Ako želite karakterizirati naše kulture, onda možete reći da ih odlikuje otvoreno tržište, represivna nacionalna kultura, celebrity kultura, dominacija masovnih medija i terorizam. Upravo je terorizam bio poseban proizvod devetnaestog stoljeća. To je sve strašna regresija. Sve ono što je dostignuto u dvadesetom stoljeću na ovaj ili onaj način je uništeno
Davor Konjikušić
Boris Groys je 1981. godine iz tadašnjeg Sovjetskog Saveza prebjegao u Zapadnu Njemačku, postavši u međuvremenu jednim od vodećih teoretičara kulture u svijetu. Među njegovim većim doprinosima teoriji umjetnosti svakako je reinterpretacija moskovskog konceptualizma i statusa istočnoeuropske umjetnosti na Zapadu. Danas je profesor ruskih i slavenskih studija na Sveučilištu u New Yorku, ali neprestano putuje i drži mnogobrojna gostujuća predavanja, sudjeluje na konferencijama i na otvaranjima izložbi. Na poziv kustoskog kolektiva WHW Groys je prošlog tjedna posjetio Zagreb, a razgovarali smo uoči njegova predavanja na temu ‘Istina umjetnosti’.
Prošlo je više od 20 godina od pada Berlinskog zida i dezintegracije nekadašnje Jugoslavije. Neke od tih balkanskih država danas su članiceEU-a i NATO-a, kao i većina drugih zemalja koje su nekada pripadale sovjetskom bloku. Međutim koncept istočnoeuropske umjetnosti u tako promijenjenoj paradigmi i dalje je živ. Što se promijenilo u odnosu na hladnoratovsku podjelu? Kakav identitet danas ima istočnoeuropska umjetnost, posebno u trenutku velikog porasta nacionalizma, koji je nekada bio pod socijalističkom kontrolom?
Kada su promjene započele prije 25 godina, bio sam izuzetno aktivan u promoviranju ruske umjetnosti na Zapadu. Moji zapadni kolege su me nakon pada Berlinskog zida pitali što će se dogoditi kada nestanu država, njezina kontrola i cenzura. Ruski umjetnici bili su suočeni s novom realnošću, a ta realnost bila je realnost umjetničkog tržišta, iako se ono zapravo nikada nije ostvarilo. Imao sam problema da to objasnim svojim zapadnim kolegama. Ono što je točno za Rusiju, rekao bih da je točno i za druge istočnoeuropske države. Primarna referenca zapadnjačkog koncepta proizvodnje umjetnosti, produkcija i distribucija, nikada nije bila implementirana u istočnoeuropskoj umjetnosti. Referentna točka za sve umjetnike u istočnoeuropskim državama i kulturama ostala je država i njezine kulturne politike. To se nije promijenilo i postoji potpuno jasan kontinuitet iz perioda socijalizma. Geopolitička pozicija tih država se promijenila, ali se nije promijenio odnos umjetnika i države. Prvi problem za umjetnika je kako da sebe politički, društveno i kulturno pozicionira u prostoru u kojem živi. Komercijalni uspjeh nije njegovo prvo pitanje i pravo mjerilo umjetničkog uspjeha.
Bogati ne trebaju kulturu
Može li istočnoeuropska kultura u globaliziranom svijetu umjetnosti ponuditi bilo što osim socijalizma? I sami kažete da ove kulture nisu egzotične, kao što su to recimo daleke istočne kulture, nego ih smatrate trivijalnim. Je li socijalizam jedino što će umjetničko tržište vidjeti kao nešto drugačije i zanimljivo?
Nedavno sam napisao tekst pod naslovom koji sam preuzeo od Buñuela: ‘Opskurni objekti eurocentrične požude’. Ta potraga za korijenima i kulturnim identitetom bila je trend koji je započeo u osamdesetima, u momentu kada je istočnoeuropska umjetnost postala dio globaliziranog umjetničkog prostora. Danas, ako pogledate sve aspekte identitetskih politika toga vremena, svi dominantni procesi odnosili su se na antieurocentrizam. Svi su željeli biti postkolonijalni, na ovaj ili onaj način, i željeli su se odmaknuti od muškog patronizirajućeg zapadnjačkog koncepta. Kada su istočnoeuropske države započele potragu za svojim identitetom devedesetih, željeli su povratak u Europu, upravo u taj muški patronizirajući zapadnjački koncept. Na veoma neobičan način, istočnoeuropski umjetnik i kultura u širem smislu došli su u situaciju potpune trivijalnosti, a s druge strane u potpuno ekskluzivnu situaciju. Nema mogućnosti da se organizira diskusija između indijskog i mađarskog umjetnika o traženju nacionalnog identiteta, iako je moguće pronaći zajedničku osnovu za razgovor između čileanskog i indijskog umjetnika. Jedina mogućnost da se započne dijalog je da se uključe antinacionalistički univerzalni stavovi, jer se ako ste antinacionalist, onda možete pronaći zajednički jezik s nekim iz Indije, ali ako ste nacionalist ovdje i tamo, to ne možete napraviti. Za mene je to veoma čudno i ne tako očigledno. Ako ste nacionalist iz Perua i Indonezije, nemate taj problem jer radite nešto što svi nacionalisti rade, ali ako ste mađarski nacionalist, nalazite se u posebnoj situaciji. Na određeni način to je povijesno nepravedno, ali i život je nepravedan.
Početkom devedesetih nacionalne elite u Istočnoj Europi vidjele su kapitalističku tranziciju kao jedinu formu modernizacije. Bio je to period proizvodnje narativa o mračnom vremenu socijalizma u kojem je sve što je socijalistički modernizirano prezentirano kao zastarjelo i nazadno. Neki umjetnici počinju koristiti umjetničke strategije kako bi iznova afirmirali pozitivnu socijalističku praksu. Može li to biti uspješna strategija?
Kada govorimo o kapitalističkoj modernizaciji, mislim da je ona svoje najbolje dane doživjela u devetnaestom stoljeću. Period nakon Prvog svjetskog rata možda je bio grozan, eksploatirajući, ali ipak je postojala progresivna dinamika kapitala. Poslije toga stvari su se drastično promijenile. Dvadeseto stoljeće bilo je stoljeće socijalizma i sve države modernizirane su na socijalistički način. I to ne samo socijalističke države nego i nacionalsocijalističke. I američki New Deal bio je u svojoj prirodi socijalistički projekt, a nakon Drugog svjetskog rata dominantni zapadnjački model države postala je socijalna država. Ono što imamo danas u potpunosti je povratak u devetnaesto stoljeće. Ako želite karakterizirati naše kulture, onda možete reći da ih odlikuju otvoreno tržište, represivna nacionalna kultura, celebrity kultura, dominacija masovnih medija i terorizam. Upravo je terorizam bio poseban proizvod devetnaestog stoljeća. To je sve strašna regresija. Sve ono što je dostignuto u dvadesetom stoljeću na ovaj ili onaj način je uništeno. Ne samo socijalizam, već i socijalna država, kao i demokratske institucije, internacionalističke države, organizacije itd. Moramo se nositi s ogromnom regresijom, nalazimo se na mjestu na kojem smo bili prije sto godina.
Dakle vi vjerujete u nekakvu repeticiju.
Da, govorim o tih sto godina, jer postoji taj obrazac u europskoj povijesti. Najbolji primjer za to su, naravno, osamnaesto stoljeće i Francuska revolucija, a devetnaesto stoljeće vratilo nas je u period prije sekularizma i označilo je povratak religije, konzervativnih politika i iznova otvorenog tržišta. Pogledajmo samo utjecaj na umjetnost. Za vrijeme pada Berlinskog zida boravio sam u Zapadnoj Njemačkoj i jedan od prvih poteza njemačkih vlasti nakon ujedinjenja bio je da se smanje fondovi za umjetnost, samo zato jer umjetnost više nije imala važnu ulogu kao u Hladnom ratu, kada je bila medij za određene ideološke poruke. Putujući svijetom pronašao sam samo jedno mjesto gdje se umjetnost financira na istoj razini kao za vrijeme Hladnog rata. To je Južna Koreja. Kada posjetite Seul, šokirani ste količinom podrške umjetnicima. Svuda se nalaze predivni umjetnički prostori, samo da bude drugačije u odnosu na Sjevernu Koreju. Dakle nakon kraja Hladnog rata nije došlo do toliko sretnog razvoja za umjetnost. Konfrontacije su puno bolje.
Je li zaista potrebno da svaki put dođe do takvog vida dijalektike da sva stečena prava budu uništena, skupa s demokratskim potencijalom, te da zapravo nema društvene evolucije?
Vratit ću se unazad. Mislim da je središnji događaj slabljenje i nestanak srednje klase u svim državama. Tradicionalno, ako govorimo o kulturi i kulturnim institucijama, govorimo o aktivnostima koje podržava upravo ta srednja klasa. Mrzim psihoanalizu, jer marksisti to baš ne vole, ali dopustite mi da upotrijebim marksističko čitanje kasnog Freuda. Bogati ne trebaju kulturu jer ona uništava želju. Siromašni ne trebaju psihoanalizu jer su želje također potisnute. Problem je srednja klasa, jer ona ne prakticira zadovoljenje i potiskivanje, već sublimaciju, a sublimaciju želja nazivamo kulturom. Kulturna produkcija je ono što se događa u sredini društva. Tako je bilo i u grčkom, rimskom i ranoburžoaskom društvu. Ako imate društvo s ekstremnim konfrontacijama između bogatih i siromašnih, dolazimo do današnje situacije koja je najočiglednija u SAD-u. Produkcija tradicijske kulture vjerojatno pati, ali se pojavljuju nove ideologije. Prostor deideologiziranog javnog života je gotov. Imamo fenomen nove politizacije i novih ideologija koje nastaju na osnovama različitih društvenih struktura. Smrt socijalizma u svim njegovim formama je smrt europske tradicionalne srednje klase. Imamo radikalno novo društvo s veoma okrutnom i radikalnom perspektivom društvene konfrontacije.
Umjetnost je dizajn
Kažete – govoreći u marksističkim terminima – da se umjetnost može vidjeti kao dio nadgradnje ili kao dio materijalne baze, odnosno da je riječ o ideologiji i tehnologiji. Ipak, je li moguće u potpunosti odvojiti ideologiju od tehnologije, posebno ako uzmemo u obzir da danas nemamo niti jedan vid tehnologije koji bi bio u rukama radnika ili zajednica koje nisu izgrađene na kapitalističkim modelima funkcioniranja?
U vezi ovoga što govorite, mislim da je interesantno to da nove komunikacije dovode sve više ljudi u poziciju da budu umjetnici. Koja je razlika između umjetnika i običnih ljudi s druge strane? Ako ste običan subjekt i ako kažete ili nacrtate nešto, radite to za svoje prijatelje. Pisac piše za cijeli svijet, ni za koga i za svakoga, i to je situacija u kojoj se prvi put nalazi današnji korisnik interneta. Svaka objava na internetu je za svakoga i ni za koga. Internet stvara iluziju razmjene između vas i univerzuma. Nietzsche je rekao: ‘Ako mi netko kaže ja i svijet, počinjem se smijati.’ I to je ono što stalno čujem od svojih studenata i također se smijem. Izuzetno su produktivni i preko interneta dobivaju reakcije na svoje radove sa svih strana svijeta, pa imaju osjećaj dijaloga između individue i svijeta u njegovoj totalnosti. Nekada je to bilo sublimacijsko iskustvo kulturne elite, a danas je to u potpunosti demokratizirano. I to je svakodnevno iskustvo svakoga. To je promjena koja nije u potpunosti završena i sve moguće posljedice te promjene nisu jasne. Nedavno sam boravio u Meksiku, gdje sam slomio kuk. Nakon predavanja razgovarao sam s gospođom koja mi je rekla da je moje neposredno iskustvo lokalno, a tek onda univerzalno. U Tajvanu mi je student govorio o nekom univerzalnom primjeru koji svi poznajemo, navevši Lady Gagu. Korejski studenti, kada osjećaju nostalgiju u Tokiju, idu u Starbucks koji ih podsjeća na Seul. Danas poznajete puno bolje ono što vidite na zaslonu svog računala nego ono što zaista radi vaš susjed. Većina nas fizički i duhovno gleda u monitore. Pogledati lijevo ili desno, ili se odmaknuti kako bi se vidjelo ono što se događa oko nas, to je napor koji nije čest. Naša prva impresija je globalna, a naša druga impresija je lokalna. Možda upravo zbog toga ideološki inzistiramo na drugoj impresiji i suzbijamo prvu. To se također može opisati u marksističkim terminima. Koncentrirajući se na lokalno, jedino što želimo učiniti jest proizvesti lokalni proizvod kao što je kineska kuhinja, koju onda možemo prodavati globalno. Ljudi žele lokalni paket koji se može prodavati globalno i koji će se predstavljati na idućem Bijenalu u Sidneyju. To je glavni ideal. Puno hipokrizije i laganja nalazi se u suvremenom diskursu. Nažalost.
Pred zagrebačkom ćete publikom govoriti o istini umjetnosti, odnosno o tome može li umjetnost postati medij istine. Smatrate da je to ključno pitanje za opstanak i život umjetnosti, jer ako umjetnost ne može postati medij istine, onda je ona jedino stvar ukusa. Znam da niste prorok, ali zanima nas prisustvujemo li zadnjoj fazi transformacije umjetnosti u dizajn?
Umjetnost je dizajn. I uvijek je to bila. Ali pitanje je: dizajn čega? Ako govorimo o dizajnu, govorimo o dizajnu stvari, a rekao bih da je umjetnost dizajn subjektivnosti. To je način na koji se želimo pojaviti u svijetu i upravo je ta naša pojavnost ono što nam se ne sviđa. Ne sviđa nam se kako drugi ljudi gledaju na nas i mi tim ljudima ne vjerujemo. Prezentiranje naše pojavnosti je uvijek polemično i ideološko. Uvijek želimo ispraviti lažne predstave o nama. I to je jedini način kako se subjekt može pojaviti u svijetu i baš zbog toga svatko danas ima stranicu na Facebooku. Ljudi se žele prezentirati i stvoriti imaginarni svijet. Kreiranjem tog svijeta dizajniraju nešto što ne bi imali samo po sebi u svojoj pojavnosti. Ukoliko stvorite ikonu, stvorili ste ikonu nevidljivog svijeta, nečega što ne bi bilo vidljivo da ne pravite tu ikonu. Međutim, ako ne dizajnirate stol, on je i dalje stol, ali subjekt bez dizajna ne bi postojao. Stol uvijek može postojati i bez dizajna, ali umjetnost pokazuje nešto što ne bi moglo biti uvjerljivo ili nešto što ne bi moglo biti primljeno bez dizajna. To je elementarna, ali moćna razlika.