Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“
Nema više lažnih vijesti i govora mržnje u Republici Srpskoj! Ko drukčije kaže, kleveće i laže, pa će u zatvor! Kako to? Lijepo: rekao Milorad Dodik, a šta on kaže, to ti je zakon!
piše: Milkica Milojević
Još u doba korona lokdauna vidjeli smo da je Dodikova riječ najviši organ zakonodavne vlasti u RS.
Sjećate li se kako je onomad, na prvi dan proljeća ljeta gospodnjeg 2020. negdje oko 13 sati, Dodik izašao na televiziju i rekao: „nećete večeras u grad, uvodi se policijski čas!“ Pa tako i bi. Iako Dodik, institucionalno, nije imao ništa s Republikom Srpskom i s javnim redom i mirom: bio je u to doba član Predsjedništva BiH.
Polomili su se tog popodneva ministri i članovi Kriznog štaba da ovu izjavu pretoče u odluku, naredbu ili kakav god opšti pravni akt. Da ne bi, gluho bilo, ispalo da Dodik priča ubudale. Ili da institucije u RS ne funkcionišu! Ili da, Bože me sakloni, Dodik kleveće i laže, da usred pandemije širi lažne vijesti!
Još iste večeri čestiti specijalci MUP-a RS su, tačno u 20 časova, kako je „šef“ i najavio, izašli na ulice: naoružani dugim cijevima. Tako se čuva Republika Srpska! Tako se Dodikova riječ provodi u djelo! Dodik je zakon, bato!
A tek kad je vrhovni komandant Republike Srpske otvorio svoj Tviter nalog, sve je funkcionisalo kao podmazano: kud „šef“ tvitom, tu ministri i ostali zvaničnici skokom!
Ali, sad se dešava nešto nečuveno. Prođe, evo već cijela sedmica, otkako je Dodik, i to „kao predsjednik SNSD“, zatražio od Vlade RS da mu sroče Zakon o zabrani govora mržnje i Zakon o sprečavanju širenja lažnih vijesti, te da prepakuju Krivični zakon, kako bi kleveta i uvreda bile sankcionisane kao krivična djela.
Prođe, dakle, hefta, a iz Vlade ni abera! Nešto tu ne štima.
Nakon famoznog Dodikovog tvita, digli su se branioci ljudskih prava i građanskih sloboda, čuvari pravnog poretka i institucija.
I rekoše da predsjednik jedne partije, pa makar to bio i pobjednički SNSD, ne može predlagati zakone.
I da bi nas (ponovna) kriminalizacija klevete vratila 50 godina unazad, u doba zloglasnog „verbalnog delikta“, kada se zbog nepoćudnog „natpisa, letka, crteža, ili govora“ robijalo na Golom otoku.
I da bi najavljeni zakoni dotukli ono malo preostale slobode govora u Republici Srpskoj i ućutkali rijetke profesionalne medije i novinare, pa i ostale, još rjeđe, misleće ljude.
I da je veliko pitanje šta će pisati u „Dodikovim zakonima“, ako oni budu zaista usvojeni.
Kako će vlast u RS, recimo, definisati „govor mržnje“, kad evropski stručnjaci već godinama muku muče sa tom definicijom.
I ko će, i kakvom vagom, odmjeravati šta je lažna vijest, govor mržnje ili uvreda, a šta, da prostite, demokratska kritika i informacija od javnog interesa.
I da li će, na kraju krajeva, ti zakoni, ako se usvoje, biti isti za sve, ili će se primjenjivati po babu, stričevima i partijskim aršinima.
Jer, lijepo je primijetio Srđan Puhalo: analize pokazuju da dezinformacije najčešće objavljuju mediji bliski vlasti – RTRS, Alternativna televizija i Agencija Srna. Da li bi se baš oni prvi našli na udaru Zakona o sprečavanju širenja lažnih vijesti, ako taj zakon uopšte bude usvojen?
I da li je govor mržnje ono što je upravo Milorad Dodik u maju prošle godine „izgovorio“ novinarki i analitičarki Tanji Topić? Da li je kleveta reći da je ona „agent BND“, što će reći njemački špijun, kvisling i izdajnik naroda svog? I da li je uvreda reći da je Tanjina porodica „izolovana struktura, izopštena iz zajednice“?
I na kraju, nagradno pitanje za milion maraka: da su kojim slučajem famozni „Dodikovi zakoni“ već na snazi, koji bi sud, po tim zakonima, zbog „slučaja Topić“ strpao u zatvor Dodika zakonodavca!
Ako kleveta zaista postane krivično djelo, teško da se može desiti da neki politički moćnik, ma šta rekao, bude kaženjn.
Ali se može desiti i ovo: da neki nesretni novinar ili novinarka objavi priču koja se vlastima ne sviđa, pa da fasuje krivičnu prijavu i da se onda „istraga koja je u toku“ razvlači godinama. I da godinama osumnjičeni/a ne može dobiti uvjerenje da se protiv njega ili nje ne vodi krivični postupak. I da godinama živi u strahu od kazne.
Eto, ne mora biti baš zatvor, ima mnogo načina da se zagorča život onima koji „svašta“ pričaju i pišu. I da se posije otrovno sjeme autocenzure.
Ali, zašto ćute Vladini zvaničnici, čija je osnovna funkcija da Dodikove tvitove upakuju u fini i prozirni institucionalni celofan? Da li je i njih skembala autocenzura? Pa mudro ćute i čekaju. Ili naprosto slijede „politiku kontinuiteta“, po kojoj se sve važne odluke donose, što bi se reklo, „daleko od očiju javnosti“?
Da li u Ministarstvu pravde RS vrijedno rade na „novim zakonskim projektima“, ili su zabavljeni nagađanjem ko će biti novi (ili stari) ministar pravde?
Pojma nemamo! Pa, shodno tome, možemo malo da se igramo, na temu „da li će se na kraju uzeti“.
Moguće je da je Dodik, osokoljen još jednom izbornom pobjedom, kojoj se u zube ne gleda, zaista namjeravao da „pritegne dizgine“. Ali je odustao od te nakane. Možda ga je neko, nije teško naslutiti ko, upozorio da malo „oladi“. A možda je i sam stao na loptu, pogledao raspored igrača, pa otišao na utakmicu „Igokee“.
Možda je cilj bio samo da zastraši i opomene, u stilu: vidite šta bih mogao, da hoću, pa pripazite šta pišete i govorite.
A možda nam je, po ko zna koji put, prava „vijest“ prošla ispod radara. Možda se „dizgini pritežu“ na nekim sasvim drugim „konjima“.
Jer, realno, čemu atakovati na slobodu javne riječi u Republici Srpskoj? Ta je rabota već odavno svedena na rijetku i neškodljivu nus pojavu, taman dovoljnu da se glumi demokratija.
Ali, uz zabranu govora mržnje i širenja lažnih vijesti i uz kriminalizovanje klevete, Dodik je u svom tvitu najavio još neka „nova zakonska rješenja“. Recimo, „proširenje krivičnih djela protiv ustavnog poretka“.
- Uporedo s ovim, treba pripremiti i usvojiti novi zakon o radu i postupanju predstavnika Republike Srpske na zajedničkom nivou – naveo je Dodik.
U prevodu, valja „dovesti u red“ igrače u reprezentaciji Republike Srpske u „političkom Sarajevu“. Ako te „konje“ osedla, Dodik je na konju!
A novinarska žgadija nek piše šta hoće! I nevladinci i soroševci mogu da talambasaju koliko im volja! Zna se čija se pita! Zna se ko je u Republici Srpskoj zakon! Zna se, bato!
(Kolumne „Crveni karton“, u sklopu serije „Impuls semafor“, objavljujemo u saradnji sa Fondacijom „Fridrih Ebert“ u BiH)
Autor: Impuls