političkog, religijskog i socijalnog života bilo je takozvano božansko kraljevstvo. Kralj je vladao na temelju svog podrijetla od legendarnog osnivača dinastije, a njegova je moć bila mnogostrana i neprikosnovena.
U povijesti Kraljevstva Benin najznačajnije razdoblje vezano je uz XV. i XVI. stoljeće. To takozvano Razdoblje ratničkih kraljeva vrijeme je obilježeno ratovima i pobjedama, velikim osvajanjima, ali i velikim procvatom umjetnosti.
Središnje mjesto u gradu Beninu zauzimala je Kraljeva palača. Unutar njezinih zidina živjeli su i članovi mnogobrojnih obrtničkih cehova koji su nosili počasni naziv “kraljevih vazala”. Mnogi od tih obrtnika proizvodili su umjetničke predmete od različitih materijala. Ljevači bronce i mjedi bili su svakako među cjenjenijima. Glavni im se zadatak sastojao u tome da slave božanskog kralja, Obu, i veličaju njegova djela.
Prvi Europljani koji su istražujući zapadnu Afriku otkrili Kraljevstvo Benin bili su Portugalci. Oni su uspostavili dobru trgovačku suradnju s Benincima, ne miješajući se u njihovu unutarnju politiku. Upravo su ga oni nazvali Benin, dok su domoroci svoju državu i glavni grad zvali Edo.
Kada su primat u trgovini sa zapadnom Afrikom preuzeli Britanci, snažno kraljevstvo poput Benina predstavljalo je smetnju njihovim planovima. Beninci su zaustavili britanske izaslanike u prodoru prema unutrašnjosti kontinenta, izazvavši time odmazdu Engleza.
POVIJEST NA PLOČAMA OD MJEDI
Iako nisu imali vlastito pismo, mnogo znamo o njima upravo preko reljefa na metalnim pločama. Naime, drveni nosači palače bili su od vrha do temelja potpuno prekriveni pravokutnim mjedenim pločama. Na njima su reljefno prikazani ratni pohodi, bitke, ceremonije i druga događanja na dvoru po određenom rasporedu. Neke su prikazivale kralja ili dostojanstvenike u svečanim odorama, a na nekima su prikazane narodne poslovice.
Osim umjetničke vrijednosti, te su ploče dragocjen povijesni izvor informacija o tadašnjim socijalnim odnosima i obredima. Reljefi su složeni tako da se maksimalno iskoriste kontrasti svjetla na metalu. Teško dostižna crvenkasta boja i sjajna površina mjedi primjereni su simbol monarhije.
Na većini ploča kao pozadina se pojavljuje četverolist, a povremeno i križ upisan u kružnicu. Smatra se da oba ova motiva imaju i kozmološko značenje. Brojka četiri ukazuje na četiri kardinalna smjera, četiri dana u tjednu te razvoj dana: jutro, poslijepopodne, večer i noć. U uglovima ploča često se nalaze crteži krokodila, riba i rozeta, povezani s bogom Olokumom i njegovim svakodnevnim silaskom u more. Olokum, vladar mora i svih voda te donositelj zemaljskih bogatstava, bio je omiljeni beninski bog.
Portreti kraljeva uglavnom su idealizirani te su izbjegavane individualne karakteristike. Institucija monarhije bila je, naime, mnogo važnija od bilo kojeg kralja pojedinca. Kod prikaza ceremonija, oko vrata pojedinaca uočavaju se bogato nanizani koralji, simbol plemstva i monarhije. Nosili su ga kraljevi i oni koji su od njih dobili posebno dopuštenje.
Čest motiv na pločama ili u obliku malih skulptura bio je leopard. Naime, opasnost i brzina leoparda predstavljali su moćnu metaforu kraljeve moći. Prilikom krunidbene svečanosti kralj je obredno žrtvovao leoparda dokazujući time da je on kralj uređene zemlje, iznad leoparda kao kralja divljine.
U motivu kraljevske trijade, kralja kao središnjeg lika sa svake strane prati jedan pomagač, najčešće svećenik. Pomagači drže kralja za ruku, čime se željelo istaknuti da će osobe koje uživaju kraljevo povjerenje podržati kralja, ali ako treba, i obuzdati.
U palači su se na više mjesta nalazili reljefi i skulpture velikih mjedenih zmija (pitona) koje klize niz tornjeve. Protežući se cijelom duljinom tornja, predstavljale su simboličku vezu između neba i zemlje. Razjapljena usta pitona upozoravala su da se dolaskom u palaču ulazi u drugačiji prostor i vrijeme. Pitoni se najčešće povezuju s Ogiwuom, bogom munja, smrti i brze kazne. Mnogobrojne metalne zmije koje su ukrašavale palaču djelomično su služile i kao gromobrani, jer su u tom dijelu Afrike česte izrazite grmljavine. Udari gromova naglašavali su vezu između kraljeva Benina i opasnih nebeskih pojava.
Nakon britanske ekspedicije i protjerivanja kralja kao da je nestao “božanski” impuls. Proizvodnja brončanih skulptura gotovo je potpuno prestala. Međutim, kada se nakon Drugog svjetskog rata vratio nasljednik protjeranog kralja i započeo s rekonstrukcijom Kraljeve palače i oživljavanjem cehova, pokazalo se da stvaralački impuls nije nestao… Nekoliko nigerijskih suvremenih umjetnika iz pokrajine Edo ubrzo je steklo svjetsku slavu.
Autor: Vesna Perhat - Nova Akropola
