Um caruje, snaga klade valja

Od bezbroj primjera iz skorije prošlosti u kojima se jasno očituje moć Odisejevog “oružja” ova dva su posebno upečatljiva i snažna: Maradonina Božja ruka i Alijev ples na konopcima

Odisej je svijetu predstavio razum kao najmoćnije oružje koje čovjek posjeduje. Tim “otkrićem” sredstvo za ostvarivanje određenog cilja postaje mudrost, a ne tijelo. Odisej savladava prepreke koje niko prije njega nije. Odolijeva pjesmi prelijepih sirena, preživljava brodolome, uspijeva pobjeći od kiklopa Polifema. Iako snažan i okretan borac, znao je da se sa Polifemom ne može fizički obračunati. Zato mu je dao vino pod čijim će ga dejstvom kasnije oslijepiti kopljem. Prije toga, kad ga je Polifem pitao kako se zove, Odisej mu je rekao da se zove Niko. Tako je Polifem dozivao ostale kliklope u pomoć, ali kad su ga pitali ko mu je naudio, on je odgovarao Niko. Kiklopi su pomislili da je Polifem poludio pa su mu rekli da se moli Posejdonu. Od bezbroj primjera iz skorije prošlosti u kojima se jasno očituje moć Odisejevog “oružja” ova dva su posebno upečatljiva i snažna: Maradonina Božja ruka i Alijev ples na konopcima. Možda zato što je riječ o sportu, a tu tjelesna snaga ipak ima veću ulogu od mentalne.

Svi znaju priču o sitnom lopovu i obješenjaku Aladdinu, junaku iz Hiljadu i jedne noći i popularne Disneyeve ekranizacije. U jednoj od posljednjih scena filma, Aladdin se sukobljava sa zlim Jafarom koji se konačno domogao čarobne lampe. Vođen megalomanskim porivom, prve dvije želje koristi kako bi postao sultan, a potom i najmoćniji čarobnjak na svijetu. U momentima dok, sada u obliku gigantske kobre, Jafar steže i guši bespomoćnog mladića pobjedonosno ističući da je on najmoćnije biće na planeti, dosjetljivi Aladdin pronalazi rješenje. Odgovara mu da, iako veliki čarobnjak, on ipak nije najmoćniji od svih. Veći od njega je Duh iz lampe, onaj koji mu je dao sve te moći. Bijesan, i nezajažljiv kakav jeste, Jafar nesmotreno koristi posljednju želju kako bi i sam postao Duh. Zaslijepljen pohlepom, zaboravio je na činjenicu da svaki duh ima i svog gospodara. Nedugo zatim, lampa i novi duh u njoj našli su se duboko u nepreglednim arapskim pustinjama.

Ogromni vremenski odmak i skok u dvadeseto stolječe: Aladdina će zamijeniti crnokosi, kovrdžavi dječak iz okoline Buenos Airesa, koji će se osim kroz gradske uličice, nekoliko godina kasnije jednako vješto provlačiti i kroz protivničke odbrane. Kao guja, kao šilo.

Argentina je u četvrtfinalu igrala protiv Engleske. Svjetsko prvenstvo u Meksiku 1986. godine. Utakmica je imala dodatni značaj i zbog “zategnutih” međunarodnih odnosa između te dvije zemlje i borbe za prevlast na Falklandskim otocima. Argentinski tim je bio u napadu i jedan vezni igrač je poslao loptu prema protivničkom kaznenom prostoru. Na svom putu loptu je nespretno zahvatio engleski branić pa je promijenila pravac i neočekivano dobila luk. Vidjevši to, golman Shilton je krenuo prema lopti kako bi je uhvatio. Sa druge strane trčao je Diego. Znao je da je engleski golman viši dobrih dvadesetak centimetara i da u skoku nema nikakve šanse. Na tribinama Azteca stadiona bilo je stotinu i petnaest hiljada navijača. Lopta je padala u kazneni prostor a Šilton je skočio da je uhvati u naručje. Maradona je također bio u skoku i shvatio je da loptu ne može dohvatiti glavom. Do nje je stigao prije engleskog golmana, i onda, sakrivši ruku ispod bujnih lokni, vješto odglumio udarac glavom i loptu rukom poslao u mrežu. Jedan dio engleskog tima se čudio kako je omaleni Diego uspio nadskočiti njihovog golmana, drugio dio je protestvovao kod sudije. Maradona je počeo sa slavljem govoreći svojim igračima da mu se pridruže, inače sudija neće priznati pogodak. Tunižanin je pokazao na centar terena, a na semaforu je pisalo: Argentina 1 – Engleska 0.
Oba Diegova pogotka na ovoj utakmici, prvi, najkontroverzniji u povijesti sporta, i drugi, najljepši i najslavniji, jesu, svaki na svoj način, nastavak one niti koja Maradonu povezuje sa junacima iz prethodnih priča. Snalažljivost. Jednako kako je podvalom prevario Shiltona i sudiju, tako je, baš kao Aladdin koji po trgovima i tržnicama izmiče trapavim čuvarima, elegantnim slalomom i demonstracijom vrhunske vještine namagarčio cijelu englesku odbranu.

Nakon Bliskog istoka i Južne Amerike na red je došla i magija afričke prašume. Kongo, Zaire, oktobar 1974. i meč za titulu svjetskog prvaka između Muhameda Alija i Georgea Foremana. Ali se nakon trogodišnje suspenzije i nepravedno oduzete titule (1967. – 1970.) vratio u ring , nedugo potom u legendarnom meču protiv Fraizera doživio prvi poraz, ali ga i osvetio osam mjeseci pred Rumble in the Jungle. Imao je trideset i dvije godine i ulogu autsajdera. Foreman je imao dvadeset i pet, skor od trideset sedam nokauta (u 40 borbi) i velikog Joa Fraizera na podu. Malo ko je vjerovao da će Ali izdržati duže od pet rundi. Što se odnosa stilova tiče, jedan američki novinar je to nazvao tučom pećinskog čovjeka i musketira. Foreman je protivnike naprosto izbacivao iz ringa svojim strahovito snažnim udarcima. Ali je svoju karijeru gradio na tehnici, brzini i svom tako prepoznatljivom plesu. Ipak, znao je da ga u trideset i drugoj noge i refleksi ne služe kao prije desetetak godina. Foreman je bio Polifem, Ali Odisej. Ali nam je u toj borbi pokazao nešto što će se decenijama kasnije prepričavati. Od početka je odabrao jako čudnu taktiku. Naslonjen na konopce čekao je da Foreman uputi što više udaraca. Vješto je eskivirao krošee i direkte, a kada bi Big George pokušao sa udarcima u tijelo Ali bi ga obično hvatao u klinč. Naravno, dosta toga je završilo na Alijevom licu ili stomaku, ali je Foreman iz runde u rundu postajao sve tromiji, a njegovi udarci slabiji. Igra “mačke i miša” trajala je sve do osme runde. Tu je Foreman, što od iscrpljenosti zbog tropskog afričkog zraka i stotinama bačenih udaraca, što od Alijevih preciznih kombinacija iz kontre, djelovao već prilično istrošeno i jalovo. I dalje je nasrtao želeći pobjedu nokautom, ali ti udarci više nisu imali snagu i prodornost kao u prvih nekoliko rundi. Osma runda se bližila kraju, George je i dalje bio naslonjen na Alija, a ovaj na konopce. Tada, tridesetak sekundi prije kraja, Ali sa nekoliko savršeno preciznih udaraca u glavu šalje Foremana na pod. Dok je kiklop padao Ali se elegantno izmakao u stranu propustivši priliku da plasira još jedan kroše. Valjda kako ne bi pokvario estetiku tijela u padu.

Mitski je bio okvir, sudar ali i epilog koga je, odahnuvši i zanemarivši pravilo novinarske nepristrasnosti, dao David Frost: „The great man has done it… Muhammad Ali has won, Muhammad Ali has won, by a knockout, by a knockout“.

Autor: Omar Brkan, Prometej.ba